14. decembar III

Prije nego sam stigao u šumu koji graniči sa putem, negdje iz borovine ispod proplanka zapraštao je rafal.
Počeo je da me obuzima strah jer sam predpostavljao da bi to mogli biti četnici jer su njihovi urlici i dalje dopirali iz šume a i zbog mogućnosti da sam potpuno okružen pa sam u trenutku ispaljenja tog rafala zalegao spuštajući pored sebe ranjenog saborca.

Jednostavno nism znao šta dalje da radim.
Nisam htio uzvraćati vatru jer nisam bio siguran ko to puca pošto je postojala mogućnost da je neko od naših boraca ali i zbog toga da ne bih otkrio naše prisustvo. Cijelo vrijeme sam se nadao da četnici ne znaju za nas i da je njihova pažnja usmjerena uglavnom na naše veće grupe u povlačenju koje su, sudeći po četničkoj artiljeriji, do sada već komotno mogle biti nazad na Imanju.
Jedino što mi je preostalo je bilo dalje puzanje unazad.
Ponovo sam zauzeo položaj iz kog sam uglavnom pratio teren iznad a povremeno se osvrćući na teren okolo i naniže prema šumi iz koje se začuo rafal nastavio sam izvlačiti R.K-a.
Konačno sam se dohvatio ruba šume i nastvio dalje sve dok u jednom trenutku, osvrćući se unazad prema strmini, nisam primjetio nekog ko se sagnuo iza jednog od debljih borova sa očiglednom namjerom osmatranja pravca kojim sam se kretao..
Skoro istovremeno sam pustio ranjenika i svoje oružje usmjerio prema velikom boru iza kojeg se nazirao dio glave koju je taj nepoznati pokušavao zakloniti zabijajući lice u zemlju.
Nisam pucao a mogao sam ga pogoditi kako poželim jer se nije nalazio dalje od 20-tak metara od mene.
Mogao je i on pogoditi mene, da je pucao koji trenutak ranije pošto je očito on mene prije primjetio ili čuo.
Ali srećom nije pucao već se samo pokušao zakloniti.
Sada sam ja vladao situacijom i poluglasno sam, pod prijetnjom da ću pucati, zahtjevao da ustane i pokaže da u rukama nema oružje.
Na moju prijetnju on se odmah podigao i pokazao ruke bez oružja a trenutak kasnije iza debelog bora pojavila se i glava sa dugačkom valovitom kosom.
Čini mi se da je to bio kritičan momenat jer sam obarač povukao skoro do pola a onda naglo opustio prepoznajući obrise lica jednog mladog borca iz mog batljona kog su svi zbog njegove duge kose zvali – "Čupo".
Taj trenutak mi je značio puno, najpozitivniji momenat tog jutra, jer sam shvatio da nisam sam s mojim ranjenicima.
Prišli smo jedan drugom i odmah sam ga pitao ima li još koga od naše raje okolo na što je on odgovorio da ne zna tačno ali da pretpostavlja da ima još njih dole na putu.
Požalio mi se da je i on ranjen pokazujući na nadlaktici rupicu na uniformi koja je nešto malo okolo bila natopljena krvlju.
Rekao sam mu da to nije ništa i tražio sam da mi pomogne da ponesemo ranjenog R.K. koji je još uvijek bio bez svijesti i još uvijek prilično krvario.
Čupo je sam preko ramena uzeo R.K-a i za pola minute našli smo se na mjestu gdje se izlazi na put.

Pošto sam išao nešto ispred Čupe na ovom "raskršću" zatekli smo još nekoliko boraca iz bataljona.
Bio je tu L.M. sa još tri njegova čovjeka koji su ležali zaklonjeni iza borova a nedaleko odatle i O.Š. jedini borac iz moje jedinice koji je odlučio ostati i čekati dalji razvoj situacije dok su se svi ostali, kako mi je rekao, povukli i otišli prema Imanju.
Rekao je i to da je bio u prvoj grupi koja se našla pod vatrom i da je posmatrao moje kretanje na čistini ispod bankine te da je između ostalih i sam pomislio da sam pogođen u onom trenutku kad sam se pokušao zakloniti pod krošnju bora.
Ipak ostao je sa ovih nekoliko ljudi i L.M-om čekajući me i nadajući se da sam preživio dok se većina ostalih boraca odlučila na potpuno povlačenje.

Zbog svega ovoga tog čovjeka sam počeo posebno cijeniti jer je on bio "nov" u mojoj jedinici, došao je kao izbjeglica, što znači da nije bio iz mog "komšiluka" a ipak je jedini ostao čekati me ili saznati bilo kakvu informaciju o meni prije nego li se i on odluči uputiti nazad.

Tokom brzog razgovora i konsultacija sa L.M. i ovih nekoliko borca ovdje odredili smo jednog od njih da zajedno sa Ćupom preuzmu R.K. i što prije ga odnesu prema Imanju gdje će mu biti ukazana neophodna medicinsk pomoć i dalji transport prema bolnici.

Ja sam bio prilično umoran i očekivao sam da će L.M. sa dvojicom njegovih ljudi otići nazad iznad proplanka po ranjenika ali on je želio da i ja krenem s njima jer "ja znam gdje sam ga tačno ostavio…"
S obzirom da sam lično obećao tom momku da ću se vratiti po njega ovo mi nije bio nikakav problem pa smo svi krenuli ponovo uzbrdo.
Na rubu šume prije izlaska na čistinu počeo sam kratko zviždati pokušavajući dati signal ranjeniku da se vraćam po njega.
Sa gornje strane proplanka zvižduk je uzvraćen i dalje smo nastavili ja i L.M. dok su drugi ostali u zaklonu spremni nam pružiti podršku i štititi odstupnicu.

Nismo prešli ni pola čistine kad su ponovo zapraštali rafali iz šume sa desne strane čistine na šta smo instiktivno reagovali i legli između gudura.
Skoro istovremeno momci koje smo ostavili dole uzvratili su vatru po šumi odakle su ispaljeni rafali i ta žestoka razmjena vatre nastavljena je neko vrijeme dok smo se ja i L.M. pokušavali nekako prebaciti prema ranjenom borcu koji nas je mirno čekao u svom zaklonu, povremeno i sam uzvraćajući vatru prema šumi.

Napokon smo nekako uspjeli zaći u šumski pojas i prići momku koji nas je čekao.
L.M. je odmah prhvatio ranjenika i otpuzao između gudura i stijenja dok sam ja zasuo pješadijskom vatrom cijeli bočni dio proplanka jednako kao i momci odozdo.
Počele su ponovo i manje detonacije odjekivati po donjem dijelu proplanka i šume jer su četnici očigledno želili spriječiti povlačenje zadnjih grupa i izvlačenje ranjenih.

Međutim te detonacije nisu došle pravovremeno jer se L.M. skupa sa ranjenikom uspio dohvatiti šume i onog trenutka kad je prestala vatra naših momaka odozdo bilo je jasno da je vrijeme da se i ja konačno izvučem iz ovog pakla.
Sačekao sam jedno vrijeme da potpuno utihne vatra i sa četničke strane pa sam u suludom trku krenuo niz proplanak.

Čini mi se da nije prošao ni minut kad sam stigao blizu puta i tek tu sam zastao da predahnem.
Nigdje nije bilo ni žive duše sem O.Š. koji me ponovo čekao na istom mjestu.
"Zapalićemo po jednu pa ćemo i mi naniže" – predložio sam drugu a on je prihvatio prijedlog i ponuđenu cigaru.
Sjedeći u zaklonu borovine zaključili smo da četničke granate tek povremeno padaju u livade oko imanja te da nešto intenzivnije djeluju PAM-ovi i druga mitraljeska vatra a posebno iz rejona Bob staze i Pandurevića kuća.

Na tom dijelu ovog jutra desilo se isto, nakon što smo se mi iz 1. bataljona našli pod četničkom vatrom i jedinice na drugim pravcima našle su se pod iznenadnom i intenzivnom vatrom ali su na svu sreću prošle bez gubitaka.

Jedna dionica puta koji vodi od Imanja ovamo pruža se preko stjenovitog i ogoljelog terena a vidljiva je i direktno izložena vatri sa položaja kod Pandurevića što je uvijek predstavljalo izuzetan problem, čak i noću, a po danu se samo uz veliku sreću i lošeg četničkog mitraljesca moglo proći tom dionicom.
Međutim nešto prije te dionice nalazi se jedna strmina,skoro vertikalna, sačinjena od čiste gole zemlje, dužine pedesetak metara i koja se na donjoj strani završava u livadama nedaleko od Imanja pa su se mnogi borci kod povlačenja spustili niz tu stranu kao niz tobogan i na taj način izbjegli vatru sa Pandurevića.

Dok sam sjedio sa O.Š. i pušio cigaru razmišljao sam o tome kako li su ovu dionicu prešli momci koji su nosili ranjenike i da li je bilo još ranjenih boraca okolo koji se nisu kretali uvalom.
Dok smo se mi tu odmarali iznenada se putem pojavio M.B.L. ali iz pravca puta kojim se produžavalo dalje prema Orlovačama. Nisam imao pojma otkud on otuda dolazi jer tamo dalje nije bilo predviđeno kretanje naših jedinica.
Njegov iznenadni nailazak odatle koliko nas je iznenadio toliko i nije jer smo ga odmah prepoznali, pa po tom pitanju nije bilo problema. Sa interesovanjem sam upitao ovog "slobodnog strijelca" (inače ranijeg pripadnika moje jedinice Bosnae a zatim pripadnika Bosnae 3) otkud on otuda i šta radi ovdje kad su svi već odavno otišli.
Rekao je da pokušava pronaći eventualno zaostale ranjene ili poginule borce pa želi da pročešlja sve okolo sa tom namjerom.
Pitao sam ga da li mu i ja "trebam" iako sam već unprijed znao odgovor jer on voli da "radi sam" kako je upravo odgovorio i ovom prilikom.
On je zatim pozdravivši se s nama, skrenuo s puta i otišao uzbrdo u borovu šumu nedaleko od pravca koji je vodio u uvalu.

Nas dvojica smo ustali i krenuli prema dijelu puta koji su četnici držali pod vatrom ali smo odlučili da sletimo niz onu zemljanu strminu i ne rizikujemo prelazak stijena pa smo za nekoliko minuta bili u livadma nešto malo pokrivenim snijegom.
Okolo se niko nije kretao jer su još uvijek četničke granate povremeno padale po ovim terenima.
Svi borci koji su se povukli potražili su zaklon na Imanju, u velikom objektu pod pločom, pa smo nas dvojica otišli tamo da se sastanemo sa ostalim borcima iz našeg bataljona.

Unutra su bile desetine boraca, stajali su i razgovarli ali od mojih saboraca nije bilo ni traga pa sam upitao prisutne momke da li su vidjeli nekog iz "Ljiljana" na što su neki odgovorili da je većina otišla prema gradu i komandi već ranije a među zadnjima L.M. i njegovi momci kolima hitne pomoći skupa sa dvojicom ranjenih.

Ovo me je do kraja razbjesnilo…nisam mogao vjerovati da se ljudi mogu tako neodgovorno ponijeti mada sam i prije kretanja na Trebević imao rezerve prema sastavu moje jedinice, kako sam već i pisao u ranijim postovima.
Tako bijesan sam izišao odatle i krenuo sniježnim livadama nazad dok je O.Š išao iza mene pokušvajući me smiriti jer sam bio izuzetno ljut na momke koji su otišli.

Zapravo bio sam ljut na sve živo…i na sebe sam bio ljut, i u takvom raspoloženju smo niz puteve, sokake i mahale došli i pred komandu brigade.

63 komentara

  1. Dobar si beretko 🙂

    Svakim postom me sve vise i vise fasciniraš 😉

    A sto se tice takvih situacija,znam sve i prosao sam takvo nesto.U tim trenucima ne da ti bude krivo,nego ne znas ni sam sta bi uradio. ”krivo” je preslaba rijec za osjecanja u tim trenucima…

  2. AN,,
    Sta li te fascinira drug?:)

    Pored toga što mi je bilo krivo zbog neuspjeha i povlačenja ova situacija je bila kritična što se mene lično tiče.
    Kako god ja to opisao i kako god to izgledalo dok se čita,teško je ispričati tu situaciju..činjenica je da sam se sa ovom dvojicom ranjenika našao u skoro potpunom okruženju.
    Ni dan danas mi nije jasno kako smo se izvukli odatle.

  3. Fascinira tvoja pozrtvovnost u situaciji u kakvoj ste se nasli, mnogi bi hvatali crtu da sto prije pobjegnu da ne padnu u okruzenje, takvi borci kiji su spremni na sve da spasu ranjenog druga su vrijedniji od bilo cega !

    Oprostite mi i ti i AN da se ovako ubacujem s komentarom ali to je moje misljenje pa ga iznosim !

  4. Hrabro, svaka cast. Je li bilo nekog pravila tipa “nikog se ne ostavlja” ili to samo vidimo na filmovima. Cesto se na filmu vidi situacija da nekoliko vojnika strada pokusavajuci pomoci ranjenom. Po logici to nema smisla al po pitanju morala jedinice itekako ima. Koje je tvoje misljenje?

  5. 7893,,GostZg
    Ja jednostvno nisam mogao drugačije,ne bih mogao ni zamisliti da npr. protrčim ili ih zaobiđem i odem..ne mislim da je to nikakva posebna požrtvovnost s moje strane,to je nekakva unutrašnja odluka koja se u čovjeku desi sama po sebi u datom trenutku..tako nešto..

    Nije bilo nikakvog pravila niti velike priče na tu temu u smislu predavanja od komandnog kadra brigade i bataljona,moralista itd.

    Ponekad je bilo razgovora o takvim stvarima među samim borcima,a posebno pred neku akciju.
    To je u razgovoru dolazilo tek onako,spontano,kao i sve drugo u vezi akcije,gdje su borci na osnovu iskustava i po ličnoj procjeni gradili međusobno povjerenje i to se najčešće oblikovalo među užim brojem boraca.
    Ljudi bi tako ponekad uoči akcije međusobno tražili i dogovarali sa svojim najbližim saborcima da jedni druge ne ostave u slučaju ranjavanja ili smrtnog stradanja.
    I sam sam često učestvovao u tim razgovorima,odlično sam upoznao svakog pojedinca u svakom smislu te riječi i prema tome imao više ili manje povjerenja.

    Ne mogu reći da sam znao šta će uslijediti ,ali sam imao jako malo povjerenja u većinu boraca iz sastava moje jedinice koji su ovaj put uzeli učešće u ovoj neuspjeloj akciji.
    Već sam u nekom od prethodnih postova to i pisao.

    Moja procjena se pokazala tačnom,na žalost i kako sam već opisao u postovima i sam sam se našao u neprilici.
    Šta bi tek bilo da sam i ja bio ranjen,hiljadu puta sam se kasnije upitao,a zna se šta bi bilo..

    Znači jedno je sigurno, nije ništa kao na filmovima,pogotovo ne da bi se generalno posmatralo na taj način.
    Pitanje je pojedinaca,njihove moralne i ljudske odgovornosti i osjećaja.
    Ukoliko se pronađu odgovorni ljudi podjednakih moralnih osobina onda to može da liči na scenarij iz filma,ali samo da liči..jer film je film,scenario filma je proizvod ljudske mašte a ovo su realni događaji sa nezamislivo teškim iskustvima.

    Da je kojim slučajem u ovom pokušaju bila ekipa od 7.decembra ja ne samo da mogu garantovati da se niko ne bi povukao, već garantujem da bi bez obzira na četničku spremnost i sve što se desilo tog jutra, na ovom pravcu neprijateljski položaji bili uništeni i zaposjednuti, barem toliko..

  6. beretko ne kontam ,nemoj me pogresno shvatiti molim te,covjece docekali su vas na zicer a kazes da ste mogli da je bila ekipa od decembra.Kako ,sta i cime nije mi jasno?Sav taj haos kad je nastao mislim zasjeda,sacekusa klasicna,oni iznad vas ne kontam kako bi ste uspjeli progurati to?
    Pozdrav domovini!

  7. BOV,
    Ako smo se nas nekoliko uspjeli kretati ovuda i vratiti nazad skoro do četničkih rovova i uz to izvući ovu dvojicu ranjenika onda vjeruj da je bilo moguće i puno više.
    Po meni je bilo dovoljno djelimično povlačenje i raspoređivanje po šumi a ne totalno povlačenje i odlazak kućama..
    Siguran sam i mogu životom garantovati,da je ovom prilikom bila ona ekipa s kojom sam sve prošao,ona od 7. decembra,da se ni jedan čovjek ne bi povukao dalje od puta kao što to nije ni L.M. sa onih nekoliko boraca.
    Četnici su se odlučili ući u šumu i to je bila naša šansa,artiljerija je ušutjela,samo da nas je bilo više..

  8. Hocu ovo @beretko odavno da podjelim sa tobom,a ovo je samo jedna stvar koja iznervira covjeka u nizu mnogih stvari.
    Familija od moje zene ti je ona vrsta NEljudi,pobjeglica iz ratom zahvacenog Sarajeva,koji su nakon rata se vrnuli,i sad im Sarajevo tako drago i toliko oni vole Bosnu,da kada njih slusam,ja pomislim pa jel moguce da je ja ovoliko ne volim koliko je oni vole???
    Ne tako davno,prije mozda nekih mjesec-dva,sjedimo kod mene kuci ja,moja punica,supruga i punac.I moja punica veli meni: “oslovi me imenom” i kaze,pa zar si ti bio cijelo vrijeme rata u Bosni???

    Meni se oci naopacke okrenule u tom trenutku,a ni sam ne znam kako sam ostao smiren,da je ne opalim stocem po sred glavuse.

    Pa jesam,rekoh,dole sam i bio ranjen…Ustanem i odem u drugu sobu,vise nisam ni rijec prozborio sa njima.

    I sad sam ti brate moj na listi za odstrijel :D:D

    Tako da tih trenutaka kada se covjek osjeca i vise nego ljut,ima uvjek i u svakoj sferi zivota…

  9. Ne znam jarane, i ja sam samo posjetilac. Beretka je i prije pravio nekoliko pauza od po godinu dana, cini mi se da je piso da je zauzet poslom. Nadam se da je i ovog puta tako, jer prvo sto covjek pomisli je bolest ili neka nesreca. Trebo se javiti, ostaviti jednu recenicu da pauzira i to je to.

    Chima, hvala za ovaj link. Procitacu kad budem imo vremena, pogotovo ovo oko operacije “Zajedno”. Znam nesto malo o tom djelu Bosne, ali nisam ni znao da su postojala borbena dejstva na tom podrucju tako kasno u ratu 93. Kanjon Lima je zaista prelijep, priroda je tu nesto specijalno.

  10. Gost_9790 hvala ti puno na lijepim rijecima u prvom komentaru,i tebi sve najbolje..
    Sto se tice drugog komentara,zaista je Bajram dodatno uljepsan plasmanom nase reprezentacije na SP a dusmani ce svakako crknut od zavisti zbog pogotka velikog bosnjackog sina Vede Ibisevica..naravno na asistenciju jos jednog Bosnje-Edina Dzeke:)

  11. pridruzujem se cestitkama sa Bajrambarecola i zajednickom nam veselju radi plasmana.Na dan bajrama popeo sam se na vidikovac vjerovali ili ne,doduse autom:),morao sam.Ne kontam ljudi nesto me vuklo,stao sam i iz sveg glasa dreknuo: p…vam materina.Stari se malo brecnuo ali ni rijeci nije progovorio ni njegov prijekor u ocima nisam primjetio.Gledao je po nekakvim cukama i pricao mi stvari koje bi me ostavile bez daha inace.Ali tada i od tada vise ne.Pobjedili smo beretko.Pobjedili smo dusmane i nisam psovao njima opsovao sam nama, ovom gradu, najljepsoj zemlji.Psovao sam ljudima koji sebe nikako da pobjede a tako nam malo treba.A navece onda jos jedna pobjeda i jos jednom izgovorena psovka u sred titove tu noc.Pa zar nismo u stanju uvjek biti patriote voljeti jedni druge.

  12. BOV,
    Bas mi je drago da si posjetio Trebevic i Vidikovac..i nemoj psovati nama..sto bi!?
    Ipak tvoja zadnja recenica mi nije sasvim jasna :
    “Pa zar nismo u stanju uvjek biti patriote voljeti jedni druge. ”

    Ja bih rekao da patriotizam i po definiciji ne znaci “voljeti jedni druge” pa mi zato nije jasna poenta ove recenice.
    Zatim bih ustvrdio da “smo” UVIJEK u stanju biti patriote i da voljeti druge mozemo i trebamo jednako koliko i oni nas:)
    Ja licno “druge” volim daleko manje nego oni nas pa bez obzira sto poneki “drugi” igra i u nogometnoj reprezentaciji BiH.

  13. Uzeli onu vjeru koja se ni po cijenu zivota napusta a vasa koliko vidim ni za veceru ne vrijedi 🙂
    A ko je koga jebo vidi pred ogledalom ciji su geni. Uvalio je Murat karu da je tursko zabio za sva vremena u vlaske kurve 😉

  14. jedino sta su uspjeli to je one neke hrane uzeti sto je ostalo u bunkerima pri povlacenju nasih. pojeli pasulj, malo svjezeg zraka uzeli i bjezte noge usra vas guzica… ej beretko jel ukusan pasulj bio? jbg bio je sa slaninom…

Komentariši