14. decembar

Toga jutra oko 700 boraca bilo je spremno za novi pokušaj proboja.
 To je bilo, do tada, najmasovnije i najveće organizirano okupljanje ljudstva 1. bbr. u cilju pokušaja zaposjedanja četničkih položaja na Trebeviću.
 Moj bataljon je imao tačno određen pravac i kada smo se svi konačno okupili na Imanju krenuli smo prema Trebeviću sada već poznatom stazom.
 U prilično dugoj koloni sve niže jedinice iz sastava bataljona zauzele su raspored prema načinu i vremenu djelovanja tako da su se moja i jedinica L.M. našle na čelu kolone.
 Bila je to izrazito mirna noć, čak bez ijednog ispaljenog metka dokle je uho moglo da čuje, avetinjski tiha rekao bih.
 Zbog ove tišine mi smo se kretali jako oprezno i bez ijedne izgovorene riječi, pokušavajući prikriti svoje kretanje koliko je bilo moguće, u nadi da ćemo ponovo uspjeti iznenaditi četnike odnosno što bliže i neprimjetnije prići njihovim položajima.

 Konačno smo stigli do mjesta gdje smo trebali skrenuti naviše i uputiti se prema cesti i četničkim položajima koji su odatle bili udaljeni nekih stotinjak metara.
 Kolona se zaustavila i tihim šapatom su se prenosila naređenja prema ljudima nazad.
 Iz  kolone su se izdvojili svi komandiri nižih jedinica i izviđači kako bismo dogovorili dalje kretanje.
 Sve se uglavnom svodilo na kratak razgovor između mene, L.M-a i K.M.-a sa izviđačima R.K. i Š-em koji su bili zaduženi za ovu zonu i praćenje četničkih aktivnosti na ovom pravcu.
 Samo minut šaputanja bio je dovoljan da dogovorimo da ova dva izviđača i ja krenemo naprijed uz prirodnu uvalu koja je izravno vodila sve do ceste. Ta uvala je na polaznom mjestu bila tek nešto malo u borovoj šumi a dvadesetak metara naviše bila je neobrasla šumom nalik udubljenju koje je bilo okruženo borovinom.
 Teren je bio izuzetno neravan, pun gudura i krupnog kamenja pa je kretanje bilo izuzetno teško a posebno jer je cio proplanak bio prilično strm. U periodu između dvije akcije snijeg je jako malo padao i jedva da je uspio pokriti tragove od prošli put. Upravo radi toga naš najveći strah je bio od eventualnog četničkog zaminiranja ove dionice pa smo zato i dogovorili da ja sa izviđačima krenem naprijed do kraja ovog proplanka, gdje uvala ponovo zalazi u borovu šumu, te da nam se tu pridruži ostatak ljudstva.
 Pošto smo nas trojica prošli taj pojas kroz borovinu i izašli na proplanak blago prekriven snijegom, koji je već bio prilično vidljiv jer je već počelo svitanje, izviđači su zastali sa očiglednom namjerom da žele nešto da mi kažu.
 Prišao sam im i pitao ih u čemu je problem na što sam dobio odgovor da oni od prošli put nisu išli ni metra dalje tako da nisu sigurni koliko je bezbjedno dalje kretanje zbog mina.

 Nisam mogao vjerovati da mi oni tek sad to govore.
 Valjda nisu ranije smjeli reći da nisu uradili svoj posao kako treba ali su izabrali jako loš momenat da me upozore na to jer jednostavno više nije bilo moguće učiniti ništa drugo nego nastaviti kretanje dalje po svaku cijenu.
 Bio sam daleko više ljut na R.K.-a nego na Š-a jer je ovaj drugi bio nov u svemu tome pa se R.K. -u ovo moglo daleko više zamjeriti.
 "Ništa, idemo dalje pa šta nam Bog da" – rekao sam i krenuo polako naprijed između onih gudura.
 Bio sam toliko bijesan da se nisam više osvrtao na njih.

 Lagano sam koračao svakim novim korakom očekujući eksploziju neke nagazne mine i pažljivo razgledajući okolo ne bih li uočio konac poteznih mina.
 Korak po korak i ništa se nije desilo pa sam tako prešao proplanak i ponovo se našao na rubu borovine na gornjoj strani proplanka.
 Kada sam se okrenuo ugledao sam njih dvojicu kako stoje na istom mjestu gdje sam ih i ostavio. Mahnuo sam rukom kao znak da jave ostalima da krenu ovamo i  uskoro sam  ugledao kako se naši borci kreću uzbrdo. Već za nekoliko minuta ponovo smo bili svi okupljeni na početku borove šume koja je vodila dalje uzbrdo do nove čistine pod samom bankinom na cesti.
 Vjerovali smo da ako četnici nisu zamininirali proplanak onda sigurno nisu ni preostalu dionicu jer je proplanak ipak bio idealno i najbolje mjesto za takvo nešto.

 Nalazili smo se otprilike na pedesetak metara od ceste u pojasu borove šume odakle je bilo donekle moguće raspoređivanje boraca po širini. Ippak osnovni pravac je i dalje bio kroz uvalu jer je u ostalim dijelovima šume bilo izuzetno teško kretanje tako su se ljudi sa L.M-om rasporedili nešto desno u šumu a ja sam se držao uvale.
 Bilo je potrebno biti što tiši i pokušati preći borovinu nakon koje su nas čekala dva četnička položaja ispod ceste, jedan lijevo a drugi desno ali ovaj desni nešto dalje i sa lošijim pregledom.
 Zbog takve situacije pozvao sam H.A. kojem sam dao zolju i ponovo ga upozorio da mora pogoditi položaj lijevo od nas i tako omogućiti bezbjedniji pristup cesti ostalim borcima a oko položaja sa desne strane već će se pobrinuti ljudi L.M-a.
 H.A. je imao jako odgovoran i težak zadatak jer je četnički rov bio tako postavljen da ga je bilo skoro nemoguće pogoditi iz uvale pa je za taj pokušaj morao tražiti odgovarajuću poziciju sa desne strane uspona iznad uvale. Njemu je dodatna otežavjuća okolnost bilo i nepoznavanje tačne pozicije četničkog položaja pa će morati "tražiti" prije nego ispali ali i pored toga on nijednog trenutka nije dozvoljavao da bilo ko drugi to pokuša.

 Još uvijek je vladala nevjerovatna tišina i još ni na jednom pravcu se nije počelo sa borbenim dejstvima. Svjetlost dana je postajala sve jača pa se može reći da je i potpuno svanulo kada smo se našli pred samim izlaskom iz borovine na nekih 20-30 metara od ceste.
 U tim trenucima mi se kroz glavu počela provlačiti pomisao da možda i ovaj put četnika nema na ovim položajima, pa sam se u trenutku odlučio rizikovati.
 U dvije riječi šapatom sam objasnio šta želim i ljudima je bilo jasno.
 Ja ću sam krenuti naprijed na čistinu uvalom koja vodi prema bankini na cesti i ako uspijem preći bar do pola čistine to znači da sam prošao ispod četničkog rova s lijeve strane a pošto je teren u padu moći ću djelovati odatle po četničkom rovu s bočne strane.
 Nije bilo vremena za razmišljanje i ja sam krenuo na čistinu u polusagnutom položaju pokušavajući uočiti rov s lijeve strane kako bih ispalio nekoliko rafala prema njemu i tako ustanovio ima li četnika tu.
 U svakom slučaju tim postupkom bih trebao četnicim u rovu odvući pažnju dok H.A. ne pogodi zoljom.
 U trenutku kad sam se našao ni deset metara od bankine iznenada su zapraštali zaglušujući rafali s obje strane a meci su zazviždali svuda oko mene. Čak i dan danas mi je prosto nevjerovatno da me ni jedan nije pogodio.

 Na sred čistine ispod same bankine nalazilo se oboreno stablo velikog bora pa sam istog trenutka instiktivno pokušao naći zaklon među igličastom krošnjom.
 U trenu je počela nevjerovatna vatra od svuda naokolo pa su se i momci na rubu borovine našli pod udarom četnika.
 Kako sam se našao u nekakvom čudnom položaju, pokušavajući se zakloniti od neprestanih rafala po oborenom stalbu i borovoj krošnji u kojoj sam se nalazio, uspio sam krajičkom oka vidjeti prve moje borce nešto ispod na rubu šume. Među njima je bio i H.A. i vidio sam kad je pao uslijed manje detonacije koju je, koliko sam mogao procjeniti, uzrokovao MB 60mm.
 Četnici su nas definitivno očekivali jer je sva vatra i svo njihovo djelovanje počelo u jednom jedinom trenutku, sinhronizovano i sa nevjerovatnim intenzitetom.

 Nastao je haos, sav teren niže od nas bio je tučen svim kalibrima četničke artiljerije i to skoro sa svih položaja okolo, pa čak i sa suprotne strane Miljacke, sa Gradišta.
 Ja sam se još uvijek nalazio zaklonjen u borovoj krošnji kada su četnici prestali djelovati u mom pravcu i pretpostavljam da su vjerovali da su me pogodili.
 Posvuda niže u šumi su odjekivale detonacije i rafali pa sam odlučio još nekoliko trenutaka ostati pod borom jer nisam želio ponovo doći pod četničku vatru ili eventualno vatru naših boraca.

 Sve to potrajalo je možda nekih desetak minuta nakon čega su se počeli oglašavati četnici arlaukanjem iz pravca ceste i šume okolo urličući "Hvatajte balije žive".
 U jednom trenutku nekoliko četnika je odnekud došlo cestom pokušavajući sa bankine pucati prema našim borcima u šumi ali su u toj razmjeni vatre pogođena njih dvojica od kojih se jedan onako mrtav prevrnuo i pao preko bankine pored mene, na nekih možda dva tri metra.
 U tom trenutku ja sam odlučio da se povučem nazad preko čistine u šumu ispod među ostale borce. To sam i uspio pužući nizbrdo na leđima dok sam uporno gledao prema bankini očekujući da će četnici ponovo odatle zapucati.
 Međutim oni to nisu učinili a nisu pripucali ni iz rovova, vjerovatno jer nisu obraćali pažnju na  dio terena gdje sam se nalazio, obzirom da su imali preča posla u razmjeni vatre sa našim borcima.