Predosjećaj

Tu noć uoči 14. decembra morao sam otići u komandu brigade kako bih predao konačne spiskove boraca moje jedinice kao i kako bih sa ostalima prisustvovao dodatnim konsultacijama u vezi zapovijesti za akciju koja će uslijediti ujutro.
Prilikom ulaska u kancelariju za sastanke pored komandanta Muje Zulića tu sam zatekao i A.G-a te još neke momke koji su imali funkciju komandira nižih formacija.
 
A.G. je onaj naš "snajperista" kojeg sam spominjao ranije pišući o izviđanju i odlasku izviđača na Lapišnicu.
Stajao je sad pod punom "ratnom spremom" isto kao i onda, na sebi je imao maskirni pancir i pancirni šljem, po sebi povješane ručne bombe, tromblonske mine i još sijaset nekih "rekvizita" za koje je samo on znao za sta služe.
Kad se svemu tome doda i povelik ranac na leđima onda se dobijao utisak da je to zaista bio neki opasan i spreman tip nalik na nekog marinca iz američkih akcionih filmova.
Ja sam naravno tog lika poznavao u sasvim drugom izdanju pa je meni njegov "ratnički" izgled izgledao i smiješno i žalosno.
Njemu je u stvari bilo bitno da bude primjećen od "značajnijih" ljudi i ta njegova oprema je imala za cilj da ostavi povoljan utisak na sve one koje je on vidio kao takve. Međutim kod njega nije bilo samo pitanje estetike nego i ponašanja i stava.
To je potvrdio i ovaj put.
U trenutku mog ulaska u kancelariju, Mujo je stajao ispred male zelene "table" na kojoj je nešto crtao kredom i pokazivao štapom nešto na tom svom crtežu komentarišući ono što je pokazivao. Pozdravio sam sve prisutne klimanjem glavom ali se nisam imao namjeru nikom posebno se obraćati pa ni Muji jer nije bilo nikakve potrebe za tim.
Na tabli je stajala nacrtna nekakva elipsasta krivulja koja je, kako ću kroz neki minut saznati, predstavljala Trebević a one tačke koje je komandant ucrtavao i komentarisao predstavljale su "četničke položaje", Vidikovac,Bob stazu itd.
Komentarišući nacrtano Mujo bi povremeno upitao: "je li ovo jasno.." na što je A.G. koji je stajao nešto ispred svih ostalih, najbliži Muji i tabli, redovno klimao glavom a ponekad i ozbiljno procijedio "jasno, jasno..".
Meni se nije slušalo to predavanje i iskoristio sam trenutak kad se komandant obratio prisutnima riječima: "Ima li neko nešto da kaže…"
Ja sam istupio glasno govoreći da imam nešto za reći tako da sam na trenutak prekinuo sve to i time privukao i njegovu i pažnju prisutnih.
On je, sudeći po njegovoj reakciji, bio zadovoljan što se baš ja javljam očekujući valjda neki moj komentar u vezi sutrašnje akcije kao što sam to uvijek ranije radio pa je oslovljavajući me imenom rekao: "Izvoli…reci šta ti misliš.."
Izvukao sam papir sa imenima boraca moje jedinice, pružio mu ga i rekao: "Bićemo ujutro u dogovoreno vrijeme spremni za pokret…pozdravljam i vidimo se".
Iz grupe su se čuli otpozdravi i slično pa je i sam Mujo rekao: "U redu, važi.." ne mijenjajući to neko pozitivno držanje prema meni.
Jedino me je A.G. gledao s nekakvim podozrenjem…nisam mu se nikako sviđao a nije ni on meni pa sam pred izlazak iz kancelarije dodao: "Izvinjavam se što ne mogu slušati predavanje, A. će to za nas obojicu" nakon čega sam se nasmijao i izišao.

Ujutro 14. decembra tačno u tri sata u naselju Hrid, pred osnovnom školom, moja jedinica je bila spremna za nastavak kretanja prema Trebeviću.
Pristizali su borci iz drugih jedinica na to dogovoreno mjesto okupljanja mada su neke jedinice, koje su bile stacionirane u naseljima bliže obroncima Trebevića, doći direktno na "Imanje" odakle će biti upućene na svoje pravce napada.
Poslije kraćeg odmora i nekoliko popušenih cigara krenuli smo dalje, onako u koloni, izmiješani sa borcima koji su nam se pridružili pred školom.
Na "Imanju" smo morali biti u 4 sata pa smo i svoj tempo kretanja prilagodili tome.
U sastavu moje jedinice ovog puta su se našli borci koji su imali nešto manje "iskustva" jer su oni iskusniji učestvovali u akciji od 7.decembra. To napominjem to jer se ovaj put sa mnom uputio jedan broj mladih ljudi od kojih pojedini nisu još učestvovali ni u jednoj akciji.
Pored njih je tu bio i jedan broj boraca nešto starije dobi koji su imali angažman od prvog dana, neki čak od 1991.godine ali isto tako, jedan broj njih do sad nije imao puno ispaljenih metaka.
Ja sam svakako vjerovao u sve njih, više ili manje, ali sam ipak imao izvjesnu dozu opreza jer su mi prilično nedostajali svi oni koji su do sad svaki put bili uz mene.
Moj čudan osjećaj u vezi ove akcije nije me napuštao ni u trenucima dok smo se kretali prema "Imanju". Taj osjećaj nije bio utemeljen samo na sastavu moje udarne grupe već i na tome što sam se cijelo vrijeme pitao kako da ovog puta uspijemo izaći na cestu na istom pravcu kao i 7.decembra.
Mnogi su mislili i vjerovali da – ako je moglo tad može uvijek – ali ja sam mislio drugačije i vjerovao sam da su četnici budniji i spremniji nego ikada do sada, opomenuti akcijom od sedmicu dana ranije.
Iskreno, nisam imao nikakvo rješenje i predosjećao sam da će većina nas, ukoliko četnici i ovaj put ne budu spavali, izginuti prije nego se domognemo ceste. Jednostavno tako su bili raspoređeni njihovi položaji da teren nije davao mogućnost manevra pa je i taj moj izuzetan oprez i nelagodan osjećaj bio uglavnom temeljen na tom osnovu.
Tokom kretanja prema Trebeviću ali i u cijeloj pripremi u tih nekoliko dana upozoravao sam borce da neće biti lahko i da trebamo dati maksimum maksimuma da ponovo iziđemo i zauzmemo ono što možemo.
Uvjeravao sam ih da ukoliko to ovaj put uspijemo da ćemo se ovaj put i održati na dostignutim položajima jer sad smo krenuli daleko spremniji. Objašnjavajući momcima sve to želio sam ih u suštini pripremiti za eventualan nepovoljan razvoj događaja i barem malo osloboditi straha, bar one od njih koji će po cijenu života, skupa sa mnom, ući u okršaj sa četnicima i tako omogućiti drugima izlazak na cestu.

U cijeloj brigadi nismo imali dovoljan broj PO sredstava, a i onih nekoliko zolja koje smo imali podijelilo se na druge pravce, tako da je jedna jedina zolja pripala mojoj jedinici.
Obzirom da sam ovaj put bio pesimističnog raspoloženja, tu jedinu zolju sam dodijelio sebi jer sam ipak sam sebi najviše vjerovao, hoću reći znao sam da ću je ja barem pokušati iskoristiti na najbolji način, pa makar mi to bio posljednje što sam uradio u životu.
Prije nego što ćemo stići na imanje, tokom našeg kretanja i razgovora o onome što predstoji prišao mi je H.A., mladić koji je pred sami rat završio sa odsluženjem vojnog roka u JNA.
On je učestvovao u jednoj od akcija na Stupu gdje sam u jednom trenutku kritikovao njegovo ponašanje jer je radio nešto što nije imalo veze sa borbenim aktivnostima a moglo ga je koštati života.
Ovaj put mi je prišao i tražio zolju koju sam nosio ubjeđujući me kako će on da je iskoristi na najbolji način uvjeravajući me da je prilikom boravka u JNA on bio jedan od najboljih u tome itd.
Nisam se želio u tim trenucima raspravljati jer sam već ranije objasnio i njemu i ostalima šta mislim o ovoj akciji i koliki je rizik svakog pojedinca. Naglasio sam da je ovo jedina zolja i da njome MORA biti pogođen cilj a to je prvi četnički položaj ispod ceste na našem pravcu i da nam samo to nam može omogućiti izlazak na cestu.
Pitao je zašto mislim da ću je ja iskoristiti bolje od njega tvrdeći da problem tog položaja neće postojati ukoliko se njemu dodijeli zolja.
Tu se u ovaj razgovor uključilo još nekoliko boraca koji su mi sugerisali kako je on u pravu i kako ja ne treba da pored ostalog uzimam na sebe i pokušaj uništenja položaja koji nam se nalazi na putu.
Pod takvim pritiscima i nagovaranjim dao sam mu zolju opominjući ga da jednsotavno mora pogoditi i da ćemo se ja i on dobro zakačiti ukoliko se desi da je recimo uopšte ne ispali.
Ipak izgovarajući to pomislio sam u sebi kako su to u osnovi sve besmislice jer da bi se zakačili i posvađali prvo moramo preživjeti.

20 komentara

  1. Joj Beretko brate sta mi (nam) radis. Nepredvidiv si sa tajmingom pisanja. Vidim na komentare nekad odgovoris ujutru oko pola sedam, a nekad i u tri ujutru, kada si se prepiro sa onom vojnicinom. 😛
    A meni oci ispadose, cekajuci nastavke, pa upratim svaki komentar. A razmazio sam se jer sam tvoj blog provalio nekad 2012 kada ti nisi pisao (mozda si sujevjeran, prestupna godina :)) ) Pa sam u komadu citao sve redom vidi imam komentar na postu ‘Zatisje’. znaci kontinuitet, al sad me ova neizvjesnost ubi. A jos si u 1992. 🙂 a ja cekam Maj 93'.
    salim se ja….samo sabur, ali pazi navuko si opasno neke ljude. :))
    Pozz za sad. 🙂

  2. Dobrodošao Chima:)
    Dobro si upratio drug,odgovaram na komentare često i u gluho doba,zavisno od raspoloženja:)
    Nastavci sustižu jedan drugi i uvijek dođe novi post poslije prethodnog,čini mi se dobrim takav raspored:))
    Sujevjeran nego šta,nikad ni prije 2012-te nisam pisao u godinama koje se završavaju na 12:)
    Nemoj plaho da te pati neizvjesnost,začas će doći 93. a maj je 5 mjesec,isto k'o svibanj..
    Šala,naravno,,
    Hvala ti drug što čitaš i što si tu,,
    Pozz..

  3. Gost_Zg,,
    Nisam vodio dnevnik i moje pisanje zasnovano je uglavnom na sjećanju.
    Vremena i događaji su bili takvi da je nemoguće zaboraviti,ali ponekad se desi da zbog neke sitnice moram zaviriti u moju “ratnu arhivu” ..

    Pozdrav i tebi i hvala ti što si tu,,

  4. Gost_601,,
    Svašta sam koristio tokom rata,i ne znam šta bih sve nabrojao i izdvojio ali evo pokušaću ovako.
    Prvo moje lično naoružanje “duge cijevi” bila je tanđara i to je bilo baš u ranom periodu “previranja ” u bivšoj Yu..:)
    Poslije sam imao kalašnjikov a zatim PM M72 i to je oružje koje sam volio kao majka dijete:)
    Mislim da je pravi naziv tog tipa bio M 72-AB1 a ako se varam nek mi neko pomogne oko toga..
    Znači to je bio PM jednak kao i svaki drugi PM M72 ali s razlikom u kundaku.
    Ovaj je imao kundak na preklapanje i bio je jako sličan puški M-70.
    Ne znam ima li potrebe da opisujem njegove karakteristike itd. jer je sve drugo bilo jednako kao kod ostalih PM M-72 sem kundaka pa mi je bio jako “nagodan” 🙂
    Ponekad sam koristio PASP,”sijač” i rijeđe “garonju”..
    Volio sam koristiti tromblonske mine koje nije bilo moguće ispaljivati sa ovog PM-a pa sam jako često “mijenjao” oružje s nekim od saboraca.
    Od svih onih t-mina koje su nastale u “domaćoj proizvodnji” nekoliko su se puta pokazale korisnim one koje su imale vremensku DK poput ručne bombe pa su često znale “odstajati” prije aktiviranja.
    Mislim da mnogi saborci znaju o čemu govorim.
    Isto tako bile su dobre,mada “neprecizne”, i one trenutne sa bakarnom “glavom” koje su imale veliku razornu moć,bile su “pogoleme” pa samim tim i dosta neprecizne ali kad potrefiŠ tu trava više ne raste a Bgm znao sam potrefit’:)
    Dalje,ručne bombe,svih “vrsta” do kojih se moglo doći da sad ne nabrajam,pobacao sam ih jako puno kao i tromblonskih mina..
    Protivoklopa što se tiče meni lično je bio najbolji RB četničke JNA ali je bilo malo mina za njega.
    Jednom sam imao dobrog uspjeha s njim pa valjda zato mi se čini najboljim mada sam znao pogoditi i sa RPG-om i zoljom ali uvijek mi se činilo da bi bilo bolje RB-om.
    Možda je to samo stvar sugestije ali moja lična iskustva govore ovako.
    Volio sam i mine i eksplozive mada se ne mogu pohvaliti nekim velikim “uspjesima” ali vjerujem da je dovoljno i što sam podobar broj mina “prebacio” iz četničkih minskih polja u naša.
    Bilo je tu i raznih drugih manje više dobrih stvari ali bi to zahtijevalo puno više vremena i prostora,zbog opisa određenih situacija pa ću nekad neki post posvetiti ovoj temi.
    Eto drug 601,valjda sam uspio donekle odgovoriti na tvoj komentar,,

  5. Hvala na odgovoru a i ta ideja za poseban post o tome zvuci dobro. Opisi ne samo oruzje vec i ostalo sto si imao na sebi i kako se pokazalo , malih detalja na koje covjek nekada ni ne pomisli da treba a iskustvo pokaze drugacije ili skroz suprotno.
    I sretno u nastavku bloga.

  6. 601 dobro pitanje mada mislim da pored cinjenice da nisi mogao imati bas puno necega na sebi u pocetku bitnije je bilo sta imas u sebi.
    I da,jeste li ljudi vidjeli opremljenost sjeverno korejskih vojnika pa sta je ono ,kod njih jos 45a!?
    pozdrav domovini

  7. Pozdrav i Selam Panzer i AN,,
    Ubrzo će nastavak Panzer:)

    7644,, s tobom nemam šta raspravljati sem što ću se pridružiti AN u svakoj riječi i još ti jedino mogu poručiti da mi je drago što čitaš moj blog jer ćeš biti prijatno iznenađen mojim pisanjem o nekim dešavanjima u dolini Neretve:)
    Napisao bih ja ponešto odmah i ovdje u komentarima ali nek i to sačeka svoj red;)

  8. 7644 da je bog do da se na rijec poziva neko ko je ima i zna cijeniti , ocito ti i Franjo neznate sta to znaci, da ste se bog do malo ugledali na casnog Kralja ili na jos neke ali na zalostt rijetke katolike iz bosne i hercegovine .
    Sto se svega tice znamo da ste suradjivali s cetnicima da ste granatiranja placali naftom i usput im lijecili cetnike koji nisu mogli biti izvuceni dalje od vasih polozaja , ali ne sekiraj se sve dodje na naplatu pa ce tako i vase greske , jednoga dana kad budes trebao mirovinu mozes ju od Franceka traziti !

  9. E bas ste vi neki borci al samo na jeziku sem psovke i neznate nista .Po guzici ste vi dobili i od nas, nego sad pisuci po ovim blogovima ispadoste junaci .Prava istina je da vam nebi unproforaca davno bi vi pili potuceni.Kroz Kiseljak su vam za 4 godine provukli vise brasna nego u miru sto je stizali za 5 god.Naravno i muinicija .
    Aj sad da vidimo sta bi na Trebevicu.
    PO GUZICI NARAVNO ISTO KO I U VITEZU

  10. Evo opet navratih da procitam blog o 2. maju, malo da se osvjeze sjecanja i da se ne zaboravi. Ne sjecam se tacno tog dana, ali se sjecam atmosfere koja je vladala tih dana. Pozdrav za Beretku i patriote.

  11. Pozdrav i tebi Panzer,,hvala ti na javljanju i podsjećanju na 2.maj:)

    AN,Selam i tebi druže moj i posebno ti zahvaljujem što si probrao 3. maj za javljanje,,to je dan pobjede nad četničkom JNA i ja ga uvijek posebno slavim dok oni kukaju:))

Komentariši