Deblokirati Sarajevo

Poslije čestih odlazaka na stupsko ratište moja jedinica je uglavnom "mirovala" pa se taj period iskoristio za unutrašnje "sređivanje" stvari; izvršili smo neke sitnije promjene u ljudstvu,  odnosno odredili i imenovali pojedince za određene potrebe jedinice i to sve do najsitnijih detalja a sve kako bismo bili što efikasniji na terenu.
Radili smo to na osnovu dotadašnjeg iskustva u borbenim aktivnostima, posebno borbama na Stupu gdje je svako pokazao neku svoju specifičnost, pozitivnu ili negativnu. Na temelju tih pokazatelja jedinicu smo uredili tako da jeu svakoj desetini bio određen po jedan "protivoklopnjak", odnosno čovjek koji je pokazao određeno znanje rukovanjem PO sredstvima.
Htjeli smo stvoriti jedinicu koja bi bila što spremnija i efikasnija pa smo u tom smislu odlučili dodatno se uključiti u obučavanje pojedinaca koje je već od ranije bilo organizovano od strane 1. korpusa i to na raznim mjestima i lokalitetima u gradu. Također je bilo organizovano i određivanje ljudi koji će komandovati najnižim formacijskim jedinicama pa se morao proći i "ispit" za komandire desetina, vodova i četa. Sve navedeno je imalo za rezultat to da smo uglavnom imali "prave ljude na pravim mjestima"  tj. imali smo obučene ljude za rukovanje P.O naoružanjem, pojedinci su prošli obuku za rukovanje protuavionskim sredstvima kao i  obuku za mine i M.E.S, PNHBO itd. Svi ti ljudi koji su bili upućeni na određenu "specijalizaciju" bili su cijenjeni na osnovu dotadašnjih pokazatelja a iako sam sve vrste te obuke i sam lično prošao ipak sam želio biti uz ljude prilikom obučavanja i lično se uvjeriti u njihove sposobnosti tako da sam svu tu obuku još jednom "utvrdio".Po zavrsenoj obuci organizovanoj od korpusa ljudi bi to svoje novostečeno znanje dalje prenosili na ostale pripadnike jedinice jer je u svakom slučaju bilo bolje upoznati što više ljudi s onim sa čime nisu imali dodira ranije.
Slobodno i bez pretjerivanja mogu reći da je nakon toga jedinica bila upravo onakva kakva je i zamišljena…sastojala se od boraca provjereno visokog morala koji su već do tog ratnog perioda imali prilično iskustvo i koji su prilikom borbi iskazivali najviše hrabrosti. Za svakog pojedinca koji nije odgovarao tom profilu ili je iz drugih razloga zatražio da bude van okvira jedinice nađena je zamjena iz preostalog dijela ljudstva koje je pokrivalo liniju i na taj način se unutar jedince izdvojilo i koncentisalo najsposobnije ljudstvo.
Ovaj proces je trajao cijelo vrijeme, praktično od formiranja 1.bataljona, i do novembra 1992 je bilo konačno završeno sa svim detaljima.
Vjerovao sam u ovu jedinicu svim srcem, već sam imao snažne utiske i mišljenje o svakom pojedinom pripadniku jedinice….svi smo istinski priželjkivali nove zadatke, jednostavno smo željeli učestvovati. odnosno učiniti nešto što bi dovelo do probijanja neprijateljske opsade grada na bilo na kom dijelu obruča oko Sarajeva.
Često smo razgovarali na nivou brigade oko toga i uvijek smo izlazili sa određenim prijedlozima koji su uglavnom imali istu poruku: korpus svakako treba da računa na nas, 1 bataljon 1.brdke brigade kad god i gdje god to zatreba, mi ćemo se istog trenutka rado odazvati a to je na kraju krajeva već do tada postalo i provjerena praksa.
Ovo navodim radi toga jer smo se tokom novembra unutar brigde već nekoliko puta sastajali i razgovarali u vezi sve učestalije priče o jednoj nešto obuhvatnijoj akciji koja bi imala za cilj probijanje obruča i svojevrsnu "deblokadu" grada, odnosno stvaranje koridora prema slobodnom dijelu teritorije, nešto slično onome što se već pokušalo u junu mjesecu.
Iako su takvi planovi bili aktuelni cijelo vrijeme, još od 8 juna, ipak je sada to bilo daleko izvjesnije i već su od korpusa upućivani akti sa informacijama i pojedinostima oko tog plana pa smo bili sazvani od komandanta brigade kako bismo pravovremeno imali informaciju i pripremili se i isplanirali naše djelovanje u skladu s tim.

O čemu se zapravo radilo?
Poslije akcije od 8 juna u kojoj nažalost sarajevski obruč nije probijen i, sa izuzetkom nekih zauzetih kota ili djelimično pomjerenih linija u našu korist, grad je i dalje ostao u još jačoj i čvršćoj blokadi sa sve težim i razornijim djelovanjem neprijatelja svim mogućim sredstvima koja su im bila na raspolaganju što je rezultiralo svakodnevnim velikim brojem žrtava među građanima Sarajeva.  Izuzetno teška situacija u Sarajevu, u svakom smislu, a koja je svakim danom postajala sve teža zahtijevala je što hitnije rješenje a jedini ispravan način je bio koš jedan ponovni pokušaj da se grad otvori kako bi bila omogućena dostava hrane, lijekova, municije, naoružanja i svega ostalog što je bilo neophodno za život i dalju odbranu od agresije.

Pored ovakve situacije unutar gradskog obruča, na drugim ratištima u RBiH u tom periodu, je također bilo jako loše, neka mjesta ili cijeli gradovi su doživljavali najteže trenutke tokom ljeta pa su mnogi pali pod potpunu kontrolu srpskog agresora uz velike pokolje koje su četnici radili.
Iako je ovo već poznato to napominjem iz razloga što se ipak u nekim mjestima i na teritorijama pod našom kontrolom vodila uspješna odbrana pa se čak i manje ili više i napredovalo.
Kao primjer želim navesti uspjehe boraca iz istočne Bosne a posebno iz goraždanske i višegradske regije gdje su jedinice pod komandom Ahmeda Sejdića i Zaima Imamovića imale izuzetne uspjehe proširivši slobodnu teritoriju Goražda u toj mjeri da su prve linije odbrane Goražda bile zapravo na teritoriji općina Višegrad i Rudo držeći položaje koji su nadgledali i  glavne putne komunikacije koje su vodile iz Srbije prema Goraždu.
Drugim riječima jedna od glavnih komunikcija za dopremanje ljudstva, tehnike itd. iz SiCG je tad bila pod našom kontrolom i u svjetlu tih dešavanja od kraja ljeta 1992 godine stvorili su se preduslovi za pokušaj spajanja IB teritorija sa slobodnom teritorijom Sarajeva i samim gradom u okruženju. U tim pokušajima je veliku ulogu igrala slobodna teritorija van same okružene urbane cjeline Sarajeva, znači teritoriji koju je kontrolisala Armija BiH tj. Butmir, S.Kolonija i Hrasnica i naseljeni i nenaseljeni predjeli na planinama Igman, Bjelašnica te dijelovi teritorije kojima je bio moguć pristup u pravcu Trnova odnosno planine Jahorine.
Dalji tok događaja koje ću opisati usko je vezan za te prostore nad kojima smo kako i rekoh imali kontrolu ili smo mogli pristupiti nekim dijelovima i prostorima koji nisu bili pod ničijom kontrolom a takvih prostora je bilo u širem području prostora grada Sarajeva, odnosno brdskoplaninskom području koje okružuje sam grad.

22 komentara

  1. Selam Beretko,

    kakva je bila organizacija ispod desetina, tj. da li ste bili podjeljeni u grupe od 4 i te folove ili je to bilo vise fleksibilno i proizvoljno od toga sta situacija zahtjeva. Da li ste imali i drugih specijalizovanih u desetinama osim protivoklopnjanaka, npr snajpera ili puskomitraljez?

  2. Ispod desetina nismo imali odredjene organizacije,to je bilo kako i sam kazes,zavisno od situacije.
    Ja bih najvise volio da smo po desetini mogli imati i po npr. jedan snajper ali smo na nas 30 imali samo jednog snajperistu koji je imao PASP a sem njega su se solidno znali sluziti 3-4 covjeka.
    PM smo imali 2,od kojih sam ja imao jedan,nevjerovatno precizno oruzje,nismo imali vise a i otkud nam,i ova 2 smo sami zbavili jednom prilikom:)
    Za njih i nije bila potrebna obuka ali kako i rekoh imali smo niz razlicitih obuka a licno sam najvise volio mine i MES,nije me recimo puno zanimala obuka na Pat-ovima u to vrijeme jer nisam nigdje mogao nabavit nijedan a mine Bgm jesam:)
    Hvala ti na citanju i komentaru Panzer.

  3. Hvala tebi na pisanju, provjerim svaki dan 🙂
    Pretpostavio sam da niste imali puno toga jer u nekim djelovima grada nismo imali ni kalasnikova dovoljno (npr druga brigada gore na Sokolju, Mijatovica Kosi, Buljakovu, Zuci, i sta su vec pokrivali ne znam detalje…tu su bili svi moji).
    Ipak, mozda se mogo naci pokoji snajper i PM u drugim jedinicama i dati vama, ali mozda komanda nije smjela da koncentrise sve dobro naoruzanje u jednom bataljonu? Bilo kako bilo, jer bas precizan PM? Za to nisam cuo

  4. Pozdrav bererko i nek si nam se vratio više…
    Interesuje me kada pričaš o 1.bat da li je ona tragedija na Trebeviću u maju 1993 trajno onesposobila tu jedinicu.
    Nigdje nisam našao podatak koliko je taj dan bilo i ranjenih boraca pa ako može odgovor ako znaš?

  5. Znam Panzer koliko je bilo lose stanje i sa kalasima i svim drugim oruzjem i mislim da je svako u gradu jednako kuburio s tim problemom.
    I nek si mi vala rekao iz kog si dijela grada,bravo za tvoje,sta drugo reci,a upoznao sam ja i nesto Zuci,dolazio sam gore pa cu pisati kad dodje vrijeme:)

    Nije u pitanju bilo to da komanda nije smjela koncentrisati dobro oruzje u jednom bataljonu vec ni komanda nije imala,ako mislis na komandu brigade.

    PM-om, koji sam ja imao mogao si na stotinjak metara pogoditi goluba,eto takvo iskustvo ja imam s tim oruzjem.
    I tvoje pitanje oko mog PM-a je na mjestu,zasto ne:)
    Odgovor je da,imao sam vec ranije PM, dosta prije odlaska prema Lapisnici i kamenolomu,tacnije “zbavio” sam ga uz jos podosta pjesadijskog naoruzanja vec u maju 92:)

  6. Gost_2145,sto se tice Trebevica maja 93, doci ce i to opsirno na red,a sad cu reci da ta akcija jest trajno onesposobila jedinicu.
    1 bat. je bio popunjen, naravno, ali nikad vise nije bio ni blizu onog sto je bio prije te tragedije.
    Sto se tice ranjenih iz 1bat. ne mogu dati tacan podatak oko tog desavanja jer je broj lakse ranjenih na svu srecu bio veci od onih sa tezim povredama.
    Hvala ti na citanju i komentaru.

  7. imas pozdrav od jenog rezervnog policajca sa tvog desnog boka na zlatistu,dadoh mu da procita tvoje pisanje i njegove rijeci su sljedece: Bilo je tvrdo i nije pitanje vise sto se nije vratilo vec sto je palo i kako! Sto niko nije uzeo izvjestaj koji smo napravili 7 dana prije pada zlatista o plitkim rovovima do koljena o neispravnom protuoklopu o ljudima koji su u papucama cuvali strazu a kumili smo i molili da se nesto po tom pitanju uradi.I kako je nastala bjezanija kad se pojavio tenk.Kako smo popisani bili i demoralisani bili i razocarani dobro smo htjeli se vratiti gore! Borio se momak zna sta znaci kad si spreman sve dati a dodje shupak i kaze sta jeste i sta nije bitno!

    To su bile njegove rijeci i od srca veliki pozdrav za tebe i od mene i njega.

  8. BOV,hvala ti na lijepim rijecima, i tebi i tvom drugu i zelim vam sve najbolje.

    Zapravo on je i moj veliki drug,prijatelj i brat,mada se ne znamo, jer vidis kako smo jedan drugom cuvali i sacuvali stranu i bez obzira na plitke rovove i sve ostale nedace i probleme koje spominjete.
    U stvari ja mislim da su nasi najveci problemi bili pred nama i da su nam plitki rovovi bili daleko manji problem jer nam ustvari nikad nikakvi rovovi ni trebali ne bi da nije bilo onih problema pred nama:)
    Srdacni pozdravi za vas obadvojicu i hvala vam na javljanju,

  9. Hvala na odgovoru bereko.
    Da dragi Allah dž.š podari vječni rahmet našim šehidima.

    Samo još jedno pitanje.
    Koliko je ovo ljudstvo, tj. komandirski kadar bio obučen u taktičkim radnjama, znači da pravilno vodi desetinu ili vod u borbi, ispravno napreduje, povlači se, prebacuje do zaklona, pokriva vatrom itd.
    Je li tu sve štimalo i jesmo li radi eventualno nekih takvih nedostataka trpili gubitke?

  10. gost_2145,takticka obucenost kadrova u vodjenju najnizih formacija na terenu u vecini slucajeva nije imala nikakav uticaj na uspjeh ili neuspjeh neke formacije.
    Zapravo ja bih rekao da je glavni uticaj na uspjesnost ili neuspjesnost jedinice u pokretu u odredjenim situacijama imao ljudski faktor odnosno zavisilo je sve od covjeka koji vodi jedinicu,njegove hrabrosti,domisljatosti,zdravstvenih idr. sposobnosti itd.,itd.
    Znaci ako je neko u opisu licnosti imao nedostatak tih osobina nije puno koristio ni kvalitet njegove obuke pa su se desavali gubici upravo zbog tih njegovih “nedostataka”.
    Kako sam vec rekao u postu, na te obuke su upucivani ljudi koji su prije toga pokazali na terenu odredjene sposobnosti i to je po meni bilo jedino ispravno.
    Medjutim,kasnije tokom rata se radilo drugacije,preovladao je kvantitet nad kvalitetom i to je po meni najveca greska koja se cinila a koja je direktno dovodila do nezeljenih situacija i desavanja na terenu.

    Eto gost 2145,to je ono sto moja licna iskustva govore,i mogao bih navesti dosta primjera koji potvrdjuju moje rijeci ali bojim se da ova rubrika za komentare nije dovoljno velika za to:)
    Hvala ti na citanju i komentarima,

  11. Gost 1685, ako si procitao pitanje gosta 2145 na koje sam odgovorio u prethodnom svom komentaru onda je jasno na koje formacije se odnosio moj odgovor.
    Mislio sam znaci na vod ili desetinu u pokretu koje to cine koristeci takticke radnje otprilike kao sto je opisao gost 2145.

    Medjutim princip bi trebao biti isti po meni za svaki nivo komandovanja sve do glavnokomandujuceg Armijom,bolje sposoban nego nesposoban a sa istom “obukom”:)

    Hvala ti na posjeti i komentaru,

  12. Selam beretko.
    Kada si spomenuo ove pokusaje deblokade grada koje su bile u Decembru 1992. Preko Igmana,Trnova i Jahorine.nadam se da ces pisati i o desavanjima na Trebevicu 07.12. na V Čolinoj kapi, Pandurevica kuća, a posebno 20.12.1992 Kosmatica, Bunaric, na toj nekoj “kota tt 1481”. Jer je dosta boraca tad poginulo. Posebno na dan 20.12. A dosta njih je bilo iz Konjica, ZB Hercegovackoneretvanski kanton.
    O ovome znam zato sto mi je otac takodjer bio u BERETKAMA a poginuo je. I onda smo mi kao porodica dobili knjigu “Zivi mrtvima” u kojoj su slike, imena, datumi , mjesto i nacini pogibije šehida i boraca zelenih beretki.
    Mozda i znas za tu knjigu?
    Tako da pored famoznih datuma smrti 08.06.1992 i 30.05.1993 najvise ima ovaj datum 20.12.1992. Puno pozdrava beretko!!!

  13. Chima,naravno da cu pisati o desavanjima na datume koje spominjes.
    To mi je i bila namjera opisati na koji nacin je 1bbr. imala ucesca u okviru te sire akcije za deblokadu tokom decembra 92.
    Desavanja na Trebevicu 7 i 20 decembra 92,niko vise izgleda i ne pamti osim ljudi poput tebe koji su izgubili svoje najblize a i meni samom “smeta” fokusiranje samo na 8.6.92. i 30.5.93. jer ispada da se vise nikad nije ni metak na Trebevicu ispalio.
    A jest Bgm.,na Trebevicu se ginulo i poslije pa cu pisati i o drugim “propustenim” datumima iz ratne historije Sarajeva.
    Za knjigu o kojoj govoris znam,ali je nikad nisam vidio i dobro je da ima ta knjiga nek bar u njoj budu spomenuti oni koji i vise od toga zasluzuju.
    Nek je veliki rahmet svim sehidima.
    Puno pozdrava i selama i tebi chima,hvala ti sto navratis i komentarises.

  14. Veliki pozdrav beretko, citao sam tvoj blog s odusevljenjem 🙂 steta sto si stao, ali bitno je da ponovo pises. Ima nas, mladje raje sto nismo mogli ucestvovati u ratu i koje ovo jos zanima, lekcije starijih. Ja sam napustio Focu 92 i otisao van BiH a moj stari se borio u i oko Sarajeva, i mnogo stvari mi je pricao. Ali nikad dosta.
    Iz tvog bloga mogu zakljuciti da i pored lose situacije u kojoj smo bili, imali smo srca i volju i muda da se borimo, pa cak i da oslobodimo neke dijelove, samo sve mi se cini kao da je sve za*ebano sa vrha. Kakvo je tvoje misljenje o tome ?
    I jedno pitanje “Sta bi bilo kad bi bilo”: Da se nije potpisalo primirje 1995, sta bi se desilo dalje ? Da li bi uspjeli osloboditi Sarajevo ili druge krajeve Bosne ?

    Jos jednom, veliki pozdrav, i hvala za sve sto ste ti i ostali borci ucinili za nas.

  15. Gost_647,meni je uvijek posebno zadovoljstvo kad vidim da mladje generacije citaju i zanimaju se za ovo sto pisem ili sto pisu drugi ljudi,branitelji BiH.
    Najbolji nacin za pravu pouku o ratnim desavanjima ovdje upravo je citanje onog sto pisu iz “prve ruke” ucesnici rata,pripadnici Armije RBiH.
    Sto se tice tvog pitanja o negativnom uticaju s vrha na ratna desavanja ovdje ja jedino mogu reci da su po meni postojale odredjene stvari koje nisu uradjene na najbolji nacin i mozda djelimicno imale negativan uticaj na povoljnije stanje stvari za nasu stranu.
    Tu prvenstveno mislim na negativan uticaj na moral pripadnika Armije RBiH posebno u drugoj polovini rta ali isto tako mislim da i bez obzira na to nikad nije bila upitna odbrana od agresije.
    Ja licno mislim da je oslobadjanje Sarajeva i drugih okupiranih dijelova BiH bilo moguce i dosta ranije,sto znaci i raniji zavrsetak rata sa puno povoljnijim politickim rjesenjima za nas nego sto je to dejtonski sporazum.
    Ipak,kad je rijec o 95 godini i trenucima kad su cetnici bili potpuno razbijeni Olujom to nije bio trenutak za prihvatanje bilo kakvog sporazuma,trebalo ih je dokrajciti i vojnim sredstvima.

Komentariši