Super Brko

U prvi sumrak dok se još koliko toliko moglo ponešto vidjeti izašli smo vani i pokazivali tom Vikićevom čovjeku sve ono o čemu smo mu već pričali krećući se ravno prema koritu Miljacke.
Nekoliko nas je htjelo krenuti sa njim tamo na nasip ali je on bio jasan u svom zahtjevu, otići će sam a mi treba samo da ga otpratimo do korita. Čak je insistirao na tome da ni tu ne ostanemo  kada on krene preko vode već da se vratimo nazad. Njemu je očigledno bilo najbitnije da mu pokažemo gdje se najlakše provući  kroz rastinje na našoj obali i tu bi bio kraj našeg posla.
Ja sam rekao da će biti tako kao što želi i da ćemo se odmah vratiti nazad…rekao sam, ali nisam mislio tako. Želio sam barem vidjeti kako će on pregaziti vodu i šta će dalje biti sa njim.
Prošli smo kroz rastinje blizu mjesta gdje se nalazio četnički grudobran i odakle su četnici istjerani u prvim borbenim dejstvima naše jedinice u Azićima.
Razmijenili smo još nekoliko riječi kad smo se našli tik uz Miljacku gledajući nasip preko puta nas i onda smo se pozdravili uz njegov komentar da odmah idemo nazad.
Zagazio je u vodu i napravio nekoliko koraka a voda mu je bila već iznad pojasa,onda se nakratko okrenuo i mahnuo rukom da idemo nazad pa smo se istog trenutka okrenuli i zašli u gustiš gdje nas više nije mogao vidjeti.
On nas nije ali mi njega jesmo.
Nastavio je kretanje kroz Miljacku gazeći ali jedva odolijevajući udarima vode koja je bila sve dublja kako se primicao sredini korita.
U nekoliko navrata pomislio sam da će ga voda ponijeti ali bi on zastajao,uspostavljao ravnotežu i nastavljao dalje. Mislim da su kritični trenuci te njegove borbe s vodom bili kada mu je voda dosezala do ispod pazuha tamo oko sredine toka.
Mi smo komentarisali da neće izdržati i,vjerovali smo da će morati plivati a onda ko zna kako i gdje će moći isplivati i izići iz vode.
Međutim "Brko" je bio uporan pa nas je svaki put razuvjerio i nastavljao dalje…malo poslije se dalo nazrijeti da je voda ponovo nešto plića, negdje oko pasa, i korak po korak on se uskoro našao u podnožju nasipa. Tu je pokušao naći mjesto odakle mu se valjda najlakše uspinjati uz to brdo zemlje pa je još malo išao uzvodno i onda se počeo penjati.
Mrak je već bio skoro potpuno pao tako da smo ga jedva nazirali dok je savladavao možda prvih par metara tog brda od zemlje i onda ga više nismo mogli vidjeti a ni čuti njegovo kretanje jer je hučanje Miljacke to onemogućavalo.
Koliko smo mi mogli primjetiti u dotadašnjem osmatranju nasipa na njemu nije bilo nikakvih četničkih položaja ili bunkera.
Tek povremeno se oglašavao snajper ali u dijelu nasipa koji je bio bliže pruzi kao i djelovanje sijača i drugog pješadijskog naoružanja kojim su četnici obasipali prugu i cijelo područje oko mosta.
Čučali smo u šumarku i čekali…prošlo je petnaestak minuta, možda čak i više ali se još uvijek ništa nije dešavalo pa smo postali nestrpljivi…već su počeli komentari i prijedlozi da se vratimo nazad. Neko je komentarisao da nemamo razloga da budemo tu, od nas to čak nije ni traženo pa šta onda radimo ovdje a ako se kojim slučajem četnička dejstva pojačaju i usmjere ovamo onda je pitanje kako bi se vratili nazad preko livade…
I sam sam mislio tako pa sam se složio da krenemo nazad polahko preko livade dok niko ne puca i dok je mirno.
Išli smo livadom i povremeno zastajali i gledali nazad u mrkli mrak kao da očekujemo da vidimo nešto a nismo mogli ni jedan drugog vidjeti kako treba.
Već smo bili na asfaltu kad se čula prva eksplozija čiji odblijesak se jasno vidio iz pravca farme.
Zastali smo i gledali prema mjestu odakle je sjevnulo ne znajući šta da radimo i šta se dešava ali pretpostavljajući da je uzrok tome onaj Vikićev spacijalac.
Otišli smo prema kući i stojeći ispred smo zajedno nagađali šta je to bilo tamo na farmi…bilo je različitih mišljenja i komentara…već je prošlo nekoliko minuta a da ni jedan jedini metak nije bio ispaljen. Tek nešto malo kasnije odjeknule su detonacije nekoliko granata četničke artiljerije koje su pale nedaleko od kuće gdje smo se nalazili pa smo brže-bolje ušli unutra.

Vrlo brzo je uslijedila prava kanonada po cijelom ovom području…ponovo su sve naše linije u Azićima bile izložene žestokom granatiranju.
I dok se tlo treslo od udara raznih projektila u kuću je naprosto uletio onaj čovjek sa brkovima.
Bio je potpuno mokar i blatnjav do grla, čak i po licu i kosi ulijepljen od blata.
Crna uniforma na njemu bila je podobro iscijepana a posebno pantole koje su bile skroz naskroz  raspadnute. Pomislio sam da je ranjen jer je baš loše izgledao dok se onako zadihan i izbezumljen skoro strovalio na najbližu stolicu.
Na naša pitanja da li je dobro, on je odgovorio da jeste, gestikulirajući rukama i umirujući nas.
Kada je došao do daha prvi put se grubo osmjehnuo i rekao: “Ode bunker“ i nastavio smijući se :" Nekoliko četnika manje“.
I onda se ponovo uozbiljio i počeo je onako sjedeći brisati blato sa sebe, više razmazujući nego što je uspijevao obrisati.
Počelo je naše glasno ispitivanje, kako, šta je bilo…bezbroj različitih pitanja a odgovor jedan.
Taj čovjek je tvrdio da je uspio uništiti jedan četnički položaj na Spaića farmi i vratiti se živ i zdrav nazad.
Po njegovoj priči on se nekako uspio popeti na vrh nasipa neprimjećen ali nije imao skoro nikakav pregled svega što se na farmi nalazilo, zbog mraka, pa je nepomično ležao pokušavajući raspoznati neki cilj. Ništa nije mogao učiniti pa je čekao i dalje sve do trenutka kad je neko putničko auto koje se kretalo u dijelu farme sasvim desno u odnosu na njega nije na trenutak obasjalo farovima i dio koji je bio pred njim. Tada je prepoznao obrise četničkog položaja i siluete nekoliko četnika u njemu.Taj položaj je mogao odatle gađati pa ga je izabrao za svoj cilj i istog trenutka ga nanišanio i pogodio. Govorio je i o nekim šupama koje je takođe uspio vidjeti i još nekim vozilima koja su se našla u snopu svjetlosti farova. Nije primjetio nikakve straže ili kretanje četnika ali poslije svog uspješnog pogotka nije želio dalje rizikovati pa se odmah počeo povlačiti niz nasip gdje je u jednom trenutku izgubio tlo pod nogama i tako sletio i skotrljao se pravo u Miljacku. Onda je počela teška borba s vodom dok se kretao ka našoj strani i tu ga je voda obarala pa je morao i plivati i na kraju se ipak domogao obale. Nije pokušavao naći mjesto kuda je moguće lahko proći kroz rastinje, onuda kuda smo ga mi odveli, jer je to bilo nemoguće u mrklom mraku, pa se i tu dobro namučio i izgrebao dok je uspio proći taj pojas gustog rastinja.
Nije želio ostati sa nama te noći, tek kad je malo odmorio ustao je, pozdravio nas i otišao da se priključi svojoj jedinici, specijalcima MUP-a RBiH, tamo kod Čarapare.

9 komentara

  1. Stvarno hrabra akcija ali je pitanje da li je i najpametnije izvedeno ? Zar ne bi bilo bolje da je samo izvidio situaciju pa da se poslije vratio bolje naoruzan , opremljen i sa vise ljudi pa da tako nanese tezi udarac agresoru ? Zar ne bi bilo bolje da se polozaj duze onesposobio napadima na artiljeriju ili posadu jer je ovako mozda unistio neki bunker sa nekoliko cetnika u njemu ali je polozaj odma poceo da opet dejstvuje ? Hrabro ali nepotrebno izlaganje opasnosti i pogotovo odavanje prisustva.

  2. Sa ove vremenske distance analize i zaključci oko određenih situacija poput ove mislim da su dosta nerealni.
    Treba uzeti sve tadašnje okolnosti u obzir pa donijeti sud oko toga..onaj ko zna tačno stanje stvari u tom periodu može da kaže bolje i bunker nego ništa jer više od toga bila bi zaista nemoguća misija.
    To su bili dani grčevite ODBRANE od prodiranja neprijatelja u gradske četvrti upravo na tom području pa sve što se učinilo u smislu vraćanja izgubljenog teritorija,nanošenja gubitaka neprijatelju itd. treba smatrati velikim uspjehom.

  3. ma brko je im'o nerasciscen racun sa tim bunkerom.

    davno sam rekao negdje da je diverzantska borba u konstalaciji stvari u kojoj smo mi bili puno bolji nacin borbe od grupnog jurisanja koje donosi ogromne gubitke kad si totalni oruzani autsajder. ni britoni nisu slali bombardere u afriku da pounistavaju romelov luftwaffe nego su poslali padobrance SASa koji su to puno tise i efektivnije odradili unistavajuci kompletan zracni bataljon.

    sto se mene tice – to je bio jedini i odlican nacin borbe sa daleko naoruzanijim ukopanim neprijateljem – samo je takve napade tesko vrsit samostalno jer zahtijeva visoku psihofizicku spremu za bilo koji slucaj…

    da je islo 5 ljudi 5x vise sansi bi bilo za gubitke – ovako je covjek isao svjesno sa tim ciljem – obavio ga i to je to.

    kao sto vec rekoh u pitanju je nerasciscen racun – garant je taj bunker ubio druga prijatelja familiju ili sl.

Komentariši