Poginuli "Vukovi"
Jutro je proticalo uglavnom u razmjeni pješadijske vatre i nešto umanjenom dejstvu četničke artiljerije pa smo željeli to iskoristiti i pokušati koliko toliko utvrditi naš položaj. Još ranije smo odlučili da odaberemo obližnji svinjac i da unutar njega iskopamo rov, što smo i započeli tokom noći.
Sad nije više bio problem komunikacije između nas i ljudi L.M.-a pošto smo mogli čak i dozvati i vidjeti se.
Negdje u prijepodnevnim satima kad je vatra ponešto utihnula, mi koji smo te noći ponovo zaposjeli ovu kuću, odlučili smo se vratiti nazad među naše ljude u rezervi a u kući su ostali momci koji su nam se pridružili tog jutra.
Borci L.M-a i dio ljudstva iz moje čete raspoređeni su još po nekim kućama odakle se mogao kontrolisati teren okolo tako da se moglo reći da smo u potpunosti pokrivali i stavili pod našu kontrolu ovo područje u Azićima.
Snabdijevanje hranom je teklo uobičajeno, uglavnom smo se sami snalazili a nešto nam je i doturano preko pruge ali najvažnije je bilo da hljeba nije nedostajalo.Milena je bila vrijedna pa sam odlučio ponovo otići do njene kuće i zahvaliti se na njihovom trudu.
Nešto zbog toga, a više zato što je neko od ovih ljudi rekao nešto što me jako zainteresovalo.
Bila je riječ o automobilu golf 2 koji sam već ranije spomenuo i prikazao na jednoj od mapa a koji se nalazio u livadi ispod puta nedaleko od skupine kuća u kojima su živjeli Milena i ovi njeni rođaci.
Po priči ovog borca koji je išao tamo negdje tim putem, njemu se učinilo da u golfu ima nekog.
On nije silazio u livadu i prilazio golfu ali je rekao da se s puta vidi da golf nije prazan i po onom što se naziralo i po njegovoj pretpostavci vjerovatno je unutra bilo tijelo onog ko je sletio s puta s ovim autom.
Otišli smo da vidimo.
Bijeli golf 2 se nalazio nekoliko metara udaljen od puta sa kojeg je očigledno sletio u livadu. Na samoj livadi je trava bila jako visoka pa se na prvi pogled teško s puta naziralo bilo šta unutar kola ali ipak kad se dobro zagleda vidjelo se da na vozačkom mjestu ima nekog.
Sišli smo u livadu i prišli vozilu iz kojeg je dopirao neugodan zadah.
Na vozačkom i suvozačkom mjestu nalazila su se dva tijela u crnim uniformama sa oznakama Jukinih „Vukova“.
Izvukli smo ih vani...bili su to mladići od po nekih 20-tak ili koju godinu stariji, potpuno izrešetani rafalima kao i sam golf kojim su se očigedno kretali iz pravca Stupa prema Azićima.
Njihov put se završio ovdje pod kišom metaka a najvjerovatnije da su se bili uputili u Doglode jer je cesta je vodila tamo i prema restoranu "Delminium“.
Već prema stanju u kom su se tijela nalazila a i vremenu od kada smo se mi nalazili u Azićima bilo je jasno da su oni izginuli još za vrijeme onih dešavanja oko Dogloda i konačnog pada tog naselja.
Ono što je privlačilo pažnju i tjeralo nas na razmišljanje bilo je stanje auta ali i to da ovi momci kod sebe nisu imali nikakvog naoružanja, zapravo jedan je imao samo praznu futrolu pištolja na opasaču a u kaseti auta nalazila se puščana municija tj. više kutija po čemu je bilo jasno da je njihovo lično naoružanje završilo u šakama onog ko je i pucao po njima i ubio ih.
Lijeva strana golfa bila je izrešetana jako velikim brojem metaka i to je jasno upućivalo odakle je auto bilo izloženo rafalnoj vatri.
Ovaj golf i ovi momci bili su izloženi vatri iz pravca ovih kuća gdje smo se mi trenutno nalazili, a po svemu sudeći najvjerovatnije baš iz kuća gdje je bila Milena i njeni.
I dok su moji drugovi nosili tijela prema nekim kućama odakle će ih tokom noći biti najlakše prenijeti preko pruge nas trojica smo se uputili Mileni.
Po običaju ona nas je ponudila da sjednemo, stavila kafu itd. ali nisam baš bio raspoložen za sijelo i njenu standardnu šuplju priču.
Postavio sam joj nekoliko vrlo jasnih pitanja u vezi dešavanja oko golfa, ko, zašto i kad.
Njeno bespomoćno uvijanje i zamuckivanje u pokušaju izbjegavanja odgovora samo je dodatno otežavalo ionako mučnu komunikaciju i atmosferu.
Uz sve to tražio sam još i objašnjenja za granatiranje, i to vrlo precizno granatiranje nekih kuća koje smo srećom napustili prije nego je kanonada te iste kuće skoro sravnila sa zemljom.
Njeni odgovori kroz pokoju suzu nisu mi značili ni objasnili ništa, to je više bilo neko kukanje, negiranje, jaukanje koje me je dovodilo do bijesa...kao da smo mi neke budale koje ništa ne kontaju pa nas sad ona može na taj način šaltati i lagati.
- "Ne, ne, Milena, to te ne vodi nigdje, meni je jasno da ti javljaš naše kretanje ovdje, da ti znaš tačno ime onih koji su pucali po golfu...možda si i ti zajedno sa njima pucala i vjeruj da to neće moći proći tek tako..."
Ona nije reagovala na to, nastavila se prenemagati i dalje i ja sam tad naredio pretres njene i svih kuća okolo, čemu se ona jako protivila usput psujući i galameći.
Stiglo je još nekoliko mojih momaka koje sam pozvao i rekao da pretresu svaki ćošak tri ili četiri kuće u okollini.
Bio sam van sebe od bijesa pa sam zaprijetio da ću pucati u svakog onog koji uzme bilo šta za sebe..i drvce šibice će koštati glave...samo pretres i to je to...a ako se nekom ne sviđa to što sam rekao nek odmah kaže ili postupi već kako god hoće.
Tako je i bilo...pregledano je sve, ali ono što sam tražio nisam našao...nikakve radio stanice nije bilo...ništa što bi otkrilo Milenu i opravdalo moje sumnje.
Nađena je samo neka stara lovačka puška, nešto sačme i baruta, ali to nije bilo ono što mi je trebalo.
Pušku sam razvalio, potpuno je onesposobio da nikad više ne može biti puška, ostalo bacio i u takvom lošem raspoloženju krenuo nazad da se odmorim i odspavam.
Milena se prilično raspoloženo raskokodakala u smislu da joj je drago da je konačno dokazala da je "čista“, da je bez razloga optužujemo i tome slično.
- "Dok ne razvežeš jezik i ne ispričaš ko je pobio te momke, za mene si ti to uradla, a ja znam šta tada trebam, razmisli dobro Milena“ rekao sam i otišao spavati.
S početka večeri tijela Jukinih momaka su prebačena preko pruge i transportovana prema Stupu a mi smo se dali na iskopavanje prvih rovova na ovom dijelu linije u Azićima.
Noć nije donijela nikakvih velikih promjena ni većih borbenih dešavanja, protekla je uobičajeno uz povremeno granatiranje, većinom sa Spaića farme, i uz povremmenu razmjenu pješadijske vatre.
