Žamor
U popodnevnim satima četnička dejstva su se renula pojačavati i postajala su sve intenzivnije kako se bližila noć. Pod sve jačom vatrom iz raznog naoružanja našli su se i položaji moje jedinice odnosno 1.bat.1.bbr, tako da su sada sve linije odbrane u naselju Azići bili pod konstantnom vatrom neprijatelja.
U svim tim dejstvima naroćito je dolazila do izražaja vatra sa, do nedavno dosta tihe, Spaića farme koja je bila pravi poligon OM sredstava, artiljerijskog i dr. naoružanja.
Za moju jedinicu to je bio veliki problem pošto se Spaića farma nalazila jako blizu sa naše desne bočne strane pa su četnici odatle mogli precizno pogađati naše položaje ili objekte u kojima smo se nalazili što do tada nije bio slučaj.
Vjerovao sam da četnici koji su vodje živjeli neće gađati svoje kuće ali očigledno sam se prevario. Valjda ti četnici-domorodci, koji su bili dobrim dijelom iz porodice Berjan, nisu sami mogli odlučivati o tome pa sam shvatio da je vrag odnio šalu i da se više ne možemo pouzdati da ćemo ostati pošteđeni jer se nalazimo u kvartu gdje su njihove kuće a odakle su oni ranije dali petama vjetra pred našim jedinicama.
Dosta učestale minobacačke granate čija su se ispaljenja sasvim jasno čula padale su svuda okolo. Sve to je upućivalo na tešku noć u Azićima i najvjerovatnije skori direktan napad na naše linije odbrane. Pretpostavljao sam da četnici znaju tačno u kojim kućama se nalazi većina našeg ljudstva, gdje nam je smještaj, položaji itd. jer su imali Milenu koja im je sve to mogla izdiktirati.
Mislio sam da bi bilo dobro, kad padne prvi mrak, sve to promijeniti i naći nova mjesta za položaj i raspored ljudi i neke druge kuće za smještaj. Predložio sam L.M-u da malo premjestimo sve to ali on nije želio ništa mijenjati, međutim nije se ni protivio da ja to učinim i složio se da se malo koriguje mjesto dodira naših jedinica. Meni je to bilo dovoljno.
Sve što smo dogovorili, uradili smo kada je pao prvi mrak...našli smo novu kuću za smještaj a bitna promjena položaja bila je upravo na mjestu o kojem sam pisao u ranijim postovima.
Znači ja i nekoliko mojih boraca odlučili smo ponovo pod okriljem noći otići u onu kuću naprijed i tu provesti noć a skroz povući ljude sa položaja kod one stare kuće.
To smo nas nekoliko odlučili što bi se reklo "na svoju ruku“ vjerujući da je tako najbolje i to su bili momci koji su cijelo vrijeme bili uz mene podržavajući me i ranije u svemu...H.O, K.E, B.M-T, M.A-D i T.M.
Ja sam se dosta teško kretao, generalno sam se osjećao jako loše a uz to bio sam i skoro potpuno gluh. Znao sam da neću moći pretrčavati preko one velike livade pa sam rekao da ću polahko ići kako već mogu a oni da pretrčavaju...međutim H.O.je želio ići sa mnom.
Nismo znali šta se u međuvremenu dešavalo sa onom kućom naprijed i da li je bila ponovo pod četničkom kontrolom ali sudeći po dosadašnjem stanju stvari činilo se da tamo nikog nema...ipak morali smo biti izuzetno oprezni kod pristupa kući a za to će preuzeti glavni dio tereta momci koji će pretrčavati, bar tako smo planirali.
O svemu smo obavijestili ljude koji su se nalazili na položajima, grupa iz kuće na dodiru sa L.M-om je otišla u jednu od napuštenih kuća nešto naprijed i jedino su momci u betonskoj garaži zadržali svoj raniji položaj jer bezbjedniji nije postojao.
Kada je sve to učinjeno, negdje možda sat prije ponoći, nas šestorica smo krenuli prema staroj kući.
U tom periodu četnička artiljerija je djelovala neselektivno "šarajući“ svuda okolo pa sam imao utisak da tako u stvari žele pokriti teren i onemogućiti kretanje vani jer su njihovi projektili završavali svuda, uglavnom po brisanom prostoru dok djelovanja iz pješadijskog naoružanja nije bilo. Detonacije su odjekivale i na lijevom krilu gdje su se nalazile B-3 i Vikićevci.
Došli smo do stare kuće, porazgovarali sa ljudima koji su tu bili i rekli im da idu nazad. Kada su su otišli mi smo još nekoliko minuta ležali u travi i onda smo krenuli u potpuni mrak uopšte ne nazirući kuću kojoj smo se uputili. Njih četvorica su se otišli brzim korakom koliko im je vidljivost dozvoljavala a ja i H.O smo išli baš sporo jer na nogu sam se jedino mogao osloniti, a i to sasvim malo, dok je bila potpuno ispravljena u koljenu.
Nekoliko minuta hramanja i našli smo se na mjestu gdje sam se ranije sapleo na onu bodljikavu žicu i gdje je bila ona tabla sa natpisom "Mine".
Tu su nas oni sačekali, opet smo nešto prošaputali i krenuli dalje.
Odatle se već bila nazirala kuća i svi smo išli lagano naprijed i ubrzo ponovo bili pod onim istim prozorom kroz koji smo i ranije ulazili.
Iz kuće se nije čuo nikakav šum i možda poslije najviše jedne minute osluškivanja prvi je opet ušao H.O a odmah za njim i drugi te sam uz njihovu pomoć i jednog koji je bio tu sa mnom uspio nekako i ja upasti unutra.
Već dok sam se ja bio pentrao, H.O. je pretraživao ostale prostorije i ubrzo smo se skoro sudarili sa njim u hodniku dok je on izlazio iz one sobe gdje je ležao mrtav četnik.
Dok je kresao šibicu, ubrzano je šaptao: “Nema čete, nema čete“...
Nekoliko puta je to ubrzano ponovio jer sam ja blenuo u njega a on se već bio navikao da sam ogluhnuo.
Međutim ja sam razumio to što govori ali sam stajao kao ukopan ne znajući ni sam kud bih sa sobom i šta da radim...mislim da su se i drugi isto osjećali...misli su ubrzano letjele jedna za drugom...ili su čete tu u kući ili su ga odnijeli i otišli ponovo tamo negdje...
Tako smo nešto i prošaputali čini mi se i jednostavno smo krenuli u pregled drugih prostorija jer ništa drugo nije preostalo. Osvjetljavali smo uglavnom sebe i sve oko sebe šibicama i nekakvim zapaljenim novinama.
U kući srećom nije bilo nikoga sem nas.
Provjerili smo ulazna vrata da nisu kojim slučajem otključana što ranije nije bio slučaj ali i ovaj put su bila čvrsto zaključana.
Znači četnici su se bili u međuvremenu uvukli u kuću i odnijeli onog smrdonju ali se nisu opet vratili da drže položaj, bar ne do sada...
Po tome se moglo pretpostaviti da se ne osjećaju baš sigurno i da su njihovi položaji uglavnom negdje oko hangara ispred nas ili negdje u toj liniji..skoro stopostotno sam bio siguran u takav zaključak.
Odlučili smo da jedan od nas bude u kupatilu i osmatra sa prozorčića naprijed, naravno onoliko koliko uslovi dozvoljavaju a da se drugi rasporede po ostalim sobama, jedni u onu sobu u kojoj je bio onaj mrtav četnik a koja je imala pogled na lijevu stranu, a drugi u onu kroz koju smo ušli i s čijeg prozora je bio pogled prema livadi kojom smo se privukli samoj kući.
Ništa značajno se nije događalo, niti se šta vidijelo niti čulo, sem povremenih detonacija čiji odblijesci su se jasno vidjeli na mjestima gdje bi padale granate ali nije se radilo o nekom sređenom i koncentrisanom artiljerijskom djejstvovanju.
Ipak nešto se dalo i primjetiti iz naše perspektive a što nije bilo moguće sa ranijeg položaja.
Radilo se o tome da se jasno moglo vidjeti ispaljenje granata sa Spaića farme jer je iz ovog ugla dio tog prostora bio vidljiv a sa ranijih položaja nije jer je pogled zaklanjao dugačak nasip koji je bio duž cijele farme i spuštao se sve do korita Miljacke .
Taj "nasip“ je bio u stvari nagomilana zemlja nešto viša od nivoa potpuno ravnog terena same farme tako da se sa ranijih položaja po noći samo vidio odblijesak od ispaljenja .
To nam se učinilo zanimljivim i često smo gledali u tom pravcu očekujući svako novo ispaljenje...
Noć je polahko odmicala bez značajnijih promjena.
Da sve ne ostane tako mirno potrudio se T.M. koji je u tim trenucima, tačnije negdje oko 2 sata poslije ponoći došao iz kupatila (odakle je osmatrao) da nam javi istu stvar kao što je to bilo i onda kada je onaj svinjogojac poljubio zemlju.
Rekao je: “Neko vani priča, čuje se žamor“.
Svi smo polahko ušli u kupatilo i načulili uši, ja lično bez potrebe jer ništa nisam mogao čuti, iako sam pokušavao napregnuti lijevo uho na koje sam još uvijek koliko toliko čuo.
Ipak drugi su čuli i tiho šaputali: "Boga mi pričaju...idu ovamo...nisu daleko...".
Taj žamor koji se čuo je mogao značiti da neko možda dolazi u ovu kuću ili da četnici pokušavaju prići pješadijom našim položajima.
Neki od momaka su otišli u dnevni boravak koji smo ranije zanemarivali jer prozor je bio okrenut prema Miljacki a tada je sva naša pažnje bila usmjerena prema hangaru i kući koju sam pogodio onom tromblonskom minom. Tada mi se ta strana činila nezanimljivom ali ne i ovog trenutka jer su četnici mogli u ovoj mrkloj noći komotno tom stranom ići dokle hoće, posebno jer nismo imali ni ljudi u onoj staroj kući nazad.
Šutili smo i čekali, nismo htjeli nasumice pucati u pravcu tog žamora pošto je po mom mišljenju postojala velika mogućnost da neko dolazi baš pravo ovamo u kuću.
A ako je tako onda je bilo bolje sačekati ih da otključaju vrata i zakorače unutra pa sam se namjestio iza ugla gdje ovaj hodnik čini "L“. sa oružjem usmjerenim prema ulaznim vratima.
Čekali smo nekoliko minuta i osmatrali svako svoju stranu...
Ipak sve što se desilo u narednim minutama jeste da je žamor prestao i da je ponovo bilo tiho.
Misli su letile..."Ne idu znači u ovu kuću a ljudi na bočnim prozorima kuće ništa nisu primijetili ili nisu ni mogli jer je vani bilo jako mračno, noć bez mjesečine a i posmatrali su kroz zatvorena okna jer nismo želili otvarati prozore i time se eventualno odavati....jedino ostaje sa su prošli i otišli dalje pa se ne čuju više..."
Pohrlili smo prema prozoru kroz koji smo ušli i koji nije imao stakla misleći da sve ako su i nas i prošli sada bi trebali biti na toj strani.
Niko nije ništa čuo a nije se mogli ništa ni vidjeti.
U tim trenucima bili smo skoro potpuno ubijeđeni da će četnici nesmetano proći prema našim položajima u dubini, pored nas koji smo kao otišli da to spriječimo a sada bespomoćno zurimo u mrkli mrak..
Moramo nešto učiniti, komentarsisali smo tiho, vjerovatno se privlače livadom a tamo je sve šuplje...
Iz više razloga nismo mogli pucati iz ličnog naoružanja po livadi, prije svega jer ipak nismo bili 100% sigurni da su četnici i otišli tamo a posebno nismo smjeli zbog naših ljudi na drugim položajima...oni bi mogli pomisliti da su nas četnici nekako eliminisali pa da to oni sad pucaju odavde i eto ti po nama vatre od naših jedinica...takva vrsta zabuna nam je tada najmanje bila potrebna.
Preostalo je jedino pristupiti provjerenom triku koji sam lično i ranije ali i kasnije dosta puta koristio u nekim sličnim situacijama...nekoliko ručnih bombi baciti po livadi čime nećemo četnicima otkriti položaj a vrlo vjerovatno ćemo ih poremetiti u tihom prilasku našim položajima...ukoliko su uopšte otišli tamo.
Sa druge strane naši momci teško će skontati kakve su to eksplozije jer će se izmiješati sa povremenim detonacijama granata i to je to.
Tako smo i učinili, bacili smo 3-4 kašikare tamo po livadi i čekali da vidimo reakcije...čekali, čekali i ništa, niko ni metka nije ispalio, niko nije potrčao, jauknuo, zagalamio, niti bilo šta drugo. Prošlo je bilo već dovoljno vremena za bilo kakav razvoj događaja koji bi mogao značiti da su nas četnici prošli i da su se infiltrirali dublje...postalo je gotovo sigurno da se to nije desilo ali ponovo nije bilo jasno otkuda taj žamor, čak skoro potpuno jasan razgovor koji je dolazio od više muških glasova koji ja lično nisam čuo ali moji drugovi jesu.
Minuti su sporo prolazili u iščekivanju svanuća koje uvijek donese neko olakšanje...
