Zatišje - četvrti dio
Naši "gosti" su izašli a ja sam ih ispratio sve do pruge gdje su se šunjajući privukli uz nasip a onda naglo ustali i potrčali. Međutim put na koji su sišli sa druge strane također je bio vidljiv i često izložen četničkoj vatri.
Ipak oni su vjerovatno nastavili pretrčavati do nekih kuća na suprotnoj strani tako da je nekoliko četničkih rafala bezopasno završilo negdje tamo iza pruge a F.A. se javio radio vezom kad se našao na Stupu.
Vračajući se nazad prema kući primjetio sam neke momke koji su se na biciklima kretali asfaltnim putem iz pravca podvožnjaka blizu Milenine kuće prema nama.
U prvi mah nisam mogao znati ko je to ali sam pretpostavio da se radi o mojim ili momcima L.M-a. U tim tenucima se ponovo čula razmjena rafala u rejonu oko Čarapare ili crkve.
Nedaleko od kuće susreo sam se sa ovim "biciklistima“. Bili su to H.A. i M.S., mladi momci iz moje jedinice koji su se pred sami početak rata vratili sa odsluženja JNA.
Bili su dobri momci a posebno M.S. je bio jako dobar borac jer je već do sad imao više iskustva od ovog drugog.
Zastali su kada sam im mahnuo i na moje pitanje otkud im bicikli oni su odgovorili da su ih našli tamo negdje čak na Stupu i još su mi se pohvalili kako ih tamo ima još puno.
- "Odmah silazite i ostavite te bicikle, il' će vas pobit četnici il' će te privući pažnju četnika ovamo pa ćemo svi stradati zbog vas“ rekao sam i upitao: “Ko vam je uopšte dozvolio da idete s one strane pruge i napuštate liniju i ove položaje?“
H.A. se bezobzirno smijao i ironično upitao: “A ko bi nam to trebao dozvoliti, mi smo tek večeras na straži pa sad imamo pravo ići gdje hoćemo“.
- "Silazite“ zagalamio sam i taman kada je M.S. upravo krenuo da to i uradi H.A. ga je prekinuo u tom naumu riječima: “Ma pusti ga ba, haj'mo mi“ i krenuo dalje a za njim i M.S.
- "Stanite, bolje da vas ja upucam nego četnici“ viknuo sam za njima ne bih li ih spriječio da se i dalje vozaju okolo ali ni to nije imalo nikakvog efekta.
Ušao sam u hodnik i sa ulaznih vrata ih posmatrao dok su pravili krugove okolo kuće pa bi opet izišli na cestu kojom su i došli i tako stalno...cijelo vrijeme sam ih pokušavao dozvati ali nisu se uopšte obazirali na mene.
Pješadijska vatra okolo se pojačavala i činilo mi se da je postajala nešto jasnija i oštrija što je značilo da se negdje blizu četnici oglašavaju ali nisam znao odakle tačno.
Bojao sam se da su ovi "biciklisti" primjećeni odnekud pa da ih četnici pokušavaju pogoditi...no oni se na to nisu obazirali i nastavljali su i dalje ludovati na biciklima.
Taman sam krenuo nazad u hodnik kada pade granata neposredno ispred ulaznih vrata na kojima sam stajao prije nekoliko sekundi.
Detonacija me odbacila na suprotnu stranu hodnika gdje sam udario cijelim tijelom od zid.
Ostao sam pri svijesti i samo sam vidio da je hodnik pun dima i prašine koja se podigla uslijed pucanja dijelova zida i otpadanja maltera sa plafona i zidova u hodniku.
Bio sam na rubu svijesti i nisam mogao ni da se pomaknem.
Sjećam se da su momci iz dnevnog boravka izletjeli u hodnik i zaljevali me vodom uporno me dozivajući i jedan drugom vičući - daj ga ovamo,unesi ga tamo i tako dalje....tada sam izgubio svijest.
Prvo što sam vidio kao kroz maglu kad sam se ponovo vraćao svijesti bilo je žena u bijelom mantilu koja je nešto radila iznad moje glave, polijevala me vodom, stavljala mi neku krpu ispod nosa nakvašenu alkoholom i dozivala me po imenu.
Bila je to medicinarka koja se nalazila u jednoj kući nazad zajedno sa još nekim medicinarima ili doktorima šta li su već bili...
Onda sam ugledao oko nje nekoliko glava koje su zabrinutih pogleda zurile u mene, bili su to H.O.,Ć.M.,I.R. i još neki.
- "Jesi li dobro“, pitali su me a ja sam osjećao strašnu bol u cijelom tijelu, glavi i plućima, nisam mogao disati i u tim trenucima uopšte nisam znao gdje se nalazim ni šta se dešava.
Dok mi je ona medicinarka brisala lice alkoholom i nešto mi govorila ja sam se sve više "uhavizavao" i prepoznao sam prostoriju u kojoj se nalazim a tada sam se sjetio i one detonacije i prašine.
Došao sam potpuno svijesti i pokušao sam se malo podići iz potpuno horizontalnog položaja kako bih lakše udahnuo zrak koji je još uvijek mirisao na barut ali nisam imao snage i svaki pokret je bio izuzetno bolan.
Dok mi je i dalje brisala cijelo lice bijelom gazom primjetio sam da se gaza brzo natopi krvlju odnekud oko nosa ili uha. Isto tako osjećao sam žestoku bol u lijevom koljenu...upitao sam u šta sam pogođen i odakle ta krv.
- "Ništa strašno, ne brini, to je uobičajeno, imaš krvarenje iz ušiju i nosa od same detonacije a isto tako u nogu te pogodio komad betona koji se otkinuo od zida i tu nemaš nikakvu otvorenu povredu ali nije isključeno da je kost prelomljena“ rekla je ova žena.
- "L.M. je pozvao kola da dođu tamo preko pruge i sad čekamo da jave da su stigli pa ćemo te odnijeti do tamo a onda ideš na pregled u vojnu bolnicu“ rekao je Ć.M.
Opet sam pokušao da se uspravim malo ali mi je to išlo jako teško pa sam malo zagalamio na njih:
- “De, pomozite mi malo šta ste se svi ukočili“.
Nekako su me postavili u poluoslonjen položaj tako da sam mogao vidjeti koljeno koje je bilo toliko zamotano da ga je bilo daleko teže odmotati nego zamotati, znači jako puno zavoja su mi ovili oko noge pa iako se kroz njega nije vidjela krv ja sam htio vidjeti šta je tamo ispod zavoja jer možda ova doktorica laže.
- "Skinite mi to sa noge“ tražio sam od bilo koga...
- "Ne bi trebao...“ reče ova medicinarka nekako okljevajući i tek onda mi je sve to postalo sumnjivo.
- "Skini O....skidaj kad ti kažem“ obratio sam se svom drugu jer sam znao da će on to učiniti bez priče...tako je i bilo, uzeo je njene makaze i jednostavno isjekao te zavoje.
Srećom...nisam bio u pravu, žena je govorila istinu, nigdje ni posjekotine samo ogroman otok na koljenu koje je bilo baš uvećano....čini mi se objema šakama se teško mogao obuhvatiti taj otok.
I užasno je bolilo.
Pokušao sam saviti nogu ali nije išlo...što od jakog bola a i obje noge su mi bile nekako potpuno utrnule.
- "Pa ima li igdje da me geler dohvatio“ pitao sam ne vjerujući da me ponovo mašilo.
- "Imaš malih posjekotina od stakla na ramenu jer si pao u komadiće koji su prsnuli sa ulaznih vrata ali geler te nije nigdje ni dohvatio“ rekla je ta fina žena već se pomalo smješkajući.
Ipak iz nosa mi je neprestano išla krv a ona mi je neke krpice gurala u nozdrve...zamolio sam je da izvadi to jer sam ionako teško disao...izvadila je ali je i dalje moralo uporno brisati krv koja nije prestajala...
Pojavio se tu i L.M. i rekao da su kola stigla i kada je vidio da sam budan nasmijao se i upitao kako se osjećam.
- "Dobro bi bilo brate samo da mi nije noge“ rekao sam pokušavajući se našaliti...u stvari sam se jako loše osjećao ali želio sam ostaviti utisak da sam dobro kako bih izbjegao da odem u bolnicu.
- "Hajde,..idemo“ rekla je dooktorica gestikulirajući ljudima da me ponesu jer sam u stvari sve vrijeme ležao na nosilima.
- "Neću ja nigdje, dobro sam i mislim da trebam ostati, šta ću u bolnici...“ rekao sam ozbiljno.
Već sam uspijevao pomicati ruke, iako utrnule, ali sam cigaru morao zapaliti...mislim da sam već bio pri kraju druge ili treće jer sam palio jednu na drugu.
- "Ne budi tvrdoglav, idi i obavi pregled pa ako hoćeš vrati se opet ako nije ništa, to ti govorim za tvoje dobro“ rekao je L.M. a i drugi su dodavali sa strane: “Jest, tako je, poslušaj...“
- "Neću i tačka, nije mi ništa“, zaključio sam.
Onda mi je neko iz kupatila donio ogledalo da se pogledam.
Nisam nimalo lijepo izgledao...blago rečeno, lice mi se bilo zaokruglilo od oticanja a i neki kapilari su mi bili popucali u očima.
- "Evo me isto sam se napuhao k'o G.H.K....a zna li iko kako je on?“ upitao sam.
- "Ma dobar je i treba danas ili sutra opet ovamo, eto kad je on mogao možeš i ti...“ govorili su.
- "M...., javi toj hitnoj nek idu, ja neću ići i gotovo“.
On je samo ljutito izišao i čuo sam kad je iz hodnika javio da nema potrebe za mojim transportom.
Neko vrijeme poslije momci su mi pomogli da ustanem i pokušam se kretati...polako sam uspjevao u tome ali uz jako bolno oslanjanje na lijevu nogu.
Ipak, uz veliki napor i jaku bol uspio sam stati i na nju uz stalne komentare medicinarke koja je na kraju zaključila: “Dobro je, izgleda da nema prijeloma“.
Tada je otišla preporučivši mi obloge i mirovanje.
Sjedio sam na stolici uz stalno previjanje mokrim krpama oko koljena a krv iz nosa i ušiju je stala, doduše iz ušiju je bilo manje krvi nego iz nosa ali sam počeo osjećati jako zujanje...činilo mi se da mi je sluh zbog zujanja nešto slabiji ali sam bio ubjeđen da će to proći čim to zujanje prestane. I glava me je bila jako bolila ali sam krkno dosta tableta protiv bolova pa se sve to postepeno umanjivalo.
Raja su, kako ko dođe, odmah pitala kako sam...ali onih "biciklista" nigdje pa sam pitao šta je sa njima i da im se nije nešto desilo od one granate.
- "Oni su tu negdje okolo, nije im ništa ali ne smiju da dođu, boje se tvoje reakcije jer misle da su oni uzrok tome" objasnili su mi momci.
- "Ma nek dođu slobodno, bili uzrok ili ne nije sad vrijeme o tome raspravljati“ rekao sam i pitao: “Kako je napolju, čini mi se da su se četnici probudili, barem po ovom što čujem“.
I zaista ponovo su se čule detonacije i rafalna paljba ali je sada bilo gotovo sigurno da su ta dejstva pojačana i prema našim položajima.
- "Proradila je Spaića farma“ rekao je neko.
- "Možda ne u punom kapacitetu ali ipak dovoljno da nas otjeraju u zaklone pa smo pojačali broj ljudi vani“ dodadoše na to drugi.
- "Vidi li se išta, možemo li mi išta uzvratiti“ upitao sam.
- "Ništa ne vidimo, samo se čuju ispaljenja iz minobacača“ rekoše.
- "I pada li baš po nama“ opet sam pitao.
- "Poneka bliže našim položajima ali većina prema B-3".
Ponovo sam malo prohodao po kući pokušavajući koliko toliko da se dovedem u neko stanje koje bi mi dozvoljavalo izići vani i obići položaje okolo.
Jako teško sam se uspijevao osloniti na nogu i to mi je bio najveći problem ukoliko budem prisiljen trčati bilo gdje.
Ipak nisam mogao a da ne odem do straže i da malo pogledam...to sam i uradio ali uz pomoć H.O. koji mi je značajno pomagao dok sam polako se oslanjajući na nogu pokušavao hodati ili dok bih skakutao na desnoj.
Došao sam u betonsku garažu i porazgovarao tu sa ljudima, upozorio ih da bez nužne potrebe ne izlaze sve dok im ne dođe smjena, zatim sam otišao i do one stare kuće gdje je prethodnog jutra bila desetina K.E., malo obišao okolo i zaključio da bi i tamo trebalo poslati jednu ekipu pošto je desno krilo bilo najbolje kontrolisati odatle i tako sam i učinio.
Imao sam namjeru otići i opet posjetiti Milenu ali pošto je još uvijek bio dan nisam htio rizikovati jer sam se jako teško kretao a njena kuća nije bila baš blizu.
Onda sam otišao do L.M.-a i sa njim obišao objekte u kojima su njegovi ljudi napravili položaje odakle su mogli kontrolisati ono što je bilo bitno na toj strani.
Raspored položaja je bio sasvim u redu u tim uslovima i bio sam siguran da možemo odbiti bilo kakav napad četnika na ovaj dio linije u odgovornosti 1.bataljona 1.bbr.
