Zatišje - drugi dio
Već smo bili pri kraju „zaliha“ tj. ostataka od lanč paketa a nismo mogli preći prugu kako bismo otišli prema Stupu i donijeli neku hranu. Nismo mogli zbog toga što je cijela trasa pruge bila često pod rafalima iz PAM-ova i manjih kalibara, najčešće iz pravca Pijačne ulice i TAT-a.
Bilo je suviše rizično pokušati preći samu prugu a još rizičnije pokušati proći ispod nadvožnjaka bliže Miljacki gdje je pruga prelazila iznad ceste. Ta dionica ispod mosta uglavnom je bila izložena vatri sa nekih četničkih položaja preko Miljacke tamo u blizini Spaića farme ili sa same farme. Tu su između ostalog često djelovali i snajperi pa je bilo kakav pokušaj prelaska na drugu stranu pruge bio eventualno moguć samo u noćnim satima, iako su četnici i noću nasumično pucali oko pruge ba bi onemogućili naše kretanje i kontakt sa Stupom.
Znači tokom perioda koji opisujem jedinice koje bi se našle preko pruge u Azićima mogle su se smatrati djelimično odsječenim od Stupa i samo se uz rizik moglo preći s jedne strane pruge na drugu a pošto je to tada bio jedini mogući način tako se i radilo.
Ovi sa Stupa će nama dostaviti hranu i municiju sigurno, ali je bilo pitanje kad, jer kako rekoh niko nije želio bespotrebno rizkovati i "dostava" se mogla se očekivati tek tokom noći.
Mi smo bili prilično dobro snabdjeveni municijom ali hrana nam je već počela predstavljati problem, većina nas je bila gladna i moralo se nešto uraditi po tom pitanju.
U kontrolu kuća i posjetu onim starcima iza naših položaja otišlo je desetak ljudi među kojima i H.O. Vrlo brzo su se vratili nazad prateći nekakvu babu čijeg se imena više ne mogu sjetiti...a bila mi se predstavila punim imenom i prezimenom dok je sjedala na stolicu u prostoriji gdje smo bili smješteni. H.O. mi je odmah rekao kako nisu htjeli ulaziti u kuće jer su im ovi starci tvrdili da tu nema niko sem njih starih.
Ja sam započeo razgovor sa ovom staricom koja je bila vidno preplašena ali se pokušavala doimati smirenom i staloženom iako joj je to slabo uspijevalo.
Odmah u početku razgovora rekla mi je svoje ime i prezime dok sam ja njoj ostao dužan svoje i poslije par pitanja na koja je nekako uspijevala odgovoriti bilo nam je jasno da se radi o starcima iz porodice Berjan.
Rekla je da su u tim kućama samo njih troje, ona, neki starac čijeg se imena također ne mogu sjetiti i neka žena po imenu Milena za koju sam pretpostavio po njenom izrazu "snaja Milena“ da bi trebala biti nešto mlađa od ove babe.
Zasad me je samo toliko zanimalo pa sam razgovor skrenuo u drugom pravcu, onom koji mi je tada bio najbitniji pa sam otprilike rekao: “ Baba, mi smo gladni k'o vukovi, treba nam hrana, što više to bolje i ako ništa drugo onda barem dosta hljeba“.
Počela se vrpoljiti i vrdati, kao nema dovoljno za sviju nas, ima samo nešto malo itd, itd.
- "Slušaj baba, vas ste dvije tamo u tim kućama, hoću da što prije napravite neke hljebove, pogače, bilo šta i nemoj mi reći da nemaš ni brašna u kući“ malo sam podigao ton.
- "Imam brašna dosta“ - rekla je - " ali će trebati vremena da se to skuhai ispeče".
- "Nema veze, čekaćemo, ali ti požuri i idi odmah“ rekao sam joj i dao mig H.O-u da je otprati do kuće.
Kako je dan odmicao i primicali se prvi večernji sati borbena dejstva u Azićima su slabila ali su trajala nesmanjenom žestinom u rejonu Sokolja.
K.E. je sa nekoliko momaka bio na položaju u nekom betonskom objektu nalik na garažu ali u kojoj nije bilo auta već ćumur i drva. On se tu lijepo smjestio i kroz neke otvore koje su napravili u betonskim blokovima imao je jako dobar pregled cijelog područja ispred. Išao sam tamo da vidim gdje je i šta radi toliko dugo jer kad sam mu poslao smjenu on ih je vratio i rekao da će on sa svojom "ekipom“ biti tamo dok mu ne dojadi a kad htjedne smjenu sam će poslati nekog da to i zatraži.
I meni je rekao to isto i samo je zatražio da mu se dostavi bilo šta za jelo.
Kad sam se vratio u kuću H.O. se još nije bio vratio a već je bilo prošlo skoro sat vremena kako je otpratio onu babu.
Šta li on tamo radi, pitali smo se, neko se i pribojavao da mu se nešto nije desilo ali poznajući tog čovjeka ja nisam ni pomislio da je zapao u neprilike .
Ipak poslije izvjesnog vremena on se pojavio na vratima i otklonio sve sumnje da se njemu može bilo šta nepredviđeno dogoditi.
Na moje pitanje gdje je do sad on je sa širokim osmijehom odgovorio kako je "malo posjedio“ ispred kuće te neke Milene i razgovarao sa njom dok je ona baba valjda pravila hljeb u kući.
- "Jesi li ti nešto popio tamo kod te Milene“ upitao sam ga sumnjičavo jer se na njemu dalo primijetiti da je popio čašicu il dvije alkohola.
Oči su mu veselo svjetlucale i non stop se nešto kezio dok mi je odgovarao: “Ma jesam dvje-tri rakijice, iznijela mi ona, znaš fina je neka žena“.
- "Ti nisi normalan, našao si mjesto i vrijeme kad ćeš piti budalo“ galamio sam iz sveg glasa dok je on sa onim glupim osmijehom na ustima blehnuo u mene ne progovarajući ništa.
- "Šta si lajao tamo s tom četnikušom, šta ste pričali majmune“ vikao sam na njega.
- "Ma nisam ništa bitno majke mi, samo onako, pitala je koja smo jedinica, do kad ostajemo tu i tako to, ali ja sam joj samo šupljirao“ smijao se dok je ovo govorio, a smijali su se i ostali momci koji su bili prisutni.
- "Meni je bilo bitno pojesti i popiti ono što mi je iznijela, onaj narezak i onu šljivu, a nisam toliko glup da se upuštam u bilo kakvu bitnu priču, baš sam lijepo pojeo i popio“ veselo je blebletao i dalje..."I znaš šta, možda će te to zanimati, ta žena tebe odnekud zna drug moj, kad sam joj pomenuo tvoje prezime odmah je reagovala i rekla da te vjerovatno zna“ dodao je na kraju još uvijek mi se blesavo kezeći u lice.
Na ovo sam ostao bez teksta, pa taj kreten je tamo nekoj četnikuši izlajao naša imena i ko zna šta još i sve to za par čašica rakije i neki mesni narezak koji je non stop spominjao dok je pričao sve ovo.
Nisam mogao ništa, on je bio moj dobar drug i samo sam mu kratko rekao: " Vodi me toj Mileni da vidim otkud se znamo“.
Ispred kuće na koju je pokazao sad nije bilo nikog, sto i stolice su stajale na širokoj terasi koja je ličila na trijem pošto je tu bio i ulaz u kuću uz nekoliko stepenica .
Pokucao sam na velika vrata koja su bila od nekog dobrog drveta i sa velikim staklima žućkaste boje.
I otvorila je Milena, jako debela žena, oko pedesetak godina. Odmah mi je bilo jasno da sam je već negdje viđao ali nisam bio siguran gdje.
Nazvala me po prezimenu dajući mi do znanja da ona mene bolje poznaje nego ja nju.
Sjeli smo za isti sto za kojim je moj drug sjedio do malo prije.
Ponovo je pitala hoćemo li nešto popiti i ja sam jednostavno odgovorio da nećemo. Tim odgovorom je moj drug bio jako nezadovoljan ali ja sam nastavio dalje.
- "Gdje su mlađi iz tvoje porodice Milena, mislim na muškarce, tvoj muž, brat, rođaci...“ upitao sam je..
Pokušala je preskočiti odgovor i počela priču usmjeravati u smislu odakle bi se mi kao trebali poznavati.
Prekinuo sam je i jako ozbiljnim tonom ponovo upitao isto: “Gdje ti je muški dio plemena Milena?“
Valjda je shvatila da nema mjesta okolišanju, oborila je pogled i odgovorila: “Pa znaš...šta ćeš..svako je na svojoj strani..“
- "Znači bio sam u pravu, tvoji su sad negdje okolo i vjerovatno su oni pucali po nama onog jutra kad smo došli ovdje....de pričaj malo o to me šta ti znači to svako na svojoj strani“ tiho sam govorio dok sam je gledao direktno u oči a ona je svoj pogled sklanjala negdje u stranu.
- "Dobro, u pravu si, svi vojno sposobni su na onoj strani“ rekla je i zastala a ovo "na onoj strani“ izgovorila je nekako kao da joj nije drago zbog toga, kao sa nekom dozom neprijatnosti, šta li.
Gledao sam je i razmišljao kako joj sigurno ne bi bilo neugodno ili neprijatno da su kojim sličajem oni "s one strane“, njeno pleme, uspjeli da nas porafalaju i pobiju onog jutra kad smo prešli prugu.
- "De ba, ne glumataj, nego mi reci jel' onaj dan iza onog grudobrana bio neko od tvojih pa zato nisu pucali ovamo jer su ovo njihove kuće a i vi ste u njima“ upitao sam.
- "Jest', tako je bilo a i danas se ovuda najmanje puca, pa i ove kuće gdje ste vi napravili svoje štabove su kuće Berjana, cio ovaj kvart je većinom od te familije...“ rekla je ali i napomenula da je ona samo udata ili bila udata za nekog iz te familije.
- "E onda ovako Milena...pošto ja pretpostavljam da ti na neki način možeš uspostaviti vezu sa svojima tamo, telefonom ili ko zna kako već a isto tako znam da ti to nikad ne bi priznala, ja te sad fino upozoravam...iskoristi tu mogućnost komunikacije s njima i lijepo im javi da ako bude ispaljen i jedan jedini metak prema našim položajima tokom ove noći ili narednih dana, vama troma neće biti baš ugodno ovdje“.
Nisam to ozbiljno mislio ali sam želio iskoristiti mogućnost ucjene vjerujući da bi nam to moglo biti od neke koristi ovdje na terenu.
Počela je plakati govoreći: “Pa ne mogu ja spriječiti da se ne puca po vama i da znaš ja ne mogu nikom ništa javiti niti imam načina...a uradila bi to da mogu“.
- "Uradi to Milena, bolje ti je“ rekao sam ponovo i ustao.
- "Evo, sve i da nađem načina da javim svojima da ne pucaju ja ne mogu garantovati da to neće uraditi drugi ljudi tamo, neke druge jedinice i šta onda“...prokomentarisala je.
- "Šta onda...pa već sam ti objasnio Milena...“ odgovorio sam i još dodao: “I požurite s tim hljebom“.
Dok je pokušavala još nešto prokomentarisati i objasniti mi smo se već udaljili iz njenog dvorišta i krenuli prema štabu u Berjana kući.
Tek što smo izašli iz dvorišta H.O. me radoznalo upitao: “Jel' ono ozbiljno misliš“?
Nasmijao sam se i samo rekao: “De ba...požuri“..
