Zatišje
Moji ljudi nisu bili baš zadovoljni malodušnošću koja me obuzela i samom mojom reakcijom kada sam prepustio da se o cijelom rasporedu i svemu ostalom u zoni odgovornosti prvog bataljona 1.bbr. pobrine L.M. Ni on lično me nije shvatio za ozbiljno kad sam to rekao.
Iz tog razloga došao je ponovo do nas pokušavajući me ubijediti da skupa odredimo najpogodnija mjesta i objekte u kojima bismo trebali rasporediti ljudstvo kako bi što bolje organizovali odbranu za slučaj eventualnog četničkog napada na ovaj dio linije u Azićima.
Ja sam se držao svog ubjeđenja da to trebamo činiti što više naprijed a on to ni po koju cijenu nije želio.
Da sve te gluposti i prepucavanja prestanu pobrinuo se Ć.M. koji se obratio meni u smislu kako bih ja trebao popustiti i prihvatiti se daljeg posla u skladu sa prijedlozima L.M.-a jer je on već imao svojevrsnu podršku komandanta brigade da se ostane na dostignutim pozicijama.
Sve je meni to bilo jasno, samo mi niko nije mogao objasniti, a ne može ni dan danas, koje su tada to zapravo bile "naše dostignute pozicije“...tako sam otprilike i prokomentarisao ovu sugestiju Ć.M.
- "Ništa ne treba činiti kako bismo doveli sebe u situaciju da jedni budemo istureni, drugi nazad i tome slično, to je opšti nered i ovo treba dogovoriti onako kako je najbolje za sve nas jer noć polahko dolazi i ko zna šta će se sve dešavati ovdje“....dalje mi je sugerisao moj drug Ć.M.
- "Nisam ni mislio da jedni budu naprijed a drugi nazad već da svi budemo tamo naprijed“ rekao sam i dodao: “Sad ispada da ja nešto radim na svoju ruku, a nije tako, ja samo hoću najbolje pozicije za nas, ne slažem se sa L.M-om i još uvijek mislim da sam sto posto u pravu“.
- "Šta onda tu možeš, on neće tamo i to ti je to, mislim i da ostali momci misle isto, zapravo to je jedino rješenje, organizovati se ovdje i obezbijediti se za ovu noć a dalje vidjećemo...“ rekao je Ć.M. Dalo se primjetitii i da je većina ljudi očigledno bila istog mišljenja pa sam se morao pomiriti sa tim.
- "Dobro, neka ide K.E. sa L.M. i nek odrede mjesta gdje će se rasporediti ljudi“ rekao sam još uvijek ne želeći da lično odlučujem o tim mjestima.
Tu se odmah u razgovor uključio K.E. koji je vidno raspoložen zbog ovog "dogovora“ rekao otprilike: "Hoću brate, odoh ja i neka pođe sa mnom još nekoliko ljudi i mi ćemo ostati tamo pa pošalji smjenu kad hoćeš“ nakon čega se odmah nekoliko boraca priključilo njemu i L.M-u i otišli su da "srede“ liniju odbrane.
I ja sam izišao vani sa H.O. i sjeo ispred kuće koja je sad bila naš novi "štab“.
Još uvijek su trajale žestoke borbe u širem rejonu Azića tamo oko Čarapare i crkve ali i ne samo tu, sudeći po onome što se moglo čuti velike borbe su se vodile i tamo negdje u rejonu Sokolja a sva ta dejstva su se pojačavala kako je vrijeme odmicalo.
Bilo je sve to zaista nevjerovatno i nadrealno, područje na kom smo se mi nalazili bilo je izuzeto od bilo kakvih dejstava, ni jedna jedina granata nije padala okolo.
Ljudi su izlazili iz kuće ispred koje sam sjedio, vraćali se, obilazil teren okolo, valjda “snimali“ situaciju a ja se nisam micao ispred kuće i uglavnom sam pratio ponešto što bi prošlo na onoj pokvarenoj motoroli. Pažnju mi je privlačio razvoj situacije na pravcu B-3 a sve što sam saznao jeste da su se uspjeli konsolidovati i da sad pokušavaju isto što i mi, organizovati se u pokušaju odbrane svojih položaja koji su bili izloženi neprestanoj artiljerijskoj kanonadi .
Nisam mogao izdržati a da se ne raspitam za stanje G.H.K-a i otišao sam do L.M.-a koji mi je već ranije bio rekao da je komandir B-3 povrijeđen od granate ali nismo znali o kakvim se povredama radi.
Iako sam bio ljut na L.M.-a i odlučio ga trajno ignorisati ipak sam se predomisllio, postojale su stvari daleko bitnije od međusobnog odnosa nas dvojice koji u stvari nikada nije ni bio loš sve do ovog nesporazuma.
Dao mi je motorolu i zvao sam B-3 kako bih se raspitao za stanje G.H.K. koji je bio veliki borac i čovjek.
Dobio sam informaciju da je on već transportovan prema gradu, tačnije vojnoj bolnici a koliko su mi znali reći nije imao nikakve vanjske povrede od gelera ili tome slično nego je bio izložen detonaciji neke granate većeg kalibra od čijeg dejstva je izgubio svijest i "napuhao se“ tj. natekao i pomodrio.
I meni se to jedapmut desilo ali u daleko manjoj mjeri jer se nisam ni napuhao niti pomodrio.
Kada sam saznao o čemu se radi bilo mi je daleko lakše, ipak nema težih povreda onako kako je moglo biti, jer kako mi rekoše granata je pala samo par metara pored njega a detonacija ga je bacila nekoliko metara od mjesta gdje se nalazio.
Kasnije sam zbog ovog "privatnog“ razgovora bio kritikovan od komandanta brigade jer kako reče "Motorola je namjenjena samo za kontakt po razgovorniku i striktno o onom što je bitno za same borbene aktivnosti na terenu“...
Zanimljivo, problem je to što se ja interesujem za povrijeđenog saborca kog poznajem još od djetinjstva ali nije bio problem to što se na osnovu povrede tog istog čovjeka traži od korpusa izuzeće od ofanzivnih borbenih aktivnosti na cijelom jednom pravcu...
Ah..
Vratio sam se nazad u svoj "štab“ gdje se nalazila većina boraca.
Oni su se sami dogovorili oko toga kad će se i kako smjenjivati na mjestima koja su odredili K.E. i L.M.
Bilo je već kasno popodne kad mi je neko od momaka koji su obilazili teren okolo donio jednu informaciju koja mi se činila interesantnom.
U grupi kuća iza nas oko kojih smo bili onog prvog jutra još dok su "Leptirice" bile tu tj. kada smo tek započeli borbena dejstva, bilo je nekih ljudi.
To su bile one kuće na čije smo prozore i vrata lupali a niko nije otvarao pa smo mislili da su napuštene ali izgleda nije bilo tako.
- "Pa ko ima tamo, kako znate da ima neko?“ upitao sam.
Odgovorili su da su vidjeli neku babu u crnini i nekog čiču kako izlaze iz jedne kuće i ulaze u drugu.
- "Jeste li im prilazili, razgovarali sa njima?“ opet sam upitao.
- "Nismo, oni nemaju pojma da smo mi njih uopšte vidjeli jer smo ih gledali iza ugla jedne udaljenije kuće“ glasio je odgovor..
- "Odlično momci, sad povedite još ljudi i idite tamo, provjerite kuće ali budite oprezni jer možda ti starci nisu sami u kućama“ i još sam dodao: “Dovedite mi tu babu ovamo, treba mi“..
