Prepirka
Već oko podne istog dana smjestili smo se u jednu od kuća koja se nalazila gdje su bili raspoređeni ljudi L.M. Bila je to velika kuća sa prizemljem i dva sprata pa smo je smatrali bezbjednom u slučaju granatiranja a i imala je u prizemlju ogroman dnevni boravak u koji smo se uspjeli, svih nas tridesetak, smjestiti...naravno bila je napuštena kao i većina kuća okolo.
Nisam puno raspravljao sa momcima iz druge dvije desetine koji nam se tog jutra nisu pridružili tamo naprijed za šta su kao objašnjenje imali samo to da je "tako naređeno“ i da je to njima prenio L.M.
Bio sam jako nestrpljiv da čujem čija je to "naredba“ a to sam jedino mogao saznati od "najupućenijeg“ u cijelu situaciju u Azićima, L.M.-a lično, pa sam skupa sa Ć.M. krenuo prema kućama se on nalazio.
Ć.M. je bio blage naravi, mudar i pametan, pa sam većinom volio njega imati pored sebe u situacijama kad bi se rješavala neka važnija pitanja, primale naredbe i sl. On je bio neko ko mi je, radi takvih ličnih osobina i kvaliteta, više vrijedio takav nego radi puške u ruci. Bio je čovjek od mog velikog povjerenja pa sam njemu uvijek govorio kako treba da postupi ukoliko bi se meni nešto desilo, što znači da bi se njegova riječ na terenu morala ispoštovati u slučaju takve situacije.
U jednoj od kuća našli smo L.M-a u društvu sa nekoliko momaka iz njegove jedinice. Izgledao je jako uznemiren što baš i nije bilo karakteristično za njega. Pozdravio sam se s njegovim momcima a njemu sam se obratio onako kako sam se i osjećao u tom trenutku, znači sa psovkom...
Rekao sam mu da mi nismo ovamo došli da sijelimo po okolnim kućama već da uradimo sve što možemo u pokušaju napredovanja i vraćanju izgubljenih dijelova, kako to već rade tamo lijevo druge jedinice...
Pošto je saslušao svaku moju riječ izgovorenu tokom tih nekoliko minuta na kraju me kratko upitao: “Jesi li završio?“
"Jesam, de sad ti...“ odgovorio sam.
Onda je on počeo svoje izlaganje koje se svodilo na to da sam ja sa svojom jedinicom uradio nešto što nisam trebao, znači otišao "preduboko“ a da nisam obraćao pažnju na to da li me on sa svojim momcima realno može pratiti kako bi se u svakom trenutku nalazili otprilike u istoj ravni.Po njegovim riječima on i njegovi momci nisu mogli ostvariti napredovanje jer se pred njima nalazilo više kuća koje je trebalo zaposjesti za razliku od pravca kojim smo se kretali ja i moji momci.
Zatim je dodao kako je njegovo lijevo krilo dosta otkriveno pošto se Bosnae-3 kretala pravcem koji je dosta daleko od njega pa je morao voditi računa o tome i pokriti taj međuprostor. Tvrdio je da su iz tog dijela, sa njegovog lijevog krila, upućivana žestoka vatra prema kućama i prostoru kojim je trebao napredovati. Sve to ga je dosta usporilo, odvuklo njegovu pažnju na tu stranu tako da nije uspio puno napredovati i jako ga je iznenadilo kad je shvatio da sam ja sa svojim momcima vrlo brzo došao dosta ispred njega na svom pravcu. Govorio je i da se iz nekih kuća koje su se nalazile lijevo od nas dok smo se nalazili u onoj kući naprijed otvarala vatra prema njemu i njegovij momcima tako da je sve to bilo daleko teže na njegovom pravcu nego na mom.
Pitao sam ga zašto me onda nije zvao vezom i tražio da mu mi iz zauzete kuće damo podršku i malo prošaramo po tim kućama odakle se pucalo po njima.
Priznao je da je poslije našeg djelovanja rafalima i tromblonskim minama ta vatra po njima prestala ali nije bio siguran da li su četnici još u tim kućama ili su se možda povukli tako da ipak nije želio rizikovati.
Kao dodatno objašnjenje zašto nije pokušao, a i zašto je na kraju i odustao od svake pomisli da krene naprijed naveo je informacije koje su dolazile sa lijevog krila, tačnije sa pravca Bosnae-3 a za koje ja uopšte nisam znao.
Radilo se o tome da je poslije velikog napredovanja te jedinice koja je počinila pravi dar-mar u četničkim redovima, njihov komandir G.H.K. ranjen i da je došlo do određene pometnje na tom pravcu.
Tada su uslijedile konsultacije sa rahmetli Mujom Zulićem koji je naredio da se ostane na dostignutim i bezbjednim pozicijama bez daljeg pokušaja napredovanja i da za naredba važi za sve jedinice iz sastava 1.brdske brigade.
To je bila prva reakcija Muje Zulića, njegova lična, da bi nešto poslije toga uslijedila i "zvanična“ a koja je došla poslije njegove komunikacije sa ljudima iz komande 1.Korpusa.
Prenesena naredba glasila je otprilike isto, zadržati i obezbijediti dostignute pozicije i čekati dalja uputstva i naredbe.
Valjda je sve to što se uspjelo uraditi u Azićima, povratiti neke dijelove teritorija tu i tamo, bilo dovoljno po procjeni nadležnih ljudi u 1. korpusu.
Po meni nije bilo dovoljno i moglo se daleko više, pa valjda je bilo moguće da se u tim trenucima uputiti bar još jedna jedinica na ovo područje!?
A moglo je SIGURNO, sve jedinice u gradu bi sigurno izdvojile dio ljudstva da se od njih to tražilo ili zahtijevalo.
Četnici su tog dana bili na koljenima ali to se nije iskoristilo, dovoljno je bilo ranjavanje jednog čovjeka, G.H.K-a, i mala pometnja na tom pravcu da sve odjednom stane.
Sve što je bilo dovoljno je da neki komandant brigade javi komandi korpusa otprilike : “Moji momci ne mogu dalje“ i sve se obustavlja..a sve se prije toga planira dugo i dugo na svim nivoima.
Sve ovo je bilo dio razgovora koji smo imali ja i L.M.poslije kojeg mi je sve bilo puno jasnije ali se ponovo nisam slagao s njim, valjda smo po prirodi različiti i različitih shvatanja.
On je uglavnom sve radio vjerujući u ono što mu drugi serviraju i išao takvom linijom.
Ja sam se u principu dosta razlikovao od njega po tom pitanju pa sam mu ponovo predložio da idemo naprijed jer od četnika nije bilo ni traga ni glasa na našim pravcima, barem ne sve do u ravni sa velikim hangarom Elektronabavke.
Predlagao sam da se tu negdje organizuje linija odbrane ,da tu pokušamo ostati i onda bi tako mogli i izvijestiti komandu 1.bbr i dovesti ih pred svršen čin...to su naše dostignute pozicije i to je to.
Šta god sam predložio on je sve odbio, za šta je imao neke svoje argumente a od kojih mu je bio najjači taj da bi smo se tamo naprijed našli u dosta nezavidnoj situaciji u odnosu na Spaića farmu koja je uvijek mogla "proraditi“ artiljerijom i potpuno nam onemogućiti odstupnicu u slučaju četničke kontre.
- "A sad nam nije ni lijeva strana baš sigurna i ko zna šta se može desiti i s te strane dok se ne stabilizuje sve to tamo sa B-3,ili dok ne dođe neko pojačanje tamo“ - govorio je
.Vjerovao je u to da će se već ubrzo naći neko rješenje za to na nivou korpusa i da će neke jedinice biti upućene ovamo.
- "Naravno ako se to desi i ukoliko tako odluče nije problem ni sutra ili narednih dana krenuti naprijed“ - bile su otprilike njegove riječi i konačan zaključak.
- "Vruće se gvožđe kuje“ bilo je sve što sam znao reći jer nisam vjerovao u bilo kakvo sutra, prekosutra ili neki "drugi put“.
- "Dobro, ti odredi gdje će biti naše "dostignute pozicije“, skontaj sve to, šta da radimo, kako, gdje, kad i javi mi, ja ću biti tamo u onoj kući“ - rekao sam i izašao vani sa Ć.M. koji se skoro nikako nije uključivao u razgovor koji smo uglavnom vodili ja i L.M.
