Krici u noći
Ostatak dana proveli smo u nastojanju da što bolje procijenimo situaciju na terenu gdje smo se nalazili kako bi što spremnije dočekali eventualne četničke napade na ovom dijelu linije a koji bi mogli uslijediti tokom noći .
Ipak tokom prvih noćnih sati na dijelu koji smo pokrivali nije bilo većih borbenih dejstava osim povremene razmjene pješadijske vatre. Međutim tako nije bilo i na području Azića gdje su se nalazile specijalne jedinice MUP-a. Tamo su se i dalje vodile žestoke borbe oko objekta poznatog kao „Čarapara“ tj. u cijelom širem području tog objekta.
Informacije sa tog dijela smo dobijali od naše jedinice iz 1.bbr, bosnae - 3, tačnije njihovog komandira G.H-K, putem radio stanice pošto su se oni nalazili bliže tim dešavanjima a i sami su bili uključeni u borbe na pravcu objekta zvanog „Karitas“. Sudeći prema onom što smo uspijevali saznati radilo se o četničkim kontranapadima na liniju kojom su ovladali naši specijalci ali i o uspješnoj odbrani pa čak i daljem napredovanju specijalaca.
Drugim riječima vodila krvava borba za svaki pedalj terena jer je na obje strane bilo ljudskih žrtava čiji broj na strani naših specijalaca ne mogu komentarisati jer ne znam tačan podatak ali pouzdano znam da su četnički gubici daleko veći.
Činilo se da su se sva koncentracija borbi i obostrani interes za napredovanje na sarajevskom ratištu u tim satima dešavali baš tu na pravcu specijalnih jedinica MUP-a. Nama iz 1.bataljona 1.bbr je u tim trenucima to značilo neki znak da bi se sličan kontraudar četnika mogao desiti i na našoj liniji.
U tom smislu smo bili u stalnom kontaktu sa ljudima Juke Prazine koji su bili koliko toliko opremljeni PO naoružanjem u slučaju prodiranja oklopa na naš dio linije, čega smo se i najviše bojali jer se nešto slično desilo tamo na liniji specijalaca. Naš strah od takvog razvoja događaja je bio tim veći jer smo mislili da ako su specijalci koji su bili u svakom smislu opremljeniji od nas teško uspijevali odolijevati tim udarima kako ćemo tek onda mi ako se i ovdje desi nešto slično. Jukini inače nisu pokrivali liniju zajedno sa nama, oni su se nalazili nešto unazad raspoređeni u nekoliko kuća i dogovor je bio da će oni odmah djelovati i intervenisati ukoliko se za to ukaže potreba. U narednim satima povremeno su Jukini ljudi po dvojica ili trojica dolazili kod nas, obilazili okolo i ponovo se vraćali u kuće gdje su se nalazili.
Iako je, kako i rekoh bilo, bilo prilično mirno na ovom dijelu linije u jednom trenutku dok sam se nalazio u kući koju smo odabrali za naš smještaj vani je zapraštalo nekoliko rafala iz različitog naoružanja. To nije bilo ništa novo ili nešto što bi nas iznenadilo ili uznemirilo ali žestoki jauci i krici koji su dopirali do nas a koji su se začuli neposredno poslije rafalne vatre su nas sve podigli na noge.
Poslije par sekundi ponovo su se čuli jauci i onda skoro automatski nekoliko nas je izašlo u mrkli mrak. Jauci su dopirali iz neposredne blizine i dok su nam se oči pokušavale privići na mrak instiktivno smo se nastavili kretati prema zvuku koji je dopirao do nas. Došli smo do čovjeka koji je očito bio teško ranjen ali ipak svjestan i pokušavali smo ga podići iako nam mrak nije dozvoljavao da vidimo o kome se radi niti u šta je tačno pogođen. U tim pokušajima da ga podignemo on nam to nije dozvoljavao i kroz njegove jauke se moglo razabrati da govori o svojoj nozi u koju je ranjen.
Ništa nam nije preostalo nego na trnutak upaliti upaljač i osvijetliti ga.
Bio je to jedan od Jukinih koji je bio pogođen vjerovatno od PAT-a ili nečeg sličnog i to u predjelu lijeve natkoljenice koja je bila prelomljena i noga mu je bila skoro potpuno odlomljena. Izgledalo je da se jedino zahvaljujući njegovom crnom kombinezonu ona nije i potpuno odvojila od tijela. Nismo mogli drugačije nego skoro čistom silom savladati njegove ruke kojima nas je odbijao zahtjevajući da ga ne podižemo i ne diramo.
Uhvatili smo ga okolo obje noge sastavljajući ih jednu uz drugu kako smo najbolje znali i umjeli i držeći njegove ruke mirnim unijeli smo ga u kuću. Neko je donio i njegov kalašnjikov sa mjesta ranjavanja i tu smo mu imobilizirali nogu upravo njegovom puškom sa rasklopljenim kundakom i čini mi se kilometrima zavoja koje smo mu obavili oko noge.
Odmah potom nekoliko mojih momaka su se uputili prema Stupu noseći ovog momka.
Isto tako smo obavijestili Jukine momke u onim kućama jer je on očigledno sam bio vani i oni ništa nisu znali o njegovom ranjavanju.
Momci koji su ga odnijeli i predali medicinskom osoblju na Stupu stigli su nazad i ispričali nam da je ovaj Jukin momak, čijeg se imena ne mogu više sjetiti, istog trenutka upućen prema bolnici. Nadali smo se najboljem,da bar neće iskrvariti do bolnice. Tako je i bilo. Neke informacije koje ću tek dosta kasnije saznati govorile su da mu je čak i noga uspješno spašena.
Naredni dan nije donio nikakvih posebnih dešavanja, posebno što se tiče linije na kojoj sam se nalazio a nije bilo ni većih borbenih aktivnosti ni tamo gdje su se nalazili specijalci. Ipak slijedećeg jutra uslijediće ponovo novi pokušaji naših jedinica da napredujemo a to smo već znali jer smo ponovo imali neke kontakte iz kojih smo saznali da se mora pokušati ići dalje.
Iz dešavanja koja će uslijediti na ovom dijelu sarajevskog ratišta već tog dana su isključene "Leptirice“ i ti momci su bili povučeni iz Azića.
Jukini momci su takođe dobili nova uputstva tako da su i oni tokom dana otišli odatle.
Jedino se nama pridružila ekipa medicinara koja je dobila raspored na ovaj dio linije i mi smo ih smjestili u neku od kuća u našoj pozadini.
Čekalo se novo jutro..
