ZB Stari Grad

Napomena prije teksta:
Na dnu posta nalazi se link za mapu područja koje spominjem u ovom postu sa ucrtanim položajima i linijom razgraničenja prilikom našeg dolaska na teren, teritorijom koju smo oslobodili i linijom razgraničenja prilikom našeg odlaska sa ovog terena.Kartu sam napravio pomoću google snimka i svoga sjećanja na ovaj događaj.


Uobičajeni artiljerijski napadi na linije naše odbrane u rejonu Azića nisu izostali ni tokom noći ali pokušaja pješadijskog napada nije bilo.
Uglavnom se povremeno razmjenjivao poneki rafal iz pješadijskog naoružanja više da se održi budnost nego li bilo šta drugo.
Mnogi od nas već su pomislili da će noć proteći bez nekih velikih problema i naših pomjeranja ili masivnijeg uključivanja u borbe na linijama u Azićima pa su momci koji nisu bili na rasporedu odmarali u kući u kojoj smo držali rezervne snage.
Među njima sam se i ja nalazio spremajući se da zaspim...
Međutim već oko ponoći neprijatelj nas je razuvjerio da može mirovati barem jednu noć i ponovo je uslijedila uzbuna.
Ovaj put se nije radilo o pozivu naših momaka na položajima ili o sličnoj uzbuni sa naše lijeve strane.
U toku je bio veliki artiljerijski i pješadijski napad na položaje branilaca na Sokolju a što se u nešto manjem obliku dešavalo i proteklih dana uporedo sa napadima i borbama ovdje u Azićima ali mi nismo imali puno informacija o tome a i nismo vala imali ni vremena voditi računa o svemu tome.
Medutim ovaj žestoki i iznenadni napad koji je uslijedio očigledno se razlikovao od onih napada iz prethodnih dana.
U informaciji koja je prošla preko motorole a koja je bila upućena od odgovornih ljudi iz komande na Stupu tražilo se hitno pregrupisavanje jedinica te izdvajanje dijela rezervnih snaga svih jedinica u rejonu Stup- Azići.
Sve te snage su trebale biti hitno upućene prema cesti Reljevo - Sarajevo jer je bila primjećena velika kolona O-M sredstava neprijatelja koja se u tim trenucima nalazila negdje oko Reljeva.
Za nas je to značilo što brže uputiti se prema komandi na Stupu i tamo se priključiti drugim jedinicama.
To sam uradio sa još šestoricom ljudi, jer više nas se nije moglo izdvojiti iz razloga slabljenja odbrane na liniji koja nam je povjerena u Azicima. Jako brzo smo se našli pred komandom iako sam još uvijek imao problema sa trčanjem zbog bola u koljenu.
Pred komandom je vladala velika panika, dosta ljudi bilo je pred zgradom i kolale su različite neprovjeren informacije pa mnogo toga što se tada moglo čuti neću sada pominjati. Mislim da je bitno naglasiti da se zaista radilo o velikoj koloni O-M sredstava koja je već bila pokrenuta i koja se kretala od Reljeva prema Rajlovcu s namjerom da direktno ovom cestovnom komunikacijom prodre u pravcu Stupa odnosno Stupske petlje.
Šta bi to predstavljalo za grad i građane Sarajeva mogli smo svi sami zaključiti.
Iz tih razloga nekima od nas pred zgradom podijeljena je po jedna "zolja" a zatim smo saslušali dalja uputstva od ljudi odgovornih za stanje na Stupu. Sve to je jako kratko trajalo ali dovoljno da se razumiju riječi jednog od ovih komandanata.
Rekao je da je momcima na Sokolju upućeno nekoliko profesionalnih oficira iz 1.Korpusa, stručnjaka za protivoklopnu borbu, te da će oni djelovati nekim raketama na tu četničku kolonu ali da cijeli 1.Korpus ima samo četri takve rakete i u slučaju da oni ne uspiju onda je sve dalje na nama i "zoljama". Uz komentare da je ovo najteži napad na grad do tada mi smo krenuli u naznačenom pravcu.
Momci koji su išli naprijed očigledno su znali tačno kuda treba da se kreću i jako brzo smo napredovali i uskoro se našli se pored ceste koja iz Rajlovca vodi prema Stupu.
Čovjek koji je vodio grupu u kojoj sam se nalazio odredio je mjesto gdje ćemo se rasporediti i čekati četničke oklope ukoliko momci sa Sokolja već ne uspiju zaustaviti njihovo napredovanje.
Nebo nad Sokoljem je bilo osvijetljeno od eksplozija četnickih granata i tada sam vjerovao da naši momci tamo teško mogu opstati i odbraniti se a kamoli da bi mogli još i zaustaviti četničke oklope na glavnoj cesti. Međutim baš negdje u tim trenucima dvije od one četri rakete su pogodile cilj, dva tenka u toj koloni su direktno pogođena i uništena a kolona je zaustavljena. Ostatak kolone nije ni pokušao nastaviti svoje kretanje u pravcu Stupske petlje već su se povukli nazad.
To je bila noć velike pobjede, noć u kojoj su četnici bili gotovo sigurni u prodor oklopa prema Stupu ali su momci sa Sokolja pomognuti tim profesionalcima iz Korpusa sa samo dvije rakete potpuno razbile četnicki pokušaj prodora O-M snagama.
Za nas bliže samoj petlji ova informacija značila je ogromno olakšanje te smo nakon izvjesnog vremena ponovo povučeni i upućeni svako na svoju liniju, pa tako i ja sa svojim momcima u tada dosta mirne Aziće.
Žestina borbenih dejstava nije jenjavala i čak iz Azića još su se jasno mogli vidjeti oblijesci detonacija četnickih projektila kojima su obasipali linije na Sokolju.
Tek u zoru i tokom dana smo uspjeli odspavati i odmoriti se i tako dočekati novu noć uz uobicajeno stanje na liniji koju smo uspostavili tih dana u Azićima.
U prvim večernjim satima poslana nam je smjena, dakle onako kako je i bilo dogovoreno...poslije našeg napredovanja, uspostavljanja i održavanja posjednutih položaja upućeni su momci koji će preuzeti dalju odgovornost nad dijelom linije koji smo držali u Azićima.
Naša 1.bbr je te noći smijenjena, i momci Bosnae-3 i mi iz 1. batataljona. Radilo se o iznenadnoj smjeni koja nam je najavljena tek nešto prije ulaska nove jedinice preko pruge...direktno su se momci sa Stupa prebacivali preko pruge u manjim grupama a tako smo se i mi povlačili prema Stupu...
Prelazak pruge je bio izuzetno opasan "poduhvat" koji sam već sam spominjao..zbog velike koncentracije vatre po pruzi nekoliko puta nama "preko pruge" ni hranu nije bilo moguce dostaviti.
Bilo kako bilo svi smo se bezbjedno prebacili do zgrade VP pred kojom su nas čekala vozila kojima smo ponovo vraćeni u Stari Grad.
Iskreno rečeno mene je razočarala ta iznenadna smjena jer nisam imao vremena posjetiti Milenu te noći a imao sam namjeru srdačno se pozdraviti sa njom prilikom povlačenja...ipak je bila zaslužila moj topao pozdrav, ako ne radi ostalih stvari, barem radi onog hljeba koji nam nije mogao doći preko pruge...

MAPA NOVOOSLOBOĐENE TERITORIJE:
http://img707.imageshack.us/img707/7861/oslobost1.jpg

U prvi sumrak dok se još koliko toliko moglo ponešto vidjeti izašli smo vani i pokazivali tom Vikićevom čovjeku sve ono o čemu smo mu već pričali krećući se ravno prema koritu Miljacke.
Nekoliko nas je htjelo krenuti sa njim tamo na nasip ali je on bio jasan u svom zahtjevu, otići će sam a mi treba samo da ga otpratimo do korita. Čak je insistirao na tome da ni tu ne ostanemo  kada on krene preko vode već da se vratimo nazad. Njemu je očigledno bilo najbitnije da mu pokažemo gdje se najlakše provući  kroz rastinje na našoj obali i tu bi bio kraj našeg posla.
Ja sam rekao da će biti tako kao što želi i da ćemo se odmah vratiti nazad...rekao sam, ali nisam mislio tako. Želio sam barem vidjeti kako će on pregaziti vodu i šta će dalje biti sa njim.
Prošli smo kroz rastinje blizu mjesta gdje se nalazio četnički grudobran i odakle su četnici istjerani u prvim borbenim dejstvima naše jedinice u Azićima.
Razmijenili smo još nekoliko riječi kad smo se našli tik uz Miljacku gledajući nasip preko puta nas i onda smo se pozdravili uz njegov komentar da odmah idemo nazad.
Zagazio je u vodu i napravio nekoliko koraka a voda mu je bila već iznad pojasa,onda se nakratko okrenuo i mahnuo rukom da idemo nazad pa smo se istog trenutka okrenuli i zašli u gustiš gdje nas više nije mogao vidjeti.
On nas nije ali mi njega jesmo.
Nastavio je kretanje kroz Miljacku gazeći ali jedva odolijevajući udarima vode koja je bila sve dublja kako se primicao sredini korita.
U nekoliko navrata pomislio sam da će ga voda ponijeti ali bi on zastajao,uspostavljao ravnotežu i nastavljao dalje. Mislim da su kritični trenuci te njegove borbe s vodom bili kada mu je voda dosezala do ispod pazuha tamo oko sredine toka.
Mi smo komentarisali da neće izdržati i,vjerovali smo da će morati plivati a onda ko zna kako i gdje će moći isplivati i izići iz vode.
Međutim "Brko" je bio uporan pa nas je svaki put razuvjerio i nastavljao dalje...malo poslije se dalo nazrijeti da je voda ponovo nešto plića, negdje oko pasa, i korak po korak on se uskoro našao u podnožju nasipa. Tu je pokušao naći mjesto odakle mu se valjda najlakše uspinjati uz to brdo zemlje pa je još malo išao uzvodno i onda se počeo penjati.
Mrak je već bio skoro potpuno pao tako da smo ga jedva nazirali dok je savladavao možda prvih par metara tog brda od zemlje i onda ga više nismo mogli vidjeti a ni čuti njegovo kretanje jer je hučanje Miljacke to onemogućavalo.
Koliko smo mi mogli primjetiti u dotadašnjem osmatranju nasipa na njemu nije bilo nikakvih četničkih položaja ili bunkera.
Tek povremeno se oglašavao snajper ali u dijelu nasipa koji je bio bliže pruzi kao i djelovanje sijača i drugog pješadijskog naoružanja kojim su četnici obasipali prugu i cijelo područje oko mosta.
Čučali smo u šumarku i čekali...prošlo je petnaestak minuta, možda čak i više ali se još uvijek ništa nije dešavalo pa smo postali nestrpljivi...već su počeli komentari i prijedlozi da se vratimo nazad. Neko je komentarisao da nemamo razloga da budemo tu, od nas to čak nije ni traženo pa šta onda radimo ovdje a ako se kojim slučajem četnička dejstva pojačaju i usmjere ovamo onda je pitanje kako bi se vratili nazad preko livade...
I sam sam mislio tako pa sam se složio da krenemo nazad polahko preko livade dok niko ne puca i dok je mirno.
Išli smo livadom i povremeno zastajali i gledali nazad u mrkli mrak kao da očekujemo da vidimo nešto a nismo mogli ni jedan drugog vidjeti kako treba.
Već smo bili na asfaltu kad se čula prva eksplozija čiji odblijesak se jasno vidio iz pravca farme.
Zastali smo i gledali prema mjestu odakle je sjevnulo ne znajući šta da radimo i šta se dešava ali pretpostavljajući da je uzrok tome onaj Vikićev spacijalac.
Otišli smo prema kući i stojeći ispred smo zajedno nagađali šta je to bilo tamo na farmi...bilo je različitih mišljenja i komentara...već je prošlo nekoliko minuta a da ni jedan jedini metak nije bio ispaljen. Tek nešto malo kasnije odjeknule su detonacije nekoliko granata četničke artiljerije koje su pale nedaleko od kuće gdje smo se nalazili pa smo brže-bolje ušli unutra.

Vrlo brzo je uslijedila prava kanonada po cijelom ovom području...ponovo su sve naše linije u Azićima bile izložene žestokom granatiranju.
I dok se tlo treslo od udara raznih projektila u kuću je naprosto uletio onaj čovjek sa brkovima.
Bio je potpuno mokar i blatnjav do grla, čak i po licu i kosi ulijepljen od blata.
Crna uniforma na njemu bila je podobro iscijepana a posebno pantole koje su bile skroz naskroz  raspadnute. Pomislio sam da je ranjen jer je baš loše izgledao dok se onako zadihan i izbezumljen skoro strovalio na najbližu stolicu.
Na naša pitanja da li je dobro, on je odgovorio da jeste, gestikulirajući rukama i umirujući nas.
Kada je došao do daha prvi put se grubo osmjehnuo i rekao: “Ode bunker“ i nastavio smijući se :" Nekoliko četnika manje“.
I onda se ponovo uozbiljio i počeo je onako sjedeći brisati blato sa sebe, više razmazujući nego što je uspijevao obrisati.
Počelo je naše glasno ispitivanje, kako, šta je bilo...bezbroj različitih pitanja a odgovor jedan.
Taj čovjek je tvrdio da je uspio uništiti jedan četnički položaj na Spaića farmi i vratiti se živ i zdrav nazad.
Po njegovoj priči on se nekako uspio popeti na vrh nasipa neprimjećen ali nije imao skoro nikakav pregled svega što se na farmi nalazilo, zbog mraka, pa je nepomično ležao pokušavajući raspoznati neki cilj. Ništa nije mogao učiniti pa je čekao i dalje sve do trenutka kad je neko putničko auto koje se kretalo u dijelu farme sasvim desno u odnosu na njega nije na trenutak obasjalo farovima i dio koji je bio pred njim. Tada je prepoznao obrise četničkog položaja i siluete nekoliko četnika u njemu.Taj položaj je mogao odatle gađati pa ga je izabrao za svoj cilj i istog trenutka ga nanišanio i pogodio. Govorio je i o nekim šupama koje je takođe uspio vidjeti i još nekim vozilima koja su se našla u snopu svjetlosti farova. Nije primjetio nikakve straže ili kretanje četnika ali poslije svog uspješnog pogotka nije želio dalje rizikovati pa se odmah počeo povlačiti niz nasip gdje je u jednom trenutku izgubio tlo pod nogama i tako sletio i skotrljao se pravo u Miljacku. Onda je počela teška borba s vodom dok se kretao ka našoj strani i tu ga je voda obarala pa je morao i plivati i na kraju se ipak domogao obale. Nije pokušavao naći mjesto kuda je moguće lahko proći kroz rastinje, onuda kuda smo ga mi odveli, jer je to bilo nemoguće u mrklom mraku, pa se i tu dobro namučio i izgrebao dok je uspio proći taj pojas gustog rastinja.
Nije želio ostati sa nama te noći, tek kad je malo odmorio ustao je, pozdravio nas i otišao da se priključi svojoj jedinici, specijalcima MUP-a RBiH, tamo kod Čarapare.

Tih dana je povremeno padala dosadna sitna kiša pa je i to jutro bilo kišovito. Valjda je četnička artiljerija zbog toga donekle utihnula i tek se povremeno mogla čuti poneka detonacija ili poneki rafal iz pješadijskog naoružanja.
Tako je bilo na cijelom području Azića na svim pravcima.
Sve je teklo onako kako smo željeli, poslije našeg napredovanja ostvarili smo kontrolu područja koje je bilo predmet našeg interesovanja i moralo se početi raditi na obezbjeđenju dostignutih pozicija tako da se već uveliko počelo sa prvim ukopavanjima položaja u Azićima.
Moja jedinica, kao i ostale jedinice na terenu, počela je sa ukopavanjem. Pošto smo još bili tu kako bi obezbijedili i odbranili novozauzete pozicije u slučaju eventualnog kontranapada,onda smo bili i zaduženi da počnemo inžinjerijske radove sve dok nas neko ne smijeni ili pošalje neku jedinicu za tu namjenu, iako istini za volju takvih specijalističkih jedinica u okvirima brigada još nije bilo ili su bile tek u osnivanju.
Tog jutra dok su jedni ukopavali rovove, drugi odmarali a neki jedostavno obilazili i hodali okolo ja sam odmarao u velikoj prostoriji kuće u kojoj smo bili smješteni i razgovarao sa ljudima o svemu onome što se izdešavalo proteklih dana.

Ne znam jesam li u jednom od prethodnih postova spomenuo P.M., tačnije P.Miroslava koji je bio u mojoj jedinici i koji je ovdje imao "pozadinske“ zadatke tj. čuvao je MTS i naoružanje u ovoj kući. To je bio čovjek kog sam lično "mobilisao“ u mahali ispod tranzita, nešto ispod prvog štaba moje jedinice Bosnae...mislim da sam nešto o tome već ranije i pisao.
Pošto je već jednom iscenirao da je povrijedio članak na nozi prilikom prelaska pruge, ja sam sa dosta rezerve gledao na tog čovjeka, bio sam ubijeđen da ne želi biti u "prvim redovima“ i to  ne zato što se boji, već što neće da puca na svoje.
Tako sam o njemu mislio i to svoje mišljenje sam podijelio sa dvojicom-trojicom ljudi, onima kojima sam izuzetno vjerovao.

Otišao sam i do L.M-a, porazgovarali smo o svemu i svačemu, odatle smo kontaktirali i našeg komandanta brigade, malo pričali s njim i on je rekao da će se potruditi da nas se smijeni ovdje i tako dalje...dan je polako odmicao.
U tim nekim razgovorima sa mojim momcima ponovo sam se doticao Milene i njene moguće uloge u dešavanjima koja su se bila odigrala na ovom terenu. Ništa nisam imao kao dokaz njene krivice sem čvrstog ličnog ubjeđenja da je znala ko je pobio Jukine momke...morala je znati jer se pucalo iz njenog komšiluka ako ne i iz njene kuće.
Rekao sam ljudima i da ćemo uskoro nazad u Stari grad, da je Mujo rekao da će se potruditi da nas povuče, jer vrijeme je već, uradili smo ono, i to odlično, zbog čega smo i došli u Aziće.
U tom komentarisanju ja sam kroz smijeh rekao nešto u smislu da bi bilo dobro rješiti problem pete kolone kako bi cijelo ovo područje predali bez ikakvih problema onima koji nas dođu smijeniti. To bi bilo daleko lakše nego im pokušavati objasniti uloge raznih "igrača" u svemu što se dešavalo ovdje...govorio sam to svim prisutnim smijući se glasno a krajičkom oka posmatrajući P.M-a, kojem ova priča očito nije odgovarala, nešto je mijenjao boje, gledao negdje u stranu i pokušavao se doimati odsutnim.

Negdje tokom dana dok sam se nalazio među momcima L.M-a na njihovom položaju koji je kontrolisao naš lijevi bok, po mene je došao moj drug H.O.i rekao je da me traži A.A. i to već neko vrijeme i da ima nešto hitno razgovarati sa mnom.
Inače A.A. i ja se poznajemo od djetinjstva, bio je dobar i pouzdan borac, dobar čovjek, dobar drug ali dosta tvrdoglav kao osoba i to toliko da je sa njim uglavnom vrijedilo razgovarati samo ili na šaljiv način ili na krajnje ozbiljan, skoro na granici sukoba i tek tada bi popuštao...sredine nema.
Zato me baš interesovalo šta hoće od mene, mislio sam da će mi predložiti da on sam oslobodi Doglode, Rajlovac ili nešto slično jer samo takvo nešto je bilo od njega očekivati.
Onda smo se sastali, ja i on a tu je bio i H.O...upitao sam ga šta želi..
- "Znaš..." - počeo je zamuckivati - "ono što si rekao za petu kolonu...ono kad se budemo povlačili... "
- "Jel' da treba rješiti problem petokolonaške gamadi, jel to misliš, šta mucaš“...zagalamio sam jer to je bio jedini način da ga usmjerim na razgovor inače s njim ne može drugačije.
- "Ma jest..." opet je izgovorio i zastao..smijuckao se nešto želeći biti zagonetan a to je bilo ono što mi je uvijek išlo na živce.
- "Šta ba hoćeš, j... te“ grmio sam.
- "Neću ja ništa" rekao je i konačno počeo pričati..
- "Onaj Miroslav, misli da smo ja i ti neki posebni jarani, jer se uvijek zezamo i tako to, pa me molio da ti to kažem..."
- "Šta da mi kažeš?“ upitao sam iako sam pretpostavljao o čemu se radi.
- "Pa evo, zamolio te da ne diraš one tamo i eto, poslao ti je ovo...“
Nasmijao sam se kad sam vidio...pružio mi je šteku Marlbora i 100 DM.
- "Haha, vrati ti to njemu, nek se malo brine jad, ko da mu je to rodbina, majku mu četničku...jesam li vam rekao da je on sumnjiv“ - obraćao sam se više H.O-u nego A.A-u.
- "Molio je da to ne shvatiš tako, želi da to shvatiš kao ljudski odnos koji bi on imao bilo ko da je u pitanju“.
- "Ne brini ti kako ću ja razumjeti, vrati mu to“ rekao sam A.A-u, smijući se.
- "Jesi li ti lud majke ti, daj to ovamo“ umiješao se H.O., dohvatio one cigarete i novčanicu od 100 DM i strpao je u džep a šteku izderao odmah i počeo trpati kutije i po mojim i po svojim džepovima.
A.A. nije pušio pa smo se smijali kad je zatražio "bar kutiju“ za sebe...
Smijući se i zezajući ušli smo ponovo u veliku prostoriju u kojoj je bio i P.M.,ali je on ko fol spavao zamotan u neko ćebe dole na podu. Pitao sam raju ima li kahve i neko je ubrzo napravio punu džezvu koju smo pili u samo predvečerje tog prilično mirnog dana.

Na tu kahvu je pristigao i nezvani gost.
Na vratima se pojavio čovjek u crnoj uniformi pitajući ima li jedna kafa i za njega.
Bio je to jedan od pripadnika specijalne jedinice MUP-a, izrazito krupan čovjek, četvrtastih ramena i snažne figure, crnih debelih brkova i kose, naoružan "nitroglicerinkom", nekoliko ručnih bombi oko pojasa i velikim nožem.
- "Bujrum brate" rekao sam i on je sjeo na stolicu.
Predstavio se imenom i prezimenom ali sam njegovo ime nažalost zaboravio.
Živo nas je zanimalo otkud on ovdje da dođe, kojim povodom, šta ima tamo na njihovom pravcu pa sam odmah postavio nekoliko pitanja u nizu.
On je odgovorio otprilike da se odlično drže,da čvrsto drže dostignute položaje oko "Čarapare" i da su prethodnih dana odbili nekoliko žestokih četničkih napada praćenih oklopima.
Spomenuo je da je i njegova jedinica imala neke gubitke ali da su četnici imali daleko veće, posebno u nekoj kontri specijalaca kada su im uništili i neke oklope, jedan ili dva koliko se sjećam. Tada su valjda Vikićevci uspjeli ovladati i znatno širim područjem od zone oko same "Čarapare" ali to u ovoj situaciji nisu mogli držati.
On je sa velikim optimizmom i pohvalama govorio o dešavanjima u Azićima proteklih dana, govoreći kako se veliki teritorij doveo pod kontrolu i smatrao je sve to velikim uspjehom, jednim od bitnijih u ovom periodu.
- "Došao sam ovamo da vidim jedinicu koja je ovdje također uradila odličan posao“ rekao je i nastavio: “B-3 i G.H.K. sam već upoznao, odlično,momci odlično..."
Taj čovjek se ni jednog trenutka nije ni osmjehnuo, bio je izuzetno ozbiljan.
-"I nisam došao samo da vidim vas, ipak bi bilo dobro da se što god usput i uradi“ rekao je dok smo mi čekali da nastavi dalje jer je on očito imao nešto na umu.
- "Ispričajte mi malo o Spaića farmi, oni su vas dobro uzdrmali čini mi se..." - više je konstatovao nego pitao - "Mogu li ja nekako do tamo?“
Prenijeli smo mu sve što smo znali, prvenstveno o našim i četničkim položajima na našem djelu, zatim o nasipu preko Miljacke i detaljno o svemu onome što smo mogli primjetiti zadnjih dana a što bi mu moglo značiti nešto jer očigledno je bio naumio posjetiti Spaića farmu.

Jutro je proticalo uglavnom u razmjeni pješadijske vatre i nešto umanjenom dejstvu četničke artiljerije pa smo željeli to iskoristiti i pokušati koliko toliko utvrditi naš položaj. Još ranije smo odlučili da odaberemo obližnji svinjac i da unutar njega iskopamo rov, što smo i započeli tokom noći.
Sad nije više bio problem komunikacije između nas i ljudi L.M.-a pošto smo mogli čak i dozvati i vidjeti se.
Negdje u prijepodnevnim satima kad je vatra ponešto utihnula, mi koji smo te noći ponovo zaposjeli ovu kuću, odlučili smo se vratiti nazad među naše ljude u rezervi a u kući su ostali momci koji su nam se pridružili tog jutra.
Borci L.M-a i dio ljudstva iz moje čete raspoređeni su još po nekim kućama odakle se mogao kontrolisati teren okolo tako da se moglo reći da smo u potpunosti pokrivali i stavili pod našu kontrolu ovo područje u Azićima.
Snabdijevanje hranom je teklo uobičajeno, uglavnom smo se sami snalazili a nešto nam je i doturano preko pruge ali najvažnije je bilo da hljeba nije nedostajalo.Milena je bila vrijedna pa sam odlučio ponovo otići do njene kuće i zahvaliti se na njihovom trudu.
Nešto zbog toga, a više zato što je neko od ovih ljudi rekao nešto što me jako zainteresovalo.
Bila je riječ o automobilu golf 2 koji sam već ranije spomenuo i prikazao na jednoj od mapa a koji se nalazio u livadi ispod puta nedaleko od skupine kuća u kojima su živjeli Milena i ovi njeni rođaci.
Po priči ovog borca koji je išao tamo negdje tim putem, njemu se učinilo da u golfu ima nekog.
On nije silazio u livadu i prilazio golfu ali je rekao da se s puta vidi da golf nije prazan i po onom što se naziralo i po njegovoj pretpostavci vjerovatno je unutra bilo tijelo onog ko je sletio s puta s ovim autom.
Otišli smo da vidimo.
Bijeli golf 2 se nalazio nekoliko metara udaljen od puta sa kojeg je očigledno sletio u livadu. Na samoj livadi je trava bila jako visoka pa se na prvi pogled teško s puta naziralo bilo šta unutar kola ali ipak kad se dobro zagleda vidjelo se da na vozačkom mjestu ima nekog.
Sišli smo u livadu i prišli vozilu iz kojeg je dopirao neugodan zadah.
Na vozačkom i suvozačkom mjestu nalazila su se dva tijela u crnim uniformama sa oznakama Jukinih „Vukova“.
Izvukli smo ih vani...bili su to mladići od po nekih 20-tak ili koju godinu stariji, potpuno izrešetani rafalima kao i sam golf kojim su se očigedno kretali iz pravca Stupa prema Azićima.
Njihov put se završio ovdje pod kišom metaka a najvjerovatnije da su se bili uputili u Doglode jer je cesta je vodila tamo i prema restoranu "Delminium“.
Već prema stanju u kom su se tijela nalazila a i vremenu od kada smo se mi nalazili u Azićima bilo je jasno da su oni izginuli još za vrijeme onih dešavanja oko Dogloda i konačnog pada tog naselja.
Ono što je privlačilo pažnju i tjeralo nas na razmišljanje bilo je stanje auta ali i to da ovi momci kod sebe nisu imali nikakvog naoružanja, zapravo jedan je imao samo praznu futrolu pištolja na opasaču a u kaseti auta nalazila se puščana municija tj. više kutija po čemu je bilo jasno da je njihovo lično naoružanje završilo u šakama onog ko je i pucao po njima i ubio ih.
Lijeva strana golfa bila je izrešetana jako velikim brojem metaka i to je jasno upućivalo odakle je auto bilo izloženo rafalnoj vatri.
Ovaj golf i ovi momci bili su izloženi vatri iz pravca ovih kuća gdje smo se mi trenutno nalazili, a po svemu sudeći najvjerovatnije baš iz kuća gdje je bila Milena i njeni.
I dok su moji drugovi nosili tijela prema nekim kućama odakle će ih tokom noći biti najlakše prenijeti preko pruge nas trojica smo se uputili Mileni.
Po običaju ona nas je ponudila da sjednemo, stavila kafu itd. ali nisam baš bio raspoložen za sijelo i njenu standardnu šuplju priču.
Postavio sam joj nekoliko vrlo jasnih pitanja u vezi dešavanja oko golfa, ko, zašto i kad.
Njeno bespomoćno uvijanje i zamuckivanje u pokušaju izbjegavanja odgovora samo je dodatno otežavalo ionako mučnu komunikaciju i atmosferu.
Uz sve to tražio sam još i objašnjenja za granatiranje, i to vrlo precizno granatiranje nekih kuća koje smo srećom napustili prije nego je kanonada te iste kuće skoro sravnila sa zemljom.
Njeni odgovori kroz pokoju suzu nisu mi značili ni objasnili ništa, to je više bilo neko kukanje, negiranje, jaukanje koje me je dovodilo do bijesa...kao da smo mi neke budale koje ništa ne kontaju pa nas sad ona može na taj način šaltati i lagati.
- "Ne, ne, Milena, to te ne vodi nigdje, meni je jasno da ti javljaš naše kretanje ovdje, da ti znaš tačno ime onih koji su pucali po golfu...možda si i ti zajedno sa njima pucala i vjeruj da to neće moći proći tek tako..."
Ona nije reagovala na to, nastavila se prenemagati i dalje i ja sam tad naredio pretres njene i svih kuća okolo, čemu se ona jako protivila usput psujući i galameći.
Stiglo je još nekoliko mojih momaka koje sam pozvao i rekao da pretresu svaki ćošak tri ili četiri kuće u okollini.
Bio sam van sebe od bijesa pa sam zaprijetio da ću pucati u svakog onog koji uzme bilo šta za sebe..i drvce šibice će koštati glave...samo pretres i to je to...a ako se nekom ne sviđa to što sam rekao nek odmah kaže ili postupi već kako god hoće.
Tako je i bilo...pregledano je sve, ali ono što sam tražio nisam našao...nikakve radio stanice nije bilo...ništa što bi otkrilo Milenu i opravdalo moje sumnje.
Nađena je samo neka stara lovačka puška, nešto sačme i baruta, ali to nije bilo ono što mi je trebalo.
Pušku sam razvalio, potpuno je onesposobio da nikad više ne može biti puška, ostalo bacio i u takvom lošem raspoloženju krenuo nazad da se odmorim i odspavam.
Milena se prilično raspoloženo raskokodakala u smislu da joj je drago da je konačno dokazala da je "čista“, da je bez razloga optužujemo i tome slično.
- "Dok ne razvežeš jezik i ne ispričaš ko je pobio te momke, za mene si ti to uradla, a ja znam šta tada trebam, razmisli dobro Milena“ rekao sam i otišao spavati.
S početka večeri tijela Jukinih momaka su prebačena preko pruge i transportovana prema Stupu a mi smo se dali na iskopavanje prvih rovova na ovom dijelu linije u Azićima.
Noć nije donijela nikakvih velikih promjena ni većih borbenih dešavanja, protekla je uobičajeno uz povremeno granatiranje, većinom sa Spaića farme, i uz povremmenu razmjenu pješadijske vatre.

Napomena prije teksta:
Na dnu posta nalazi se link za mapu područja koje spominjem u ovom postu sa ucrtanim našim položajem u zauzetoj kući, pravcem kretanja četničke Prage, položajima četničkih OM sredstava na Spaića farmi, zemunicom i ostalim položajima četničke pješadije kao i pravcem napredovanja dijela naših snaga. Kartu sam napravio pomoću google snimka i svoga sjećanja na ovaj događaj.

U tom periodu, od oko možda dva sata prija svanuća, razgovarali smo i pokušavali ostati budnima sjedeći pored prozora. Ponegdje je još uvijek odjekivala poneka detonacija ali dosta rjeđe nego što je to bilo u predvečerje prethodnog dana pa sve do iza ponoći tako da se može reći da je u tim trenucima bilo prilično mirno.
Ovdje u ovu kuću trebala je uskoro doći druga "ekipa“ koja bi nas smijenila tako da smo uglavnom razgovarali o tome kako ćemo ovdje u ovoj kući zadržati položaj, malo se „utvrditi“ i obezbijediti itd...
Bio sam jako umoran kao uostalom i svi drugi jer nije tih dana bilo nekog "redovnog“ odmora i spavanja pa se sve to nagomilavalo a postalo je posebno izraženo kad se sve poprilično smirilo, što je inače bilo uobičajeno za period pred zoru.

 A onda je ponovo počelo...

U samo nekoliko minuta sve se iznenada promijenilo...počelo je teško i sveobuhvatno granatiranje gdje je jednu detonaciju smjenjivala druga ili je po nekoliko njih odjekivalo istovremeno, prava grmljavina od velikog broja raznih projektila kojima su četnici istovremeno zasuli sve obrambene položaje branitelja u širem rejonu Azića.
Gledajući nešto unazad prema našim drugim položajima bilo je jasno da je ovaj put neprijateljska vatra sabrana i koncentrisana na naše položaje.
Granate su pogađale skupinu kuća gdje su bili raspoređeni naši momci ali i nešto šire područje .
Iz pravca Čarapare i crkve također je dopirao bezbroj detonacija što je ukazivalo na sveopšti artiljerijski napad i da se moglo očekivati svašta, možda pokušaj združenog napada oklopno - mehanizovanim sredstvima i pješadijom.
U tim trenucima ova ova kuća i teren okolo nje nisu bili cilj četničke artiljerije što je govorilo da su oni vrlo precizno znali raspored naših boraca u kvartu iza nas.
I dok je sve to bilo u toku i dok su se sa artljerijskom vatrom počeli miješati sve češći rafali iz pješadijskog naoružanja mi smo odlučili ući na sprat kuće u kojoj smo bili kako bi odozgor imali bolji pregled i kontrolu.
Gore su otišli H.O, T.M. i B.M.-T...izišli su kroz prozor i okolo kuće otišli uz stepenište, provalili vrata i ušli..gore nije bilo nikog iako nikad nismo u to bili sigurni 100% i mada smo stalno imali nekakav čudan osjećaj da se neko nalazi gore...
Dole se vratio H.O. a druga dvojica su ostali na spratu.
Negdje pred sami osvit zore pridružili su nam se momci koji su nas trebali smijeniti ali sad o smjenjivanju i našem vraćanju nije bilo ni govora.
Upravo tada su se i naše najgore slutnje obistinile...neko je čuo zvukove koji su upućivali na kretanje OM sredstava odnekud iza velikog hangara pravo ispred nas.
To je bilo ono čega smo se u stvari najviše i bojali jer nismo imali dovoljno PO sredstava, imali  smo samo dvije zolje i nešto kumulativnih tromblonskih mina od bivše JNA.
Ipak bilo je tako kako je bilo i morali smo računati sa takvom situacijom pa je nekoliko ljudi izišlo napolje te su zauzeli položaje s obje strane kuće.
Dogovorili smo tako da ukoliko bude veći broj oklopa u pokretu oni ispale to što imaju i da odmah bježe negdje tamo lijevo nazad prema kućama u nizu a dalje vidjećemo...
Vladala je velika napetost u tim trenucima i mi unutra smo napokon morali otvoriti prozore i usmjeriti svoje naoružanje kako bi i odatle pokušali pogoditi kumulativnim minama.
Još uvijek je bio mrak i bilo je jako teško vidjeti bilo šta, ljudi su se uglavnom oslanjali na ono što čuju a ja nisam mogao ni to...to mi je užasno smetalo i osjećao sam se jako nesigurnim i beskorisnim, ni sam ne znam objasniti taj osjećaj.
Valjda se taj zvuk oklopa dovoljno približio i uslijedilo je ispaljenje jedne zolje od M.S. sa desne strane. Taj projektil nije pogodio ništa i otišao je tamo negdje između hangara i Miljacke što je značilo da je taj zvuk dolazio valjda više s desne strane hangara a na tu stranu nikad nismo obraćali posebnu pažnju jer su nas do tada više zanimali objekti na lijevoj strani i hangar ravno ispred.
Odmah poslije ispaljenja zolje uslijedio je odgovor, četnička Praga je zaštektala i počela "prebirati“ teren okolo a nalazila se skoro tačno u ravni s hangarom što se jasno vidjelo po odblijesku dok je skoro neprekidno djelovala po cijeloj livadi od kuće prema Miljacki.
Ubrzo je ispaljena i druga naša zolja u tom pravcu i ponovo cilj nije pogođen, novi promašaj gdje je projektil na identičan način završio kao i prethodni samo što je ovaj put to ispaljenje došlo od H.O. i to s lijeve strane kuće iz lošijeg ugla...to nas je u potpunosti odalo, četnicima je bilo jasno da smo ponovo u kući i tada je zavladao pravi haos.
Praga je počela djelovati po kući i svuda okolo nje krećući se sve do korita Miljacke i ponovo se vraćajući prema hangaru ali ipak ne krećući naprijed prema nama.
Ispaljivali smo i mi iz kuće tromblonske mine i sa sprata i iz prizemlja, počeli su i rafali iz pješadijskog naoružanja jer nismo mogli ništa drugo činiti a onda su i četnici zarafalali s lijeva iz pravca onih kuća sasvim blizu hangara ali i zdesna iz pravca odakle je djelovala Praga.
Nastala je opšta razmjena vatre i pravi lom...u tom metežu je počelo i svitati.

Od četvorice ljudi koji su bili vani i koji su trebali ići nazad samo je jedan to i učinio...bio je to H.O koji je krenuo nazad odmah po ispaljenju zolje i već se u tim trenucima nalazio među našim ljudima nazad na položajima.
On je valjda tamo uspio ono što ja dosad nisam mogao a to je nagovoriti L.M-a da krene naprijed što se u narednim minutima i desilo.
Prvo me je na kratko vezom L.M. kontaktirao i rekao da će krenuti naprijed i zatražio da mi odavde s boka podržimo to koliko možemo...
Tada je krenuo novi talas napredovanja naših boraca na tom pravcu.
Uglavnom je većina kuća na tom pravcu bila napuštena, takoreći "ničija zona“ koju su momci L.M-a vrlo brzo osvjalali, skupa sa dijelom ljudi iz moje čete.
Dok su oni tamo zaposjedali kuću po kuću mi smo davali sve od sebe kako bi obranili ovaj položaj i zasad nam je to uspijevalo.
Sa svanućem četnička Praga se izgubila ponovo negdje iza hangara što je bilo veliko rasterećenje za nas jer smo imali i sasvim jasnu situaciju pošto smo imali bolji pregled sa sprata.
Samo jedan sprat više puno je značio jer smo odatle uočili i četničku zemunicu desno naprijed za koju do tada nismo imali pojma da postoji pošto je ona sa donjeg sprata djelovala tek kao blago uzvišenje potpuno obraslo u travu, doduše prilično velike površine .
Odatle su četnici iz nekoliko puškarnica koje su se jedva nazirale u travi djelovali iz pješadijskog naoružanja i bilo ih je skoro nemoguće spriječiti u tome ili istjerati odatle.
Znači onaj žamor i razgovor protekle noći je dolazio otuda, vjerovatno prilikom smjene četničkih straža u toj zemunici.
Nisam se mogao nakajati što nismo noć prije rafalima pucali prema žamoru jer smo možda mogli pogoditi nekog smrada obzirom da su se oni prema zemunici kretali čistinom pošto sama zemunica nije bila vezana nikakvim tranšeom za neki njihov objekat.
Sad smo sve to znali i bilo nam je činiti ono što je bilo moguće u datom trenutku.

Žestoka razmjena pješadijske vatre tekla je i dalje nesmanjenom žestinom a četnička artiljerija je bjesomučno tukla i dalje, međutim kuća još nije bila pogođena ni jednom granatom.
Silu rafala i trenutnih tromblonskih mina upućivali smo prema skupini kuća najbližih hangaru kako bismo bar na taj način koliko toliko pomogli našim ljudima na tom pravcu koji su uskoro trebali doći u ravan s nama.
To se i desilo možda poslije pola sata od javljanja L.M.
Moja želja je bila konačno ispunjena, naši položaji su bili dotjerani u jednu ravan i sad smo vidjeli jedni druge sa prozora kuća u kojima smo se nalazili.
Bio sam prezadovoljan, mom veselju nigdje nije bilo kraja kao i svim borcima koji su bili tu...

MAPA

http://img37.imageshack.us/img37/6648/azii114.png

Prvi dio:


Drugi dio:

U popodnevnim satima četnička dejstva su se renula pojačavati i postajala su sve intenzivnije kako se bližila noć. Pod sve jačom vatrom iz raznog naoružanja našli su se i položaji moje jedinice odnosno 1.bat.1.bbr, tako da su sada sve linije odbrane u naselju Azići bili pod konstantnom vatrom neprijatelja.
U svim tim dejstvima naroćito je dolazila do izražaja vatra sa, do nedavno dosta tihe, Spaića farme koja je bila pravi poligon OM sredstava, artiljerijskog i dr. naoružanja.
Za moju jedinicu to je bio veliki problem pošto se Spaića farma nalazila jako blizu sa naše desne bočne strane pa su četnici odatle mogli precizno pogađati naše položaje ili objekte u kojima smo se nalazili što do tada nije bio slučaj.
Vjerovao sam da četnici koji su vodje živjeli neće gađati svoje kuće ali očigledno sam se prevario. Valjda ti četnici-domorodci, koji su bili dobrim dijelom iz porodice Berjan, nisu sami mogli odlučivati o tome pa sam shvatio da je vrag odnio šalu i da se više ne možemo pouzdati da ćemo ostati pošteđeni jer se nalazimo u kvartu gdje su njihove kuće a odakle su oni ranije dali petama vjetra pred našim jedinicama.

Dosta učestale minobacačke granate čija su se ispaljenja sasvim jasno čula padale su svuda okolo. Sve to je upućivalo na tešku noć u Azićima i najvjerovatnije skori direktan napad na naše linije odbrane. Pretpostavljao sam da četnici znaju tačno u kojim kućama se nalazi većina našeg ljudstva, gdje nam je smještaj, položaji itd. jer su imali Milenu koja im je sve to mogla izdiktirati.
Mislio sam da bi bilo dobro, kad padne prvi mrak, sve to promijeniti i naći nova mjesta za položaj i raspored ljudi i neke druge kuće za smještaj. Predložio sam L.M-u da malo premjestimo sve to ali on nije želio ništa mijenjati, međutim nije se ni protivio da ja to učinim i složio se da se malo koriguje mjesto dodira naših jedinica. Meni je to bilo dovoljno.
Sve što smo dogovorili, uradili smo kada je pao prvi mrak...našli smo novu kuću za smještaj a bitna promjena položaja bila je upravo na mjestu o kojem sam pisao u ranijim postovima.
Znači ja i nekoliko mojih boraca odlučili smo ponovo pod okriljem noći otići u onu kuću naprijed i tu provesti noć a skroz povući ljude sa položaja kod one stare kuće.
To smo nas nekoliko odlučili što bi se reklo "na svoju ruku“ vjerujući da je tako najbolje i to su bili momci koji su cijelo vrijeme bili uz mene podržavajući me i ranije u svemu...H.O, K.E, B.M-T, M.A-D i T.M.

Ja sam se dosta teško kretao, generalno sam se osjećao jako loše a uz to bio sam i skoro potpuno gluh. Znao sam da neću moći pretrčavati preko one velike livade pa sam rekao da ću polahko ići kako već mogu a oni da pretrčavaju...međutim H.O.je želio ići sa mnom.
Nismo znali šta se u međuvremenu dešavalo sa onom kućom naprijed i da li je bila ponovo pod četničkom kontrolom ali sudeći po dosadašnjem stanju stvari činilo se da tamo nikog nema...ipak morali smo biti izuzetno oprezni kod pristupa kući a za to će preuzeti glavni dio tereta momci koji će pretrčavati, bar tako smo planirali.
O svemu smo obavijestili ljude koji su se nalazili na položajima, grupa iz kuće na dodiru sa L.M-om je otišla u jednu od napuštenih kuća nešto naprijed i jedino su momci u betonskoj garaži zadržali svoj raniji položaj jer bezbjedniji nije postojao.
Kada je sve to učinjeno, negdje možda sat prije ponoći, nas šestorica smo krenuli prema staroj kući.
U tom periodu četnička artiljerija je djelovala neselektivno "šarajući“ svuda okolo pa sam imao utisak da tako u stvari žele pokriti teren i onemogućiti kretanje vani jer su njihovi projektili završavali svuda, uglavnom po brisanom prostoru dok djelovanja iz pješadijskog naoružanja nije bilo. Detonacije su odjekivale i na lijevom krilu gdje su se nalazile B-3 i Vikićevci.

Došli smo do stare kuće, porazgovarali sa ljudima koji su tu bili i rekli im da idu nazad. Kada su su otišli mi smo još nekoliko minuta ležali u travi i onda smo krenuli u potpuni mrak uopšte ne nazirući kuću kojoj smo se uputili. Njih četvorica su se otišli brzim korakom koliko im je vidljivost dozvoljavala a ja i H.O smo išli baš sporo jer na nogu sam se jedino mogao osloniti, a i to sasvim malo, dok je bila potpuno ispravljena u koljenu.
Nekoliko minuta hramanja i našli smo se na mjestu gdje sam se ranije sapleo na onu bodljikavu žicu i gdje je bila ona tabla sa natpisom "Mine".
Tu su nas oni sačekali, opet smo nešto prošaputali i krenuli dalje.
Odatle se već bila nazirala kuća i svi smo išli lagano naprijed i ubrzo ponovo bili pod onim istim prozorom kroz koji smo i ranije ulazili.
Iz kuće se nije čuo nikakav šum i možda poslije najviše jedne minute osluškivanja prvi je opet ušao H.O a odmah za njim i drugi te sam uz njihovu pomoć i jednog koji je bio tu sa mnom uspio nekako i ja upasti unutra.
Već dok sam se ja bio pentrao, H.O. je pretraživao ostale prostorije i ubrzo smo se skoro sudarili sa njim u hodniku dok je on izlazio iz one sobe gdje je ležao mrtav četnik.
Dok je kresao šibicu, ubrzano je šaptao: “Nema čete, nema čete“...
Nekoliko puta je to ubrzano ponovio jer sam ja blenuo u njega a on se već bio navikao da sam ogluhnuo.
Međutim ja sam razumio to što govori ali sam stajao kao ukopan ne znajući ni sam kud bih sa sobom i šta da radim...mislim da su se i drugi isto osjećali...misli su ubrzano letjele jedna za drugom...ili su čete tu u kući ili su ga odnijeli i otišli ponovo tamo negdje...
Tako smo nešto i prošaputali čini mi se i jednostavno smo krenuli u pregled drugih prostorija jer ništa drugo nije preostalo. Osvjetljavali smo uglavnom sebe i sve oko sebe šibicama i nekakvim zapaljenim novinama.
U kući srećom nije bilo nikoga sem nas.
Provjerili smo ulazna vrata da nisu kojim slučajem otključana što ranije nije bio slučaj ali i ovaj put su bila čvrsto zaključana.
Znači četnici su se bili u međuvremenu uvukli u kuću i odnijeli onog smrdonju ali se nisu opet vratili da drže položaj, bar ne do sada...
Po tome se moglo pretpostaviti da se ne osjećaju baš sigurno i da su njihovi položaji uglavnom negdje oko hangara ispred nas ili negdje u toj liniji..skoro stopostotno sam bio siguran u takav zaključak.
Odlučili smo da jedan od nas bude u kupatilu i osmatra sa prozorčića naprijed, naravno onoliko koliko uslovi dozvoljavaju a da se drugi rasporede po ostalim sobama, jedni u onu sobu u kojoj je bio onaj mrtav četnik a koja je imala pogled na lijevu stranu, a drugi u onu kroz koju smo ušli i s čijeg prozora je bio pogled prema livadi kojom smo se privukli samoj kući.
Ništa značajno se nije događalo, niti se šta vidijelo niti čulo, sem povremenih detonacija čiji odblijesci su se jasno vidjeli na mjestima gdje bi padale granate ali nije se radilo o nekom sređenom i koncentrisanom artiljerijskom djejstvovanju.
Ipak nešto se dalo i primjetiti iz naše perspektive a što nije bilo moguće sa ranijeg položaja.
Radilo se o tome da se jasno moglo vidjeti ispaljenje granata sa Spaića farme jer je iz ovog ugla dio tog prostora bio vidljiv a sa ranijih položaja nije jer je pogled zaklanjao dugačak nasip koji je bio duž cijele farme i spuštao se sve do korita Miljacke .
Taj "nasip“ je bio u stvari nagomilana zemlja nešto viša od nivoa potpuno ravnog terena same farme tako da se sa ranijih položaja po noći samo vidio odblijesak od ispaljenja .
To nam se učinilo zanimljivim i često smo gledali u tom pravcu očekujući svako novo ispaljenje...
Noć je polahko odmicala bez značajnijih promjena.

Da sve ne ostane tako mirno potrudio se T.M. koji je u tim trenucima, tačnije negdje oko 2 sata poslije ponoći došao iz kupatila (odakle je osmatrao) da nam javi istu stvar kao što je to bilo i onda kada je onaj svinjogojac poljubio zemlju.
Rekao je: “Neko vani priča, čuje se žamor“.
Svi smo polahko ušli u kupatilo i načulili uši, ja lično bez potrebe jer ništa nisam mogao čuti, iako sam pokušavao napregnuti lijevo uho na koje sam još uvijek koliko toliko čuo.
Ipak drugi su čuli i tiho šaputali: "Boga mi pričaju...idu ovamo...nisu daleko...".
Taj žamor koji se čuo je mogao značiti da neko možda dolazi u ovu kuću ili da četnici pokušavaju prići pješadijom našim položajima.
Neki od momaka su otišli u dnevni boravak koji smo ranije zanemarivali jer prozor je bio okrenut prema Miljacki a tada je sva naša pažnje bila usmjerena prema hangaru i kući koju sam pogodio onom tromblonskom minom. Tada mi se ta strana činila nezanimljivom ali ne i ovog trenutka jer su četnici mogli u ovoj mrkloj noći komotno tom stranom ići dokle hoće,  posebno jer nismo imali ni ljudi u onoj staroj kući nazad.
Šutili smo i čekali, nismo htjeli nasumice pucati u pravcu tog žamora pošto je po mom mišljenju postojala velika mogućnost da neko dolazi baš pravo ovamo u kuću.
A ako je tako onda je bilo bolje sačekati ih da otključaju vrata i zakorače unutra pa sam se namjestio iza ugla gdje ovaj hodnik čini "L“. sa oružjem usmjerenim prema ulaznim vratima.
Čekali smo nekoliko minuta i osmatrali svako svoju stranu...
Ipak sve što se desilo u narednim minutama jeste da je žamor prestao i da je ponovo bilo tiho.
Misli su letile..."Ne idu znači u ovu kuću a ljudi na bočnim prozorima kuće ništa nisu primijetili ili nisu ni mogli jer je vani bilo jako mračno, noć bez mjesečine a i posmatrali su kroz zatvorena okna jer nismo želili otvarati prozore i time se eventualno odavati....jedino ostaje sa su prošli i otišli dalje pa se ne čuju više..."
Pohrlili smo prema prozoru kroz koji smo ušli i koji nije imao stakla misleći da sve ako su i nas i prošli sada bi trebali biti na toj strani.
Niko nije ništa čuo a nije se mogli ništa ni vidjeti.
U tim trenucima bili smo skoro potpuno ubijeđeni da će četnici nesmetano proći prema našim položajima u dubini, pored nas koji smo kao otišli da to spriječimo a sada bespomoćno zurimo u mrkli mrak..
Moramo nešto učiniti, komentarsisali smo tiho, vjerovatno se privlače livadom a tamo je sve šuplje...
Iz više razloga nismo mogli pucati iz ličnog naoružanja po livadi, prije svega jer ipak nismo bili 100% sigurni da su četnici i otišli tamo a posebno nismo smjeli zbog naših ljudi na drugim položajima...oni bi mogli pomisliti da su nas četnici nekako eliminisali pa da to oni sad pucaju odavde i eto ti po nama vatre od naših jedinica...takva vrsta zabuna nam je tada najmanje bila potrebna.
Preostalo je jedino pristupiti provjerenom triku koji sam lično i ranije ali i kasnije dosta puta koristio u nekim sličnim situacijama...nekoliko ručnih bombi baciti po livadi čime nećemo četnicima otkriti položaj a vrlo vjerovatno ćemo ih poremetiti u tihom prilasku našim položajima...ukoliko su uopšte otišli tamo.
Sa druge strane naši momci teško će skontati kakve su to eksplozije jer će se izmiješati sa povremenim detonacijama granata i to je to.
Tako smo i učinili, bacili smo 3-4 kašikare tamo po livadi i čekali da vidimo reakcije...čekali, čekali i ništa, niko ni metka nije ispalio, niko nije potrčao, jauknuo, zagalamio, niti bilo šta drugo. Prošlo je bilo već dovoljno vremena za bilo kakav razvoj događaja koji bi mogao značiti da su nas četnici prošli i da su se infiltrirali dublje...postalo je gotovo sigurno da se to nije desilo ali ponovo nije bilo jasno otkuda taj žamor, čak skoro potpuno jasan razgovor koji je dolazio od više muških glasova koji ja lično nisam čuo ali moji drugovi jesu.
Minuti su sporo prolazili u iščekivanju svanuća koje uvijek donese neko olakšanje...

Naši "gosti" su izašli a ja sam ih ispratio sve do pruge gdje su se šunjajući privukli uz nasip a onda naglo ustali i potrčali. Međutim put na koji su sišli sa druge strane također je bio vidljiv i često izložen četničkoj vatri.
Ipak oni su vjerovatno nastavili pretrčavati do nekih kuća na suprotnoj strani tako da je nekoliko četničkih rafala bezopasno završilo negdje tamo iza pruge a F.A. se javio radio vezom kad se našao na Stupu.

Vračajući se nazad prema kući primjetio sam neke momke koji su se na biciklima kretali asfaltnim putem iz pravca podvožnjaka blizu Milenine kuće prema nama.
U prvi mah nisam mogao znati ko je to ali sam pretpostavio da se radi o mojim ili momcima L.M-a. U tim tenucima se ponovo čula razmjena rafala u rejonu oko Čarapare ili crkve.
Nedaleko od kuće susreo sam se sa ovim "biciklistima“. Bili su to H.A. i M.S., mladi momci iz moje jedinice koji su se pred sami početak rata vratili sa odsluženja JNA.
Bili su dobri momci a posebno M.S. je bio jako dobar borac jer je već do sad imao više iskustva od ovog drugog.
Zastali su kada sam im mahnuo i na moje pitanje otkud im bicikli oni su odgovorili da su ih našli tamo negdje čak na Stupu i još su mi se pohvalili kako ih tamo ima još puno.
- "Odmah silazite i ostavite te bicikle, il' će vas pobit četnici il' će te privući pažnju četnika ovamo pa ćemo svi stradati zbog vas“ rekao sam i upitao: “Ko vam je uopšte dozvolio da idete s one strane pruge i napuštate liniju i ove položaje?“
H.A. se bezobzirno smijao i ironično upitao: “A ko bi nam to trebao dozvoliti, mi smo tek večeras na straži pa sad imamo pravo ići gdje hoćemo“.
- "Silazite“ zagalamio sam i taman kada je M.S. upravo krenuo da to i uradi H.A. ga je prekinuo u tom naumu riječima: “Ma pusti ga ba, haj'mo mi“ i krenuo dalje a za njim i M.S.
- "Stanite, bolje da vas ja upucam nego četnici“ viknuo sam za njima ne bih li ih spriječio da se i dalje vozaju okolo ali ni to nije imalo nikakvog efekta.
Ušao sam u hodnik i sa ulaznih vrata ih posmatrao dok su pravili krugove okolo kuće pa bi opet izišli na cestu kojom su i došli i tako stalno...cijelo vrijeme sam ih pokušavao dozvati ali nisu se uopšte obazirali na mene.
Pješadijska vatra okolo se pojačavala i činilo mi se da je postajala nešto jasnija i oštrija što je značilo da se negdje blizu četnici oglašavaju ali nisam znao odakle tačno.
Bojao sam se da su ovi "biciklisti" primjećeni odnekud pa da ih četnici pokušavaju pogoditi...no oni se na to nisu obazirali i nastavljali su i dalje ludovati na biciklima.

Taman sam krenuo nazad u hodnik kada pade granata neposredno ispred ulaznih vrata na kojima sam stajao prije nekoliko sekundi.
Detonacija me odbacila na suprotnu stranu hodnika gdje sam udario cijelim tijelom od zid.
Ostao sam pri svijesti i samo sam vidio da je hodnik pun dima i prašine koja se podigla uslijed pucanja dijelova zida i otpadanja maltera sa plafona i zidova u hodniku.
Bio sam na rubu svijesti i nisam mogao ni da se pomaknem.
Sjećam se da su momci iz dnevnog boravka izletjeli u hodnik i zaljevali me vodom uporno me dozivajući i jedan drugom vičući - daj ga ovamo,unesi ga tamo i tako dalje....tada sam izgubio svijest.
Prvo što sam vidio kao kroz maglu kad sam se ponovo vraćao svijesti bilo je žena u bijelom mantilu koja je nešto radila iznad moje glave, polijevala me vodom, stavljala mi neku krpu ispod nosa nakvašenu alkoholom i dozivala me po imenu.
Bila je to medicinarka koja se nalazila u jednoj kući nazad zajedno sa još nekim medicinarima ili doktorima šta li su već bili...
Onda sam ugledao oko nje nekoliko glava koje su zabrinutih pogleda zurile u mene, bili su to H.O.,Ć.M.,I.R. i još neki.
- "Jesi li dobro“, pitali su me a ja sam osjećao strašnu bol u cijelom tijelu, glavi i plućima, nisam mogao disati i u tim trenucima uopšte nisam znao gdje se nalazim ni šta se dešava.
Dok mi je ona medicinarka brisala lice alkoholom i nešto mi govorila ja sam se sve više "uhavizavao" i prepoznao sam prostoriju u kojoj se nalazim a tada sam se sjetio i one detonacije i prašine.
Došao sam potpuno svijesti i pokušao sam se malo podići iz potpuno horizontalnog položaja kako bih lakše udahnuo zrak koji je još uvijek mirisao na barut ali nisam imao snage i svaki pokret je bio izuzetno bolan.
Dok mi je i dalje brisala cijelo lice bijelom gazom primjetio sam da se gaza brzo natopi krvlju odnekud oko nosa ili uha. Isto tako osjećao sam žestoku bol u lijevom koljenu...upitao sam u šta sam pogođen i odakle ta krv.
- "Ništa strašno, ne brini, to je uobičajeno, imaš krvarenje iz ušiju i nosa od same detonacije a isto tako u nogu te pogodio komad betona koji se otkinuo od zida i tu nemaš nikakvu otvorenu povredu ali nije isključeno da je kost prelomljena“ rekla je ova žena.
- "L.M. je pozvao kola da dođu tamo preko pruge i sad čekamo da jave da su stigli pa ćemo te odnijeti do tamo a onda ideš na pregled u vojnu bolnicu“ rekao je Ć.M.
Opet sam pokušao da se uspravim malo ali mi je to išlo jako teško pa sam malo zagalamio na njih:
- “De, pomozite mi malo šta ste se svi ukočili“.
Nekako su me postavili u poluoslonjen položaj tako da sam mogao vidjeti koljeno koje je bilo toliko zamotano da ga je bilo daleko teže odmotati nego zamotati, znači jako puno zavoja su mi ovili oko noge pa iako se kroz njega nije vidjela krv ja sam htio vidjeti šta je tamo ispod zavoja jer možda ova doktorica laže.
- "Skinite mi to sa noge“ tražio sam od bilo koga...
- "Ne bi trebao...“ reče ova medicinarka nekako okljevajući i tek onda mi je sve to postalo sumnjivo.
- "Skini O....skidaj kad ti kažem“ obratio sam se svom drugu jer sam znao da će on to učiniti bez priče...tako je i bilo, uzeo je njene makaze i jednostavno isjekao te zavoje.

Srećom...nisam bio u pravu, žena je govorila istinu, nigdje ni posjekotine samo ogroman otok na koljenu koje je bilo baš uvećano....čini mi se objema šakama se teško mogao obuhvatiti taj otok.
I užasno je bolilo.
Pokušao sam saviti nogu ali nije išlo...što od jakog bola a i obje noge su mi bile nekako potpuno utrnule.
- "Pa ima li igdje da me geler dohvatio“ pitao sam ne vjerujući da me ponovo mašilo.
- "Imaš malih posjekotina od stakla na ramenu jer si pao u komadiće koji su prsnuli sa ulaznih vrata ali geler te nije nigdje ni dohvatio“ rekla je ta fina žena već se pomalo smješkajući.

Ipak iz nosa mi je neprestano išla krv a ona mi je neke krpice gurala u nozdrve...zamolio sam je da izvadi to jer sam ionako teško disao...izvadila je ali je i dalje moralo uporno brisati krv koja nije prestajala...
Pojavio se tu i L.M. i rekao da su kola stigla i kada je vidio da sam budan nasmijao se i upitao kako se osjećam.
- "Dobro bi bilo brate samo da mi nije noge“ rekao sam pokušavajući se našaliti...u stvari sam se jako loše osjećao ali želio sam ostaviti utisak da sam dobro kako bih izbjegao da odem u bolnicu.
- "Hajde,..idemo“ rekla je dooktorica gestikulirajući ljudima da me ponesu jer sam u stvari sve vrijeme ležao na nosilima.
- "Neću ja nigdje, dobro sam i mislim da trebam ostati, šta ću u bolnici...“ rekao sam ozbiljno.
Već sam uspijevao pomicati ruke, iako utrnule, ali sam cigaru morao zapaliti...mislim da sam već bio pri kraju druge ili treće jer sam palio jednu na drugu.
- "Ne budi tvrdoglav, idi i obavi pregled pa ako hoćeš vrati se opet ako nije ništa, to ti govorim za tvoje dobro“ rekao je L.M. a i drugi su dodavali sa strane: “Jest, tako je, poslušaj...“
- "Neću i tačka, nije mi ništa“, zaključio sam.
Onda mi je neko iz kupatila donio ogledalo da se pogledam.
Nisam nimalo lijepo izgledao...blago rečeno, lice mi se bilo zaokruglilo od oticanja a i neki kapilari su mi bili popucali u očima.
- "Evo me isto sam se napuhao k'o G.H.K....a zna li iko kako je on?“ upitao sam.
- "Ma dobar je i treba danas ili sutra opet ovamo, eto kad je on mogao možeš i ti...“ govorili su.
- "M...., javi toj hitnoj nek idu, ja neću ići i gotovo“.
On je samo ljutito izišao i čuo sam kad je iz hodnika javio da nema potrebe za mojim transportom.

Neko vrijeme poslije momci su mi pomogli da ustanem i pokušam se kretati...polako sam uspjevao u tome ali uz jako bolno oslanjanje na lijevu nogu.
Ipak, uz veliki napor i jaku bol uspio sam stati i na nju uz stalne komentare medicinarke koja je na kraju zaključila: “Dobro je, izgleda da nema prijeloma“.
Tada je otišla preporučivši mi obloge i mirovanje.
Sjedio sam na stolici uz stalno previjanje mokrim krpama oko koljena a krv iz nosa i ušiju je stala, doduše iz ušiju je bilo manje krvi nego iz nosa ali sam počeo osjećati jako zujanje...činilo mi se da mi je sluh zbog zujanja nešto slabiji ali sam bio ubjeđen da će to proći čim to zujanje prestane. I glava me je bila jako bolila ali sam krkno dosta tableta protiv bolova pa se sve to postepeno umanjivalo.
Raja su, kako ko dođe, odmah pitala kako sam...ali onih "biciklista" nigdje pa sam pitao šta je sa njima i da im se nije nešto desilo od one granate.
- "Oni su tu negdje okolo, nije im ništa ali ne smiju da dođu, boje se tvoje reakcije jer misle da su oni uzrok tome" objasnili su mi momci.
- "Ma nek dođu slobodno, bili uzrok ili ne nije sad vrijeme o tome raspravljati“ rekao sam i pitao: “Kako je napolju, čini mi se da su se četnici probudili, barem po ovom što čujem“.
I zaista ponovo su se čule detonacije i rafalna paljba ali je sada bilo gotovo sigurno da su ta dejstva pojačana i prema našim položajima.
- "Proradila je Spaića farma“ rekao je neko.
- "Možda ne u punom kapacitetu ali ipak dovoljno da nas otjeraju u zaklone pa smo pojačali broj ljudi vani“ dodadoše na to drugi.
- "Vidi li se išta, možemo li mi išta uzvratiti“ upitao sam.
- "Ništa ne vidimo, samo se čuju ispaljenja iz minobacača“ rekoše.
- "I pada li baš po nama“ opet sam pitao.
- "Poneka bliže našim položajima ali većina prema B-3".

Ponovo sam malo prohodao po kući pokušavajući koliko toliko da se dovedem u neko stanje koje bi mi dozvoljavalo izići vani i obići položaje okolo.
Jako teško sam se uspijevao osloniti na nogu i to mi je bio najveći problem ukoliko budem prisiljen trčati bilo gdje.
Ipak nisam mogao a da ne odem do straže i da malo pogledam...to sam i uradio ali uz pomoć H.O. koji mi je značajno pomagao dok sam polako se oslanjajući na nogu pokušavao hodati ili dok bih skakutao na desnoj.
Došao sam u betonsku garažu i porazgovarao tu sa ljudima, upozorio ih da bez nužne potrebe ne izlaze sve dok im ne dođe smjena, zatim sam otišao i do one stare kuće gdje je prethodnog jutra bila desetina K.E., malo obišao okolo i zaključio da bi i tamo trebalo poslati jednu ekipu pošto je desno krilo bilo najbolje kontrolisati odatle i tako sam i učinio.
Imao sam namjeru otići i opet posjetiti Milenu ali pošto je još uvijek bio dan nisam htio rizikovati jer sam se jako teško kretao a njena kuća nije bila baš blizu.
Onda sam otišao do L.M.-a i sa njim obišao objekte u kojima su njegovi ljudi napravili položaje odakle su mogli kontrolisati ono što je bilo bitno na toj strani.
Raspored položaja je bio sasvim u redu u tim uslovima i bio sam siguran da možemo odbiti bilo kakav napad četnika na ovaj dio linije u odgovornosti 1.bataljona 1.bbr.

Tokom noći borbe su u Azićima svedene samo na povremenu razmjenu pješadijske vatre a artiljerija je potpuno ušutjela.
Informacije koje smo imali govorile su da su naše linije stabilne i da imamo kontrolu nad većim dijelom teritorije i nad nekim od značajnijih objekata u širem rejonu Azića.
Iza ponoći došli su momci sa Stupa noseći nam još lanč paketa, feta sireva i hljeba pa smo odmah navalili da jedemo a baš u to vrijeme i K.E. se našao u ovoj kući jer je nešto ranije tražio smjenu.
Bili smo opušteni jer je razvoj situacije to dozvoljavao a čekali smo i da nam stigne onaj hljeb od Milene na koji smo već podugo čekali. Tek oko 3 ili 4 sata poslije ponoći ili skoro pred zoru to se i dogodilo.
Došao je onaj starac i baba, i to po mrklom mraku, noseći dvije ogromne tepsije sa pečenim hljebom u njima.
Starac je samo predao tepsiju i odmah otišao a baba je ušla unutra.
Ja sam zamolio babu da pojede po jedan komad iz svake tepsije prije nego što raja uzmu da jedu, jer nije nikom od njih vjerovati...i tako je i bilo, pošto je baba bez pogovora pojela, momci su ostalo raspodijeliti između sebe .
Baba je rekla da nije mogla prije završiti jer hljeb treba da odstoji pa da se peče itd. a dodala je i je da ima tamo kući još toga da ispeče.
- "Svaka ti čast baba“ govorio sam punih usta dok sam jeo svoj komad tog predobrog domaćeg hljeba kojeg sam još i namazao feta sirom.
- "Tako treba, samo vi kuhajte hljebove i ništa drugo se od vas i ne traži, slagaćemo se mi odlično, vidjećeš“ objašnjavao sam starici koja je već bila prilično opuštena valjda videći da im od nas ne prijeti baš nikakva opasnost.
Posjedila je još malo i onda krenula da ide a ja sam joj rekao da ću nešto poslije svanuća doći tamo do njih da se "nešto dogovorimo“ i da ne brine ništa.
U svanuće je bilo jako mirno, tek poneki metak po trasi pruge bilo je sve što se moglo čuti ili nazvati bilo kakvim borbenim dejstvima. Ljudi su uspjeli odspavati koliko toliko i već u prvo svanuće počeli su izlaziti vani i "ispitivati“ teren.
Ja sam se tad uputio Mileninoj kući opet sa H.O.
Ponovo smo sjeli za sto a Milena nam je napravila kafu.
- "Baš je bila je mirna noć“ rekao sam smijući se i gledajući je ispod oka.
- "Jeste, hvala Bogu, ali nisam ja za to zaslužna, nemam ja načina...“ pokušavala je objasniti nešto što ja nisam želio slušati i prekinuo sam je.
- "Ma nema veze to, ja sam došao da se dogovorimo, sve što me zaista zanima i jedino što mi treba od vas troje jeste hrana, u prvom redu hljeb i to vi uzimate sebi za obavezu, barem toliko možete učiniti za "Alijinu vojsku“.
- "Nema problema, brašna ima i biće hljeba, uradila bih to čak i bez da insistiraš na tome“ odgovorila je.
Moju pažnju privukoše neke kokoške u njenom dvorištutu, koje su tu ispred kuće hodickale naokolo.
- "Ma vidi lijepih koka“ rekoh tek onako, samo da nešto kažem prije nego sam nanišanio.
BUM....jedan metak i kokoš odskoči od zemlje a sa nje odleti podosta perja dok je odskakivala i dalje.
- "Hvataj je O....“ proderah se a on skoči i dohvati kokošku.
Ostale koke negdje šmugnuše ali samo nakratko i ponovo se vratiše...k'o glupe kokoške...doduše ništa pametniji nije bio ni onaj mahniti svinjogojac.
Tu smrtno nastrada još jedna kokoška, znači sad smo imali ukupno dvije.
- "Nemoj ih tako ubijati, bolje ih pohvataj meni svakako ne trebaju“ promrmlja Milena pomalo nezadovoljno.
- "Ma mrsko mi, metak je brži od mene“ odgovorih joj smijući se.

Kad smo se vratili među naše ljude oni su se smijali našim "lovačkim" trofejima ali kad su kokoške otišle u rernu neke peći na drva koja se nalazila u prostoriji koja je bila i kuhinja i trpezarija i kad se počeo širiti miris pečenih koka više im nije bilo smiješno. Momci koji su se vraćali spolja iz "obilaska“ donosili su svašta nešto,neko je iskopao krompira,neko donio tikvu,mrkve,luka itd. iz okolnih vrtova. Neki su donosili i rakiju koju su nalazili u okolnim napuštenim kućama i tu sam morao reagovati.
- "U redu, nije problem, znam da vam ne mogu reći da se kanite toga ali sav alkohol koji pronađete ne smije niko ni okusiti dok smo ovdje, ponesite to kući kad se vratimo ali ovdje nikom nema ni kapi“...rekao sam ustvarai znajući da ne mogu spriječiti ljude da piju.
Svi su uglavnom govorili da im nije ni na kraj pameti piti alkohol dok smo ovdje nego da upravo i imaju namjeru ponijeti nazad pa zatim prodati ili mijenjati na pijaci za nešto drugo...
Ipak ja nisam htio riskirati da se bilo ko "udesi" dok smo na terenu pa sam rekao: “Dobro, sav alkohol predajte meni a ja ću sve to držati zaključano u kupatilu a kad krenemo nazad svako neka uzme svoje“. Tako je i bilo, skupilo se tih dana u kupatilu sigurno preko 100 litara i sve je stajalo zaključano u kupatilu a ključ je bio kod mene.

Taman oko podne tog dosta mirnog dana, dok su se one dvije kokoške pekle u rerni uz podosta krompira, bez ikakve prethodne najave došao nam je u "obilazak“ F.A. komandant 1.bataljona 1.bbr.
Bio je u pratnji dvojice momaka. I naravno krenuli su u pola bijela dana pravo preko pruge...
Nije on imao pojma šta je i koliko rizikovao prelazeći prugu ali mu je postalo nešto jasnije kad je oko njih zapraštalo i kada ih je zasuo onaj pružni kamen dok su se kotrljali niz ovu stranu pružnog nasipa.
I tako su zadihani kao da ih sto vragova goni uletili pravo kod mene jer ih je već neko od ljudi vani usmjerio prema kući u kojoj smo se nalazili.
Bio sam u hodniku i grohotom se smijao njihovom kotrljanju, ludom trku i upadanju u kuću pa je prvi njegov komentar bio: “Pa umalo nas ne pobiše, vidje li ti to!“.
- "Vidjeh brate, pa koji tebe dobar vjetar nanese čak u ove daleke krajeve“ odgovorio sam i dalje se smijući.
Raja su se odmah skupila u hodniku kao da čekaju neki muštuluk, šta li.
Onda je ušao u veliki dnevni boravak jer sam ga onako gestikulacijom uputio tamo.
Ušao je i pozdravio borce i sad mu se već boja vratila u lice pa se i sam počeo smijati obraćajući se ljudima...a većinom je takav bio, ako nije bilo nekih većih problema uvijek je bio sa osmijehom na licu u komunikaciji sa rajom.
Malo se tu provrtio, pitao ljude kako su, treba li im šta i tako, te formalnosti...čuj treba li šta...
- "Ne treba ništa komandante, sve imamo, a de mi reci miriše li tebi nešto ovdje?“.
- "Nešto kao da se se peče, jel'?“ pitao me je zbunjeno.
- "Hajde ovamo“,pozvao sam ga u trpezariju i sjeli smo za veliki sto.
Neko je iz rerne izvadio krompir i meso i stavio na sto.
Izvadio sam u jedan tanjir nešto od toga a ono u tepsiji poslao tamo u ljudima.
- "Bujrum komandante, evo ja tebi pripremio što sam imao a jesi li ti nama išta donio“ pitao sam ga šaljivo.
- "Ma nisam, ali sam zato i došao, da vidim šta se ovdje dešava i da vas pokušamo pogurati koliko možemo“ govorio je valjda djelimično i u ime komandanta brigade.
Počeo je jesti ono iz tanjira a ja sam skočio i rekao: “Sačekaj“.
Brzo sam se vratio sa nešto rakije koju sam mu sipao u čašu a i upitao momke s njim hoće lii oni a što su nevoljko odbili.
Boga mi, nije mu bilo mrsko...pa je pijuckajući i žvačući meso prokomentarisao: “Baš je tebi ovdje dobro, dobro si se snašao“.
- "Ma jok, ja čekao da mi ti i Mujo pošaljete da jedem“ odgovorio sam dosta ozbiljnije i sa više ironije.
- "Reci mi, kakva je to zbrka ovdje, šta se dešava“ upitao je sasvim ozbiljno i sad je razgovor dobio pravi smjer pa sam mu sve ispričao, što sam ustvari cijelo vrijeme jedva čekao da uradim.
- "A gdje je L.M. sad?“ pitao je valjda s namjerom da čuje i njega.
Odgovorio sam da je on nedaleko odavde i da možemo otići do njega a i obići malo naše položaje pa da mu sve to objasnim na terenu.
- "Neka, ne moramo nigdje, dovoljno mi je ovo što si mi rekao...nemam razloga provjeravati bilo šta“ rekao je.
- "Ipak, neka sve ostane ovako,držite ove položaje koje ste sad odredili tako vam je sigurnije a ako bude potrebe za daljim napredovanjem to će vam se već javiti pa da vidimo k'o onda neće ispoštovati to“ govorio je sa nekim čudnim prizvukom koji je meni značio puno, očito se slagao sa mojim mišljenjem ali to nije htio otvoreno reći.
Sjedili smo tako i razgovarali o svemu što se dešavalo i dešava ovdje i u jednom trenutku sam mu pokazao ogromnu livadu i brisani prostor koji se vidio kroz prozor iza njegovih leđa i rekao sam: “Tamo ti je B-3, na kraju ove livade“.
On se nelagodno uzvrpoljio na stolici kad je shvatio da je leđima okrenut ogromnom prozoru koji je bio okrenut otvorenom dijelu na kom su se tih dana vodile najveće borbe.
Izmakao je malo stolicu kao sa strane prozora i gledao u daljinu izvirujući sa pola glave kroz okno.
- "Pa čija je ovo livada, gdje su četnici, mogu li pogoditi sad ovdje nas..“ redao je pitanja jedno za drugim.
Ponovo sam se nasmijao i rekao: “Ma mogu ali neće, to je jedna fina miroljubiva grupa četnika koja ne želi da nas gađa“.
- "Hajde bolan ne zezaj, kakvi fini četnici, čuj neće...doduše ti si dovoljno lud da i misliš da neće“ pričao je sve više uznemiren.
Pokušao sam mu ipak objasniti gdje se četnici nalaze i mislim da sam uspio jer je ubrzo ustao i htio krenuti nazad prema Stupu.
Bilo mu je jasno da četnici imaju pod kontrolom cijeli ovaj brisani prostor koji se nalazi između nas iz 1. bataljona i Bosnae-3. ali da taj prostor isto tako kontrolišemo i mi i da je nemoguće pokušati tim predjelom izvršiti napad na četničke položaje pa zato i pokušavamo ovako sa bokova, B-3 tamo, mi ovamo.
- "Čuvaj ti ovo što si do sad uradio, mislim da je ovo odlično i reci šta ti zaista treba jer mi sad odosmo...“ izgovorio je izlazeći u hodnik.
- "Ne znam ni sam, ovi sa Stupa nam daju hranu a i mi smo se snašli oko toga ali ako hoćeš pošalji nam još municije i ljudi jer ko zna koliko ćemo uopšte biti ovdje i šta se sve može desiti.“ rekao sam više onako proizvoljno nego što sam i sam mogao zaključiti šta nam treba.
Ono što nam je zaista trebalo to naše jedinice nisu imale, nije imao niko u Sarajevu...ni Armija ni MUP a kamoli 1.bbr.

Već smo bili pri kraju „zaliha“ tj. ostataka od lanč paketa a nismo mogli preći prugu kako bismo otišli prema Stupu i donijeli neku hranu. Nismo mogli zbog toga što je cijela trasa pruge bila često pod rafalima iz PAM-ova i manjih kalibara, najčešće iz pravca Pijačne ulice i TAT-a.
Bilo je suviše rizično pokušati preći samu prugu a još rizičnije pokušati proći ispod nadvožnjaka bliže Miljacki gdje je pruga prelazila iznad ceste. Ta dionica ispod mosta uglavnom je bila izložena vatri sa nekih četničkih položaja preko Miljacke tamo u blizini Spaića farme ili sa same farme. Tu su između ostalog često djelovali i snajperi pa je bilo kakav pokušaj prelaska na drugu stranu pruge bio eventualno moguć samo u noćnim satima, iako su četnici i noću nasumično pucali oko pruge ba bi onemogućili naše kretanje i kontakt sa Stupom.
Znači tokom perioda koji opisujem jedinice koje bi se našle preko pruge u Azićima mogle su se smatrati djelimično odsječenim od Stupa i samo se uz rizik moglo preći s jedne strane pruge na drugu a pošto je to tada bio jedini mogući način tako se i radilo.
Ovi sa Stupa će nama dostaviti hranu i municiju sigurno, ali je bilo pitanje kad, jer kako rekoh niko nije želio bespotrebno rizkovati i "dostava" se mogla se očekivati tek tokom noći.
Mi smo bili prilično dobro snabdjeveni municijom ali hrana nam je već počela predstavljati problem, većina nas je bila gladna i moralo se nešto uraditi po tom pitanju.

U kontrolu kuća i posjetu onim starcima iza naših položaja otišlo je desetak ljudi među kojima i H.O. Vrlo brzo su se vratili nazad prateći nekakvu babu čijeg se imena više ne mogu sjetiti...a bila mi se predstavila punim imenom i prezimenom dok je sjedala na stolicu u prostoriji gdje smo bili smješteni. H.O. mi je odmah rekao kako nisu htjeli ulaziti u kuće jer su im ovi starci tvrdili da tu nema niko sem njih starih.
Ja sam započeo razgovor sa ovom staricom koja je bila vidno preplašena ali se pokušavala doimati smirenom i staloženom iako joj je to slabo uspijevalo.
Odmah u početku razgovora rekla mi je svoje ime i prezime dok sam ja njoj ostao dužan svoje i poslije par pitanja na koja je nekako uspijevala odgovoriti bilo nam je jasno da se radi o starcima iz porodice Berjan.
Rekla je da su u tim kućama samo njih troje, ona, neki starac čijeg se imena također ne mogu sjetiti i neka žena po imenu Milena za koju sam pretpostavio po njenom izrazu "snaja Milena“ da bi trebala biti nešto mlađa od ove babe.
Zasad me je samo toliko zanimalo pa sam razgovor skrenuo u drugom pravcu, onom koji mi je tada bio najbitniji pa sam otprilike rekao: “ Baba, mi smo gladni k'o vukovi, treba nam hrana, što više to bolje i ako ništa drugo onda barem dosta hljeba“.
Počela se vrpoljiti i vrdati, kao nema dovoljno za sviju nas, ima samo nešto malo itd, itd.
- "Slušaj baba, vas ste dvije tamo u tim kućama, hoću da što prije napravite neke hljebove, pogače, bilo šta i nemoj mi reći da nemaš ni brašna u kući“ malo sam podigao ton.
- "Imam brašna dosta“ - rekla je - " ali će trebati vremena da se to skuhai ispeče".
- "Nema veze, čekaćemo, ali ti požuri i idi odmah“ rekao sam joj i dao mig H.O-u da je otprati do kuće.

Kako je dan odmicao i primicali se prvi večernji sati borbena dejstva u Azićima su slabila ali su trajala nesmanjenom žestinom u rejonu Sokolja.
K.E. je sa nekoliko momaka bio na položaju u nekom betonskom objektu nalik na garažu ali u kojoj nije bilo auta već ćumur i drva. On se tu lijepo smjestio i kroz neke otvore koje su napravili u betonskim blokovima imao je jako dobar pregled cijelog područja ispred. Išao sam tamo da vidim gdje je i šta radi toliko dugo jer kad sam mu poslao smjenu on ih je vratio i rekao da će on sa svojom "ekipom“ biti tamo dok mu ne dojadi a kad htjedne smjenu sam će poslati nekog da to i zatraži.
I meni je rekao to isto i samo je zatražio da mu se dostavi bilo šta za jelo.
Kad sam se vratio u kuću H.O. se još nije bio vratio a već je bilo prošlo skoro sat vremena kako je otpratio onu babu.
Šta li on tamo radi, pitali smo se, neko se i pribojavao da mu se nešto nije desilo ali poznajući tog čovjeka ja nisam ni pomislio da je zapao u neprilike .
Ipak poslije izvjesnog vremena on se pojavio na vratima i otklonio sve sumnje da se njemu može bilo šta nepredviđeno dogoditi.
Na moje pitanje gdje je do sad on je sa širokim osmijehom odgovorio kako je "malo posjedio“ ispred kuće te neke Milene i razgovarao sa njom dok je ona baba valjda pravila hljeb u kući.
- "Jesi li ti nešto popio tamo kod te Milene“ upitao sam ga sumnjičavo jer se na njemu dalo primijetiti da je popio čašicu il dvije alkohola.
Oči su mu veselo svjetlucale i non stop se nešto kezio dok mi je odgovarao: “Ma jesam dvje-tri rakijice, iznijela mi ona, znaš fina je neka žena“.
- "Ti nisi normalan, našao si mjesto i vrijeme kad ćeš piti budalo“ galamio sam iz sveg glasa dok je on sa onim glupim osmijehom na ustima blehnuo u mene ne progovarajući ništa.
- "Šta si lajao tamo s tom četnikušom, šta ste pričali majmune“ vikao sam na njega.
- "Ma nisam ništa bitno majke mi, samo onako, pitala je koja smo jedinica, do kad ostajemo tu i tako to, ali ja sam joj samo šupljirao“ smijao se dok je ovo govorio, a smijali su se i ostali momci koji su bili prisutni.
- "Meni je bilo bitno pojesti i popiti ono što mi je iznijela, onaj narezak i onu šljivu, a nisam toliko glup da se upuštam u bilo kakvu bitnu priču, baš sam lijepo pojeo i popio“ veselo je blebletao i dalje..."I znaš šta, možda će te to zanimati, ta žena tebe odnekud zna drug moj, kad sam joj pomenuo tvoje prezime odmah je reagovala i rekla da te vjerovatno zna“ dodao je na kraju još uvijek mi se blesavo kezeći u lice.
Na ovo sam ostao bez teksta, pa taj kreten je tamo nekoj četnikuši izlajao naša imena i ko zna šta još i sve to za par čašica rakije i neki mesni narezak koji je non stop spominjao dok je pričao sve ovo.
Nisam mogao ništa, on je bio moj dobar drug i samo sam mu kratko rekao: " Vodi me toj Mileni da vidim otkud se znamo“.
Ispred kuće na koju je pokazao sad nije bilo nikog, sto i stolice su stajale na širokoj terasi koja je ličila na trijem pošto je tu bio i ulaz u kuću uz nekoliko stepenica .
Pokucao sam na velika vrata koja su bila od nekog dobrog drveta i sa velikim staklima žućkaste boje.
I otvorila je Milena, jako debela žena, oko pedesetak godina. Odmah mi je bilo jasno da sam je već negdje viđao ali nisam bio siguran gdje.
Nazvala me po prezimenu dajući mi do znanja da ona mene bolje poznaje nego ja nju.
Sjeli smo za isti sto za kojim je moj drug sjedio do malo prije.
Ponovo je pitala hoćemo li nešto popiti i ja sam jednostavno odgovorio da nećemo. Tim odgovorom je moj drug bio jako nezadovoljan ali ja sam nastavio dalje.
- "Gdje su mlađi iz tvoje porodice Milena, mislim na muškarce, tvoj muž, brat, rođaci...“ upitao sam je..
Pokušala je preskočiti odgovor i počela priču usmjeravati u smislu odakle bi se mi kao trebali poznavati.
Prekinuo sam je i jako ozbiljnim tonom ponovo upitao isto: “Gdje ti je muški dio plemena Milena?“
Valjda je shvatila da nema mjesta okolišanju, oborila je pogled i odgovorila: “Pa znaš...šta ćeš..svako je na svojoj strani..“
- "Znači bio sam u pravu, tvoji su sad negdje okolo i vjerovatno su oni pucali po nama onog jutra kad smo došli ovdje....de pričaj malo o to me šta ti znači to svako na svojoj strani“  tiho sam govorio dok sam je gledao direktno u oči a ona je svoj pogled sklanjala negdje u stranu.
-  "Dobro, u pravu si, svi vojno sposobni su na onoj strani“ rekla je i zastala a ovo "na onoj strani“ izgovorila je nekako kao da joj nije drago zbog toga, kao sa nekom dozom neprijatnosti, šta li.
Gledao sam je i razmišljao kako joj sigurno ne bi bilo neugodno ili neprijatno da su kojim sličajem oni "s one strane“, njeno pleme, uspjeli da nas porafalaju i pobiju onog jutra kad smo prešli prugu.
- "De ba, ne glumataj, nego mi reci jel' onaj dan iza onog grudobrana bio neko od tvojih pa zato nisu pucali ovamo jer su ovo njihove kuće a i vi ste u njima“ upitao sam.
- "Jest', tako je bilo a i danas se ovuda najmanje puca, pa i ove kuće gdje ste vi napravili svoje štabove su kuće Berjana, cio ovaj kvart je većinom od te familije...“ rekla je ali i napomenula da je ona samo udata ili bila udata za nekog iz te familije.
- "E onda ovako Milena...pošto ja pretpostavljam da ti na neki način možeš uspostaviti vezu sa svojima tamo, telefonom ili ko zna kako već a isto tako znam da ti to nikad ne bi priznala, ja te sad fino upozoravam...iskoristi tu mogućnost komunikacije s njima i lijepo im javi da ako bude ispaljen i jedan jedini metak prema našim položajima tokom ove noći ili narednih dana, vama troma neće biti baš ugodno ovdje“.
Nisam to ozbiljno mislio ali sam želio iskoristiti mogućnost ucjene vjerujući da bi nam to moglo biti od neke koristi ovdje na terenu.
Počela je plakati govoreći: “Pa ne mogu ja spriječiti da se ne puca po vama i da znaš ja ne mogu nikom ništa javiti niti imam načina...a uradila bi to da mogu“.
- "Uradi to Milena, bolje ti je“ rekao sam ponovo i ustao.
- "Evo, sve i da nađem načina da javim svojima da ne pucaju ja ne mogu garantovati da to neće uraditi drugi ljudi tamo, neke druge jedinice i šta onda“...prokomentarisala je.
- "Šta onda...pa već sam ti objasnio Milena...“ odgovorio sam i još dodao: “I požurite s tim hljebom“.
Dok je pokušavala još nešto prokomentarisati i objasniti mi smo se već udaljili iz njenog dvorišta i krenuli prema štabu u Berjana kući.
Tek što smo izašli iz dvorišta H.O. me radoznalo upitao: “Jel' ono ozbiljno misliš“?
Nasmijao sam se i samo rekao: “De ba...požuri“..

Danas je punih devetnaest godina od herojske smrti mog druga i saborca ALIJE MILADINA .

Nek  je vječni rahmet njegovoj duši.

Moji ljudi nisu bili baš zadovoljni malodušnošću koja me obuzela i samom mojom reakcijom kada sam prepustio da se o cijelom rasporedu i svemu ostalom u zoni odgovornosti prvog bataljona 1.bbr. pobrine L.M. Ni on lično me nije shvatio za ozbiljno kad sam to rekao.
Iz tog razloga došao je ponovo do nas pokušavajući me ubijediti da skupa odredimo najpogodnija mjesta i objekte u kojima bismo trebali rasporediti ljudstvo kako bi što bolje organizovali odbranu za slučaj eventualnog četničkog napada na ovaj dio linije u Azićima.
Ja sam se držao svog ubjeđenja da to trebamo činiti što više naprijed  a on to ni po koju cijenu nije želio.
Da sve te gluposti i prepucavanja prestanu pobrinuo se Ć.M. koji se obratio meni u smislu kako bih ja trebao popustiti i prihvatiti se daljeg posla u skladu sa prijedlozima L.M.-a jer je on već imao svojevrsnu podršku komandanta brigade da se ostane na dostignutim pozicijama.
Sve je meni to bilo jasno, samo mi niko nije mogao objasniti, a ne može ni dan danas, koje su tada to zapravo bile "naše dostignute pozicije“...tako sam otprilike i prokomentarisao ovu sugestiju Ć.M.
- "Ništa ne treba činiti kako bismo doveli sebe u situaciju da jedni budemo istureni, drugi nazad i tome slično, to je opšti nered i ovo treba dogovoriti onako kako je najbolje za sve nas jer noć polahko dolazi i ko zna šta će se sve dešavati ovdje“....dalje mi je sugerisao moj drug Ć.M.
- "Nisam ni mislio da jedni budu naprijed a drugi nazad već da svi budemo tamo naprijed“ rekao sam i dodao: “Sad ispada da ja nešto radim na svoju ruku, a nije tako, ja samo hoću najbolje pozicije za nas, ne slažem se sa L.M-om i još uvijek mislim da sam sto posto u pravu“.
- "Šta onda tu možeš, on neće tamo i to ti je to, mislim i da ostali momci misle isto, zapravo to je jedino rješenje, organizovati se ovdje i obezbijediti se za ovu noć a dalje vidjećemo...“ rekao je Ć.M. Dalo se primjetitii i da je većina ljudi očigledno bila istog mišljenja pa sam se morao pomiriti sa tim.
- "Dobro, neka ide K.E. sa L.M. i nek odrede mjesta gdje će se rasporediti ljudi“ rekao sam još uvijek ne želeći da lično odlučujem o tim mjestima.
Tu se odmah u razgovor uključio K.E. koji je vidno raspoložen zbog ovog "dogovora“ rekao otprilike: "Hoću brate, odoh ja i neka pođe sa mnom još nekoliko ljudi i mi ćemo ostati tamo pa pošalji smjenu kad hoćeš“ nakon čega se odmah nekoliko boraca priključilo njemu i L.M-u i otišli su da "srede“ liniju odbrane.
I ja sam izišao vani sa H.O. i sjeo ispred kuće koja je sad bila naš novi "štab“.
Još uvijek su trajale žestoke borbe u širem rejonu Azića tamo oko Čarapare i crkve ali i ne samo tu, sudeći po onome što se moglo čuti velike borbe su se vodile i tamo negdje u rejonu Sokolja a sva ta dejstva su se pojačavala kako je vrijeme odmicalo.
Bilo je sve to zaista nevjerovatno i nadrealno, područje na kom smo se mi nalazili bilo je izuzeto od bilo kakvih dejstava, ni jedna jedina granata nije padala okolo.
Ljudi su izlazili iz kuće ispred koje sam sjedio, vraćali se, obilazil teren okolo, valjda “snimali“ situaciju a ja se nisam micao ispred kuće i uglavnom sam pratio ponešto što bi prošlo na onoj pokvarenoj motoroli. Pažnju mi je privlačio razvoj situacije na pravcu B-3 a sve što sam saznao jeste da su se uspjeli konsolidovati i da sad pokušavaju isto što i mi, organizovati se u pokušaju odbrane svojih položaja koji su bili izloženi neprestanoj artiljerijskoj kanonadi .
Nisam mogao izdržati a da se ne raspitam za stanje G.H.K-a i otišao sam do L.M.-a koji mi je već ranije bio rekao da je komandir B-3 povrijeđen od granate ali nismo znali o kakvim se povredama radi.
Iako sam bio ljut na L.M.-a i odlučio ga trajno ignorisati ipak sam se predomisllio, postojale su stvari daleko bitnije od međusobnog odnosa nas dvojice koji u stvari nikada nije ni bio loš sve do ovog nesporazuma.
Dao mi je motorolu i zvao sam B-3 kako bih se raspitao za stanje G.H.K. koji je bio veliki borac i čovjek.
Dobio sam informaciju da je on već transportovan prema gradu, tačnije vojnoj bolnici a koliko su mi znali reći nije imao nikakve vanjske povrede od gelera ili tome slično nego je bio izložen detonaciji neke granate većeg kalibra od čijeg dejstva je izgubio svijest i "napuhao se“ tj. natekao i pomodrio.
I meni se to jedapmut desilo ali u daleko manjoj mjeri jer se nisam ni napuhao niti pomodrio.
Kada sam saznao o čemu se radi bilo mi je daleko lakše, ipak nema težih povreda onako kako je moglo biti, jer kako mi rekoše granata je pala samo par metara pored njega a detonacija ga je bacila nekoliko metara od mjesta gdje se nalazio.
Kasnije sam zbog ovog "privatnog“ razgovora bio kritikovan od komandanta brigade jer kako reče "Motorola je namjenjena samo za kontakt po razgovorniku i striktno o onom što je bitno za same borbene aktivnosti na terenu“...
Zanimljivo, problem je to što se ja interesujem za povrijeđenog saborca kog poznajem još od djetinjstva ali nije bio problem to što se na osnovu povrede tog istog čovjeka traži od korpusa izuzeće od ofanzivnih borbenih aktivnosti na cijelom jednom pravcu...
Ah..

Vratio sam se nazad u svoj "štab“ gdje se nalazila većina boraca.
Oni su se sami dogovorili oko toga kad će se i kako smjenjivati na mjestima koja su odredili K.E. i L.M.
Bilo je već kasno popodne kad mi je neko od momaka koji su obilazili teren okolo donio jednu informaciju koja mi se činila interesantnom.
U grupi kuća iza nas oko kojih smo bili onog prvog jutra još dok su "Leptirice" bile tu tj. kada smo tek započeli borbena dejstva, bilo je nekih ljudi.
To su bile one kuće na čije smo prozore i vrata lupali a niko nije otvarao pa smo mislili da su napuštene ali izgleda nije bilo tako.
- "Pa ko ima tamo, kako znate da ima neko?“ upitao sam.
Odgovorili su da su vidjeli neku babu u crnini i nekog čiču kako izlaze iz jedne kuće i ulaze u drugu.
- "Jeste li im prilazili, razgovarali sa njima?“ opet sam upitao.
- "Nismo, oni nemaju pojma da smo mi njih uopšte vidjeli jer smo ih gledali iza ugla jedne udaljenije kuće“ glasio je odgovor..
- "Odlično momci, sad povedite još ljudi i idite tamo, provjerite kuće ali budite oprezni jer možda ti starci nisu sami u kućama“ i još sam dodao: “Dovedite mi tu babu ovamo, treba mi“..

Već oko podne istog dana smjestili smo se u jednu od kuća koja se nalazila gdje su bili raspoređeni ljudi L.M. Bila je to velika kuća sa prizemljem i dva sprata pa smo je smatrali bezbjednom u slučaju granatiranja a i imala je u prizemlju ogroman dnevni boravak u koji smo se uspjeli, svih nas tridesetak, smjestiti...naravno bila je napuštena kao i većina kuća okolo.
Nisam puno raspravljao sa momcima iz druge dvije desetine koji nam se tog jutra nisu pridružili tamo naprijed za šta su kao objašnjenje imali samo to da je "tako naređeno“ i da je to njima prenio L.M.
Bio sam jako nestrpljiv da čujem čija je to "naredba“ a to sam jedino mogao saznati od "najupućenijeg“ u cijelu situaciju u Azićima, L.M.-a lično, pa sam skupa sa Ć.M. krenuo prema kućama se on nalazio.

Ć.M. je bio blage naravi, mudar i pametan, pa sam većinom volio njega imati pored sebe u situacijama kad bi se rješavala neka važnija pitanja, primale naredbe i sl. On je bio neko ko mi je, radi takvih ličnih osobina i kvaliteta, više vrijedio takav nego radi puške u ruci. Bio je čovjek od mog velikog povjerenja pa sam njemu uvijek govorio kako treba da postupi ukoliko bi se meni nešto desilo, što znači da bi se njegova riječ na terenu morala ispoštovati u slučaju takve situacije.

U jednoj od kuća našli smo L.M-a u društvu sa nekoliko momaka iz njegove jedinice. Izgledao je jako uznemiren što baš i nije bilo karakteristično za njega. Pozdravio sam se s njegovim momcima a njemu sam se obratio onako kako sam se i osjećao u tom trenutku, znači sa psovkom...
Rekao sam mu da mi nismo ovamo došli da sijelimo po okolnim kućama već da uradimo sve što možemo u pokušaju napredovanja i vraćanju izgubljenih dijelova, kako to već rade tamo lijevo druge jedinice...
Pošto je saslušao svaku moju riječ izgovorenu tokom tih nekoliko minuta na kraju me kratko upitao: “Jesi li završio?“
"Jesam, de sad ti...“  odgovorio sam.

Onda je on počeo svoje izlaganje koje se svodilo na to da sam ja sa svojom jedinicom uradio nešto što nisam trebao, znači otišao "preduboko“ a da nisam obraćao pažnju na to da li me on sa svojim momcima realno može pratiti kako bi se u svakom trenutku nalazili otprilike u istoj ravni.Po njegovim riječima on i njegovi momci nisu mogli ostvariti napredovanje jer se pred njima nalazilo više kuća koje je trebalo zaposjesti za razliku od pravca kojim smo se kretali ja i moji momci.
Zatim je dodao kako je njegovo lijevo krilo dosta otkriveno pošto se Bosnae-3 kretala pravcem koji je dosta daleko od njega pa je morao voditi računa o tome i pokriti taj međuprostor. Tvrdio je da su iz tog dijela, sa njegovog lijevog krila, upućivana žestoka vatra prema kućama i prostoru kojim je trebao napredovati. Sve to ga je dosta usporilo, odvuklo njegovu pažnju na tu stranu tako da nije uspio puno napredovati i jako ga je iznenadilo kad je shvatio da sam ja sa svojim momcima vrlo brzo došao dosta ispred njega na svom pravcu. Govorio je i da se iz nekih kuća koje su se nalazile lijevo od nas dok smo se nalazili u onoj kući naprijed otvarala vatra prema njemu i njegovij momcima tako da je sve to bilo daleko teže na njegovom pravcu nego na mom.

Pitao sam ga zašto me onda nije zvao vezom i tražio da mu mi iz zauzete kuće damo podršku i malo prošaramo po tim kućama odakle se pucalo po njima.
Priznao je da je poslije našeg djelovanja rafalima i tromblonskim minama ta vatra po njima prestala ali nije bio siguran da li su četnici još u tim kućama ili su se možda povukli tako da ipak nije želio rizikovati.
Kao dodatno objašnjenje zašto nije pokušao, a i zašto je na kraju i odustao od svake pomisli da krene naprijed naveo je informacije koje su dolazile sa lijevog krila, tačnije sa pravca Bosnae-3 a za koje ja uopšte nisam znao.
Radilo se o tome da je poslije velikog napredovanja te jedinice koja je počinila pravi dar-mar u četničkim redovima, njihov komandir G.H.K. ranjen i da je došlo do određene pometnje na tom pravcu.
Tada su uslijedile konsultacije sa rahmetli Mujom Zulićem koji je naredio da se ostane na dostignutim i bezbjednim pozicijama bez daljeg pokušaja napredovanja i da za naredba važi za sve jedinice iz sastava 1.brdske brigade.
To je bila prva reakcija Muje Zulića, njegova lična, da bi nešto poslije toga uslijedila i "zvanična“ a koja je došla poslije njegove komunikacije sa ljudima iz komande 1.Korpusa.
Prenesena naredba glasila je otprilike isto, zadržati i obezbijediti dostignute pozicije i čekati dalja uputstva i naredbe.
Valjda je sve to što se uspjelo uraditi u Azićima, povratiti neke dijelove teritorija tu i tamo, bilo dovoljno po procjeni nadležnih ljudi u 1. korpusu.
Po meni nije bilo dovoljno i moglo se daleko više, pa valjda je bilo moguće da se u tim trenucima uputiti bar još jedna jedinica na ovo područje!?
A moglo je SIGURNO, sve jedinice u gradu bi sigurno izdvojile dio ljudstva da se od njih to tražilo ili zahtijevalo.
Četnici su tog dana bili na koljenima ali to se nije iskoristilo, dovoljno je bilo ranjavanje jednog čovjeka, G.H.K-a, i mala pometnja na tom pravcu da sve odjednom stane.
Sve što je bilo dovoljno je da neki komandant brigade javi komandi korpusa otprilike : “Moji momci ne mogu dalje“ i sve se obustavlja..a sve se prije toga planira dugo i dugo na svim nivoima.

Sve ovo je bilo dio razgovora koji smo imali ja i L.M.poslije kojeg mi je sve bilo puno jasnije ali se ponovo nisam slagao s njim, valjda smo po prirodi različiti i različitih shvatanja.
On je uglavnom sve radio vjerujući u ono što mu drugi serviraju i išao takvom linijom.
Ja sam se u principu dosta razlikovao od njega po tom pitanju pa sam mu ponovo predložio da idemo naprijed jer od četnika nije bilo ni traga ni glasa na našim pravcima, barem ne sve do u ravni sa velikim hangarom Elektronabavke.
Predlagao sam da se tu negdje organizuje linija odbrane ,da tu pokušamo ostati i onda bi tako mogli i izvijestiti komandu 1.bbr i dovesti ih pred svršen čin...to su naše dostignute pozicije i to je to.
Šta god sam predložio on je sve odbio, za šta je imao neke svoje argumente a od kojih mu je bio najjači taj da bi smo se tamo naprijed našli u dosta nezavidnoj situaciji u odnosu na Spaića farmu koja je uvijek mogla "proraditi“ artiljerijom i potpuno nam onemogućiti odstupnicu u slučaju četničke kontre.
- "A sad nam nije ni lijeva strana baš sigurna i ko zna šta se može desiti i s te strane dok se ne stabilizuje sve to tamo sa B-3,ili dok ne dođe neko pojačanje tamo“  - govorio je
.Vjerovao je u to da će se već ubrzo naći neko rješenje za to na nivou korpusa i da će neke jedinice biti upućene ovamo.
- "Naravno ako se to desi i ukoliko tako odluče nije problem ni sutra ili narednih dana krenuti naprijed“  - bile su otprilike njegove riječi i konačan zaključak.
- "Vruće se gvožđe kuje“ bilo je sve što sam znao reći jer nisam vjerovao u bilo kakvo sutra, prekosutra ili neki "drugi put“.
- "Dobro, ti odredi gdje će biti naše "dostignute pozicije“, skontaj sve to, šta da radimo, kako, gdje, kad i javi mi, ja ću biti tamo u onoj kući“  - rekao sam i izašao vani sa Ć.M. koji se skoro nikako nije uključivao u razgovor koji smo uglavnom vodili ja i L.M.

Posmatrali smo kuću sa čijeg krova je do prije nekoliko minuta pucao četnički sijač, pokušavajući skontati da li nam odatle prijeti još kakva opasnost, pogotovo ukoliko bismo krenuli dalje.
Ništa se nije dalo zaključiti onako vizuelno a niti je više bilo šta djelovalo odatle ili iz okolnih objekata i izgledalo je da su četnici jako slabi na ovom dijelu linije. Njihove snage su očigledno bile razvučene a to smo svi mi željeli iskoristiti i krenuti naprijed u pravcu velikog hangara.
Borbe lijevo od nas su postajale sve žešće, tamo gdje se nalazio G.H-K sa Bosnae-3 i specijalci MUP-a i sve češće su se čule detonacije i žestoka razmjena pješadijske vatre. Sve to je govorilo u prilog našem verovanju da se u Azićima četnici nemaju snage nositi sa našim jedinicama jer ne mogu uvezati i organizovati odbranu na svim pravcima.
Njihova najveća koncentracija bila je u dijelu oko Čarapare i crkve jer su ih specijalci tamo već ranije dobro uzdrmali a sada su u tom rejonu imali problema i sa izuzetno dobrom jedinicom Bosnae-3 tako da je četnička linija sigurno morala biti najslabija na pravcu 1.bataljona 1.bbr, odnosno pravcima L.M-a i moje jedinice.

Na motoroli smo pratili svaku riječ sa lijevog krila. Informacije koje su prolazile govorile su o velikom napredovanju Bosnae-3, koja je ušla u otvoren okršaj sa četnicima i ovladala područjem oko crkve a dijelom se uključila i u borbe oko čarapare u sadejstvu sa specijalnim jedinicama MUP-a. Takav razvoj događaja je svakako trebalo iskoristiti za pokušaj daljeg napredovanja i na našem pravcu ali nisam bio siguran da li to trebam pokušati bez konsultacija i sadejstva sa L.M-om.
Pošto nas je bilo jako malo u  kući odlučio sam pozvati momke iz druge dvije desetine iza nas da dođu ovamo i obezbjede ovaj objekat kako bi mi mogli krenuti dalje.
Vratio sam se na prozor kroz koji smo ušli i koji je gledao ravno unazad prema kući oko koje su bili momci K.E. iz naše 2. desetine.
Prije nego sam mahnuo rukom u znak da nam se pridruže ugledao sam "zaostalog“ A.A. gdje čući u travi otprilike na sredini između kuće u kojoj smo bili mi i kuće gdje se nalazila druga desetina. Viknuo sam mu da ode do K.E. i da mu kaže da odmah dođe ovamo sa momcima te da prenese I.R-u da on sa trećom desetinom dođe na njegovo mjesto.Dodao sam i još to da ukoliko bilo ko od ovih momaka nazad može vidjeti nekog od ljudi L.M-a ili kontaktirati s njima da mu odmah prenesu da ide naprijed jer mu je sve čisto barem do u ravni s nama.
On je odmah krenuo,onako polusaget brzim koracima prema toj kući nazad.
Sa nestrpljenjem smo čekali da vidimo K.E. i ostale iz njegove desetine kako pretrčavaju ovamo.
Međutim nakon nekih 10-tak minuta više nismo imali strpljenja čekati pa smo počeli mahati rukama s prozora i dozivati a nismo znali ni kome mašemo ni koga dozivamo jer nikog od momaka K.E-a nismo mogli vidjeti oko one stare kuće iza nas.
Ipak našem nestrpljenju došao je kraj jer je jedan čovjek počeo trčati ovamo.
Nije nam bilo jasno što samo jedan, što ne idu svi kako je rečeno, a posebno zato što je i taj jedan bio A.A.
Kada je dotrčao blizu kuće sav zadihan je progovorio.
Rekao je da je vidio L.M-a koji je opet njemu rekao da mi iz ove kuće treba hitno da se vratimo nazad, valjda u ravan s njim jer smo otišli "preduboko“...
Nisam mogao vjerovati sopstvenim ušima a A.A je još nastavio u smislu da "ako treba“ L.M. će tražiti pomoć nekih minobacača kao podršku nama da se bezbjedno "izvučemo“.
Bio sam naprosto poludio od tih gluposti koje sam čuo, psovao sam L.M-u sve živo, čuj da se nešta "izvlačimo uz podršku" a evo sam A.A. je otrčao i tamo i ovamo a da metka niko nije ispalio na njega.
"L.M. je lud totalno, ma nije normalan!“, galamio sam.

Pitao sam zašto me onda L.M. ne pozove radio stanicom.

"Pozvaće te kasnije dok sve sredi oko povlačenja“ bio je odgovor A.A.

"Nema govora da se vraćamo“ rekao sam i dodao da ponovo trči nazad i prenese svim momcima iz obje moje desetine da dođu ovdje odmah.

"Njima je L.M. rekao da ostanu gdje jesu i da ne idu nigdje dok on ne dobije dalje upute“ rekao je A.A.

"Ko je on da određuje mojim ljudima šta da rade, ,ako on ne smije ili neće ne mora, mi ćemo!!!“, galamio sam na A.A. kao da je on nešto kriv.

Ipak moji momci u kući sa mnom su me malo uspjeli smiriti jer sam zaista bio izvan sebe od bijesa.
Govorili su da bi i oni željeli naprijed ali da ovo sa L.M-om nije u redu i da ne treba da preuzimamo na sebe odgovornost i za pravac koji je bio njegov. Sa druge strane on je jedini koji može kontaktirati radio vezom a mi ne možemo ni to pa bi bilo najbolje sačekati njega da nas pozove i da vidimo šta ćemo...
Prihvatio sam to, šta sam drugo mogao...
Sjedio sam i pričao s nekim momcima dok su drugi opet pričali A.A-u kako smo onog svinjogojca "poslali na nebo“ i o mitraljescu na krovu.
A.A. je cijelo vrijeme bio u livadi zaklonjen baš ovim objektom od vatre sijača pa nije mogao vidjeti to sve a posebno ne onog četu što je hranio krmad. Za mitraljesca je pretpostavio šta je bilo ali za četu kod svinjca nije i to mu je postala glavna preokupacija.
Njegova narav mu nije dala mira, uvijek je ludovao, radio mnoge stvari koje su samo njemu slične, eto naprimjer i to što je više volio biti na na onoj livadi cijelo vrijeme nego s nama u ovoj kući. Sad kad je čuo za mrtvog četnika kod svinjca nije mogao odoliti a da ne ode tamo.
Govorio sam mu da ne pravi gluposti i da sačeka kad svi krenemo naprijed pa nek onda gleda tog mrtvog smrada i neka ga nosi kući ako hoće.
"A ako si željan mrtvih četnika evo ti jednog unutra" - rekao je neko od raje, na što je on reagovao s nevjericom ali se ipak nije mogao suzdržati i odlučio je ući kroz prozor da pogleda.
Mi smo mu se valjali od smijeha dok je onako komično nešto pjevušio, naricao, kukulelekao, zavijao naku žalopojku pored mrtvog četnika, nešta ga ko krstio, kobajagi mu palio kandilo, glumio popa šta li...
Ne bi on bio on kad ne bi radio slične gluposti.

U tim trenucima pozvao je L.M...

On je odlučio kidisati na mene prvi, valjda je napad najbolja odbrana.
Nema šta nije rekao...te “vi ste ludi“...te "niste trebali ulaziti u klin“...te “mislite kako sad da se vratite“...te "prestanite sa glupostima da se ide još dalje“...i još svašta, svašta u tom smislu.
Na kraju kad sam došao do riječi i pokušao ga ubijediti u svoje stavove on je jednostavno rekao da će "javiti Muji“ ako učinim mimo onog što je rekao jer je navodno već kontaktirao "komandanta“ koji je opet navodno rekao da se moja jedinica vrati u liniju sa njim.
Taman sam krenuo psovati kad je prekinuo vezu, ali nema veze mislio sam, doći ću ja već oči u oči i sa Mujom...vidjeću ja te naredbe "sa distance“.
I tako, bez obzira šta sam ja mislio, htio, mogao uraditi, kao i svi ostali u toj kući, sve to je postalo jedno veliko ništa zbog situacije u kojoj smo se našli.
Koliko god svi mi htjeli nešto drugačije, realno nije moglo..
Nemamo ničiju podršku a sami ne možemo ništa - bio je zaključak.
Rekao sam momcima da se nazad vraća ko to želi, a ko ne neka ga još ovdje jer i ja ću još ostati, ko zna možda se nešto i promijeni.
Većina njih me ubjeđivala da se svi organizujemo i da idemo nazad, da je glupost očekivati "promjenu raspoloženja“ L.M.-a a vjerovatno i onih s kojima kontaktira (Mujom i dr.).

Jedino je A.A. imao neku konkretnu "ideju“, ode on do svinjca i mrtvog četnika pa šta bude jer očigledno neće biti daljeg napredovanja pa će on svakako otići tamo makar sam.
I prvi je iskočio kroz prozor a odmah za njim i Č.V. s kojim se nešto domunđavao u međuvremenu, a nije ni čudo, prve su komšije.
Neko je gledao kroz prozorčić u kupatilu kako bi mogao podržati to njegovo pretrčavanje ali nije bilo potrebe jer su brzo došli do svinjca bez ispaljenog metka.
A pošto su i ostali momci bili radoznali a i opušteni, jer se sada sasvim bezbjedno moglo izići vani tako su i još neki učinili.
Ja i H.O. smo ostali unutra gledajući kako se A.A. pridružuje ovima pored kuće pokazujući im PAP-ovku i nešto municije koje je uzeo tamo kod svinjca.
Pozvao sam nekog od njih i dobacio pušku ovog prvog koknutog smrada iz kuće a municiju su već momci ranije uzeli.
Zvali su da krenemo s njima nazad ali ja i H.O. to nismo uradili odmah, htjeli smo prvo njih vidjeti u zaklonu one stare kuće nazad gdje se nalazio K.E.
Tako je i bilo, kad su oni pretrčali onda smo krenuli i mi..
Krećući se nazad uspjeli primjetiti tablu koja je zarasla u visokoj travi tačno kod one bodljikave žice za koju smo tog jutra zapeli.
Tabla je bila vidljiva tek iz ovog suprotnog pravca, bila je crvena i na njoj je pisalo "MINE“.
Uopšte nismo obraćali pažnju na to ..

Tamo lijevo od nas zemlja se tresla od silnih detonacija a uši su parali neprestani,bezbrojni rafali iz raznog naoružanja...ljudi tamo ginu a mi se povlačimo bez razloga...a mogli smo sigurno napredovati dosta dalje.
Bio sam naprosto preplavljen tom mišlju dok sam tromo i bezvoljno koračao livadom...

Napomena prije teksta:
Na dnu posta nalazi se link za mapu područja koje spominjem u ovom postu sa ucrtanim našim položajem u zauzetoj kući, četničkim položajem sa sijačem na krovu i mjestom gdje je četnik hranio svinju. Kartu sam napravio pomoću google snimka i svoga sjećanja na ovaj događaj.


Momci su se razišli po ostalim prostorijama pokušavajući kroz prozore vidjeti nešto što bi nam možda moglo biti bitno u tim trenucima.
Onaj sijač je prestao djelovati i vani je bilo ponovo tiho. Mogao čuti tek poneki rafal sasvim lijevo od nas, tamo negdje na pravcu Bosnae-3 i specijalnih jedinica MUP-a.
Najviše nas je interesovalo stanje oko ove kuće u kojoj smo se nalazili, jer nam nije bilo jasno kako smo je uspjeli, tako lahko i prilično jednostavno, zauzeti. Posebno zato što je do prije par dana željeznička pruga bila linija razdvajanja između nas i četnika pa je sam prelazak pruge bio rizičan i značio ulazak u teritorij pod četničkom kontrolom. Pruga je sada bila dosta iza nas pa smo se u ovoj kući osjećali poprilično nelagodno, uklinjeno i izloženo posebno zato što nismo znali jesmo li uopšte sami u toj kući ili su i četnici možda na spratu iznad, ali i zbog položaja same kuće koja je bila postavljena na sred ove velike poljane, potpuno otkrivena sa svih strana. Naročito smo se pribojavali četničke teške artiljerije i tenkova sa Spaića farme koji su mogli svakog trenutka početi djelovati po ovoj kući a za tu eventualnost nismo imali rješenja.
Iako smo već ranije imali informaciju da je veliki broj četničkih OM i drugih sredstava sa Spaića farme prebačen prema Sokolju ipak nas je mogućnost teške vatre s te strane najviše zabrinjavala. Momci sa Sokolja i tamošnjeg šireg rejona imali su tada u zadatku da izvrše pokušaj napada na četničke položaje upravo zato da bi se četničke snage razvukle i "olakšali“ Azići.

Bez obzira što je do prije desetak minuta, na mjestu gdje smo se sada nalazili, bilo bučno sada je vladala mrtva tišina pa smo i mi tiho šaputali između sebe, ni sam ne znam zašto...valjda to tako samo po sebi instiktivno dođe.
Pokušavali smo zaključiti zašto je sve ovo ovako i šta ćemo dalje činiti pošto nismo mogli sa moje motorole nikoga kontaktirati pa smo jedva čekali da nas pozove L.M. kako bismo mogli dogovoriti dalje aktivnosti...no njegovog poziva nije bilo.
Zasad smo mogli samo pratiti na drugom kanalu ono što je prolazilo sa šireg područja Azića.

Momci su i dalje izvirivali na prozore iza zavjesa i pokušavali nešto vidjeti. To osmatranje je trajalo sve dok odjednom neko nije rekao da se odnekud čuje neki žamor, kao da neko priča negdje...

Svi smo potpuno zašutjeli pokušavjući čuti zvukove koji su dolazili od strane kuće koja je bila suprotna od pravca našeg pristupa. Kuća nije imala prozor na toj strani izuzev onog u kupatilu sa kojeg se gledajući ravno naprijed vidio objekat ili hangar koji se, koliko se sjećam, zvao "Elektronabavka“. U trenutku smo skoro svi nagrnuli u kupatilo ne bi li uspjeli čuti taj žamor a nismo mogli niti svi ući a kamoli prinijeti uho prozorčiću...prozor jedan a nas puno radoznalih...

Zaista, kroz poluotvoren prozorčić jasno su se mogli čuti neki glasovi i žamor koji je dopirao odnekud izbliza ali se nije moglo zaključiti odakle .
Zgledali smo se između sebe i mislim da smo svi pomislili isto...da glasovi dolaze sa sprata iznad nas.
Povukao sam se ponovo u prostoriju sa sa onim mrtvim četnikom a ostavio dvojicu u kupatilu da prate dalje.
Ja sam u stvari iz ove sobe stalno gledao suprotnu stranu puta i tamošnje kuće ne bih li uspio ugledati momke L.M.-a vjerujući da su oni otprilike tu negdje pralelno sa nama.
Poslije izvjesnog vremena dok sam netremice buljio tamo preko ceste jedan od ovih iz kupatila me pozvao da brzo dođem da vidim nešto. Brzo sam pritrčao i pogledao tamo gdje mi je jedan od njih pokazivao na jednu kuću nešto ulijevo prije samog hangara "Elektronabavke“.
Kuća je bila udaljena do nekih stotinjak metara,možda i manje.
Na spratu kuće bio je veliki trokrilni prozor okrenut na našu stranu a na prozoru su se nalazila dva čovjeka koji su sjedili poluoslonjeni na štok.
Niko od nas nije mogao znati ko su ovi pa smo pomislili da su to možda momci L.M-a, iako nekako nisam mogao povjerovati da su tako brzo i tiho uspjeli stići tako daleko, čak dalje i od nas. Ako nisu oni onda su četnici ali nisam imao načina to provjeriti i znati sigurno a daljina je bila takva da se nije mogao prepoznati njihov lik posebno jer su bili pokriveni sjenom.
Koliko god bilo nerealno  i nemoguće da je L.M. sa svojim ljudima već toliko napredovao u dubinu, ipak je i to bilo realnije od pomisli da se radi o četnicima, jer koji bi ludi četnik sjedio na prozoru okrenutom prema nama ukoliko je znao da smo mi u ovoj kući?
A vjerovali smo da se to već moralo znati poslije one silne pucnjave dok smo napadali kuću.

Proklinjao sam i psovao sve motorole i radio stanice na svijetu..

Borbena dejstva tamo lijevo od nas nešto su se pojačala i sve se češće čula razmjena pješadijske vatre uz povremene detonacije. Stojeći tako u kupatilu i raspravljajući sa nekoliko momaka o tim ljudima na prozoru ponovo se dalo vidjeti nešto što je uveliko pojasnilo situaciju.

Iza ugla nama najbliže kuće s lijeve strane, udaljene možda nekih 30-40 m, pojavio se jedan čovjek. Spazio sam to preko ramena Č.V-a koji me i pozvao da to vidim a on je bio tik uz prozorčić gledajući vani.
Čovjek je na tren jzastao kao da gleda je li sve sigurno kako bi mogao nastaviti svoje kretanje. Dok se nesigurno osvrtao oko sebe, išao je ravno prema nekoj drvenoj šupi pa kad je prišao otvorio je vrata šupe odakle je izišla velika svinja.
Počeo je bacati nešto pred nju, valjda da je nahrani, nije se baš najbolje vidjelo od šupe ali to je bilo to, hranio je svinju...
Imao je na sebi onu SMB tankericu, farmerke i crnu kapu.
Na ramenu mu je mlatarala PAP-ovka dok je tamo nešto mrdao i radio oko svinje i bilo je očigledno da jako žuri jer se non-stop osvrtao...pokreti su mu bili prilično tromi, vidjelo se da je  podebeo i ne baš mlad.

U glavi mi je bila prava zbrka...otkud četnik ovako blizu ako su tamo dalje momci L.M.-a...ili to i nisu oni nego četnici!!!?

"Četnici su to sto posto" - viknuo sam - "Pucaj V...,pucaj!!!"

Č.V.je brzo podigao svoje oružje, potpuno otvorio krilo prozora i skoro istovremeno smo ispalili rafale po četniku koji je hranio svinje.
Č.V. lijepo nišaneći iz kalašnjikova koji je brzo oslonio na prozor a ja preko njegovog ramena od čega je umalo ostao gluh...

Četo je pao kao pokošen.

Skoro istovremeno smo pogledali prema onoj kući gdje su ona dvojica sjedili na prozoru ali njih više nije bilo.
Pažjivo gledajući prema tom prozoru primjetili smo kako oni koji borave u toj kući pokušavaju zakloniti prozor nekim ormarima.
Opet smo pripucali po prozoru i tim ormarima ali ne vjerujem da je to imalo nekih rezultata pošto je već u narednim trenucima prozor bio potpuno zaklonjen.
Sada su već svuda okolo borbe dobijale na intenzitetu, svuda su počeli praštati rafali ali detonacija je bilo isključivo na dijelu oko Čarapare i Karitasa.
Shvatili smo da moramo posvetiti više pažnje prema lijevoj strani jer je bilo očigledno da L.M. nije došao u ravan s nama.
Nekoliko rafala je zasulo jako blizu prozorčića u kupatilu i to ponovo iz sijača pa smo bili prinuđeni čučnuti ispod prozora.
Ipak u rijetkim pauzama koje je taj četnik mitraljezac pravio neko od nas bi izvirio i uzvratio po onom ali i drugim prozorima na toj i drugim kućama blizu te.
Tek tada smo vidjeli odakle sijač puca...
Cijelo vrijeme smo mislili da je to s nekog prozora ili neke rupe u zidu kao što jeto u ovoj kući bio slučaj, ali nije tako bilo.Na krovu kuće na čijem su prozoru sjedila ona dvojica četnika sad je bilo sklonjeno nekoliko crijepova i tačno odatle su dolazili rafali iz sijača.

Kod sebe smo imali podosta tromblonskih mina, uglavnom onih sa bakrenim "glavama“ koje su se pravile u Sarajevskoj Pivari a koje sam odlično poznavao jer sam sarađivao s određenim ljudima kad se pokretalo to sve oko njihove proizvodnje.
Bile su to mine veće razorne moći od onih trenutnih koje je imala JNA ali im nisu bile ni blizu što se tiče preciznosti pogotka.
Jedan veliki borac iz moje jedinice i moj veliki drug, M.M. je već u najranijim danima otpora na svojoj automatskoj pušci "srpkinji“ promijenio kundak i napravio drugi koji je imao veliku površinu oslonca kundaka u zgib ramena kako bi tako direktno s ramena mogao ispaljivati tromblonske mine što je među rajom u gradu bio veliki "hit“ u to vrijeme...ispaliti minu s ramena.
M.M. je to odlično radio a ja nikad ni pokušao.
Pošto M.M. ovaj put nije išao sa nama on je dao tu pušku H.O-u koji je bio skupa sa mnom u kupatilu.

Dok je sijač sipao vatru po ovoj kući H.O se namještao da ispali tu bakrenu minu prema krovu.
Čekao je trenutak daovaj ušuti i tada je prislonio kundak na rame, postavio se kako je najbolje mogao,nanišanio i ispalio...
Gledali smo tamo prema krovu i...ništa, mina je preletjela visoko iznad.
Zatim je pokušao ponovo i opet promašio.

Zatražio sam da pokušam i ja ali nisam naslanjao pušku na rame nego onako kako sam znao,odnosno kako sam naučio u JNA. Nišanio sam u sredinu krova i promašio, prebacio sam i ja a H.O. mi je govorio...“Eto vidiš i ja sam isto tako nišanio u pola krova a drugi put i niže“...

Slušao sam njegove sugestije dok sam ponovo nišanio .
Ispalio sam, i ovaj put pogodio u sred krova a nišanio sam u prozor na koji su bili namaknuti ormari.
Nismo mogli vjerovati u ono što smo vidjeli.
Krov kao da je pogodio minobacač,skoro svi crijepovi, posebno oni na pogođenoj strani krova odletjeli su zrak a crni oblačić dima pojavio se iznad samog krova.
Nekoliko mojih drugova me dohvatilo i počeli su me grliti i nosati po kući k'o da smo dobili rat.
Slagao bih kad bih rekao da i meni nije bilo drago zbog ovog pogotka ali sam morao prekratiti sve ovo i vratili smo se prozorčiću u banji.
Drvene grede krova koji sam pogodio stršale su a na njima je tek ponegdje stajala neka grupa preostalih crijepova. Sijač se više nije čuo i tada smo više nego ikad željeli napredovati dalje,bilo je očigledno da možemo to jer četnici u tim trenucima i na tom mjestu nisu imali odgovora, bili su jako ranjivi, slabi i uzdrmani.

L.M. me nikako nije zvao..a ukazala nam se velika šansa...


MAPA

http://img204.imageshack.us/img204/2771/azicinast.png

Danas je 1. maj,međunarodni praznik rada,dan koji raja tradicionalno proslavlja odlazeći po izletištima ili roštiljajući po avlijama i baščama, kako je već kome ćejf i adet.

Tradicija je tradicija pa sam i ja nekad sa drugovima i jaranima išao po prvomajskim dernecima organizovanim po okolnim sarajevskim brdima i planinama ili po baščama i avlijama.
Od rata to više ne činim, ne mogu,bilo bi previše.

Ne mogu tri dana proslavljati,a i da mogu neću, jer ne volim ništa što je na broj tri.
Meni taman dođe dva dana slavlja,sutra i prekosutra,a Boga mi ima se šta i proslavljati.

Drugi i treći maj,dani početka kraja četničke JNA.
Najveći dani u historiji za građane Sarajeva i RBiH !
Najveći jer šta bi bilo kad bi bilo,ili šta bi bilo da nije bilo valjda svako normalan može zaključiti.

Zbog toga što ću sutra i prekosutra biti u slavljeničkom raspoloženju odlučio sam danas,prvog maja, uputiti drugomajske čestitke svima onima koji naredne dane
smatraju svojim.

Čestitke idu u prvom redu pripadnicima Zelenih Beretki,Patriotske lige,TO-e,zatim redovnom i rezervnom sastavu MuP-a RBiH,pripadnicima raznih imenovanih i neimenovanih samoorganizovanih grupa u službi odbrane RBiH,svim građanima i pojedincima koji stadoše u odbranu Sarajeva i RBiH drugog i trećeg maja 1992 godine.

Jednostavnije rečeno,svim pripadnicima Armije i MuP-a RBiH i svim građanima  koji ovu zemlju vole i smatraju svojom  sretni drugomajski praznici!



Oni koji je ne vole šta im mogu ja,ili će je zavoljeti il' morati otići, tamo negdje preko Drine,Une ili preko čega god hoće.

Pogledima i pokretima ruku dogovorili smo način na koji ćemo upasti u kuću.
Pošto je većina greda oborena na tlo ispod prozora a na prozoru nije više bilo stakla dao sam H.O-u znak da mi pomogne da uđem kroz prozor.
To je onaj položaj tijela koji se nekad nazivao lopovska...on se leđima prislonio uz zid ispod prozora i sklopio šake ispred sebe dlanovima okrenutim nagore oslonivši ih na polusavijenu nogu.  Na njegove dlanove stao sam jednom nogom i onda prihvativši se rukom za štok prozora odgurnuo se naviše a on me naprosto rukama izbacio gore i ja sam se u trenu našao unutra.
Nisam znao šta da očekujem ali sam vjerovao da u toj prostoriji nema nikoga jer sam kako ranije i rekoh, spolja već uputio nekoliko rafala koji su ostali bez odgovora.
Ipak ovo ulijetanje kroz prozor nije nimalo bilo prijatno i bilo je rizično pogotovo što nisam mogao pretpostaviti kako unutra sve to izgleda oko broja četnika i rasporeda prostorija.
Međutim nije se moglo drugačije i našao sam se u jednoj sobi koja nije imala ni jedan komad namještaja, dakle bila je potpuno prazna. Istovremeno sam spazio i vrata, koja su bila zatvorena, i to s moje lijeve strane u daljem uglu u odnosu na prozor kroz koji sam ušao .
Instiktivno sam se prislonio uza zid blizu samih vrata .
Sve to je trajalo čini mi se par sekundi i čekao sam da unutra uđe i H.O. pa sam pomišljao da bi bilo dobro da mu dodam ruku i pomognem no nisam se smio pomaći od vrata jer sam smatrao da sam ovako u boljem položaju a on će se već nekako popeti kada skonta da mu je unutra bezbjedno.
Tako je i bilo, valjda se nekako oslonio na oborene grede i ubrzo se našao pored mene.
Razmišljao sam da odmah pozovemo ostale koji su sve ovo posmatrali iz livade u kojoj su se nalazili dok je onaj "sijač" cijelo vrijeme uporno pokušavao pogoditi nekog od njih. Mislio sam da bi možda bilo dobro da nas se više nađe tu pa da onda idemo u druge prostorije, ali opet nije bilo vremena za puno premišljanja pa smo krenuli odmah nas dvojica.
On je odgurnuo vrata i tako mi napravio prostor da izađem u slijedeću prostoriju što sam i uradio, spreman zapucati na bilo koji šum.
To je bio hodnik u kom su se nalazila dvoja vrata, jedna skoro tačno preko puta ovih a jedna desno.
Bilo je odmah jasno da se iza tih vrata preko puta pucalo po nama dok smo pretrčavali livadu.
Otvorio sam ih naglo sa namjerom da pripucam onako rafalno nasumice po toj prostoriji ali sam istog trena i odustao jer sam vidio da nema potrebe za tim...
Na podu sobe ležalo je tijelo mrtvog četnika.
Dok je H.O. ostao uz štok vrata sa oružjem usmjerenim prema drugim vratima za koja još uvijek nismo znali šta se iza njih nalazi ja sam prišao četniku i pogledao.
Bio je to otprilike četrdesetogodišnjak u SMB uniformi bivše JNA kojeg je jedan od metaka H.O. upućenih s vana kroz rupu pogodio u predjelu oka. Skljokao se na pod sa stolice na kojoj je sjedio i pucao kroz onu rupu na zidu tako da se oko stolice i ispod njega nalazilo na hiljade čaura.
To je bio siguran znak da odatle četnici pucaju već dugo vremena i da ovaj nije jedini koji je to radio.
Nasuprot vrata na koja se ulazilo u tu sobu bio je prozor, isti kao onaj kroz koji smo ušli ali ovaj je imao pogled na kuće oko asfaltnog puta gdje se tada već trebao nalaziti L.M.
Pregledao sam i dalje...
Jedan detalj mi je posebno privukao pažnju.
Na stolu iza leđa četnika nalazio se jedan hljeb i paket SDO (suhi dnevni obrok) bivše JNA što je očigledno značilo da smo ovog četnika iznenadili i omeli u doručku .
Sad je bilo vrijeme za pozvati i ostale da dođu ovamo.
Dok je H.O. i dalje držao pod kontrolom ona vrata ja sam otišao do prozora i odatle dao znak momcima u livadi da krenu prema nama a isto tako sam signalizirao i grupi K.E. kod one stare kuće da sad zasad ostanu gdje jesu.
Počela je žešća vatra iz "sijača" po livadi i tačno sam mogao vidjeti gdje se ko od mojih momaka nalazio, ali isto to su mogli i četnici.
Svi su oni do tada bili mirni i nisu ničim otkrivali svoj položaj ali sada kad su se pokrenuli...bilo je teško, mučno i napeto za gledati....bili su i previše otkriveni talasajući onu travu dok su pokušavali da se domognu zaklona ove kuće.
U jednom trenutku sam pomislio da je A.A. pogođen jer je još uvijek nosio onaj plast sijena na sebi koji je u jednom trenutku prestao da se kreće pa sam pomislio na najgore.
Ipak on je odjednom krenuo u ludi trk, skoro potpuno uspravljen i kao najudaljeniji od svih ostalih je više trčao negdje ulijevo po pravcu njegovog kretanja nego što je išao prema nama .
Neki su već bili jako blizu, i  B.M.-T., zatim Č.V ,T.M. su se već našli u zaklonu nekakvog pomoćnog objekta ili "svinjca“ nekih desetak metara od kuće.
Uglavnom u nekih par minuta svi su došli do kuće i počeli upadati kroz prozor, svi osim A.A. koji je po običaju izigravao nešto samo njemu znano i nije htio ići dalje već je ostao u livadi ali vizuelno zaklonjen od sijača upravo ovom kućom.
Ubrzo smo se našli i iza onih slijedećih vrata, sada već bez ikakve bojazni jer da je na ovom spratu kuće bilo još četnika valjda bi do sada ili pobjegli ili zapucali kroz vrata.
Hodnik je išao lijevo iza ovih vrata i tamo pravo su bila ulazna vrata u kuću.
Od ulaza lijevo je bilo kupatilo a pravo veliki dnevni boravak.
Neki su odmah uletili u dnevni boravak ali ni tamo nije bilo nikoga.
Stepenice za gornji sprat su bile spolja ali još uvijek nismo ni pomišljali provjeriti gornji sprat.
Ušli smo i u kupatilo i mislim da je to bilo najbolje mjesto za osmotriti sve što nas je zanimalo jer se odatle kroz malehni prozorčić vidjelo cijelo područje ispred nas.
Osmatranje odatle je bilo upravo ono što nam je trebalo kako bi znali kako dalje...

Napomena prije teksta:
Na dnu posta nalazi se link za mapu područja koje spominjem u ovom postu sa pravcima razvoja i napredovanja moje desetine, ucrtanim novodostignutim položajima, pravcem prilaska i četničkim položajem. Kartu sam napravio pomoću google snimka i svoga sjećanja na ovaj događaj.


Tog jutra oko 4 sata ujutro, pred zoru, našao sam se u kući koju je L.M. koristio za smještaj svoje grupe. Sa mnom su bila još dva momka i tu smo došli kako bi napravili konačan dogovor oko nekih sitnica i kako bi sve išlo što je moguće bolje.

Kako sam već ranije rekao, linija dodira moje grupe sa grupom L.M. bio je asfaltni put koji se protezao u pravcu našeg kretanja. L.M. je valjda već bio napravio dogovor sa svojim ljudima šta će i kako raditi na svom pravcu i u to nisam htio ulaziti. Uglavnom usaglasili smo se da djelujemo jedinstveno i da baš doslovno idemo naprijed koliko god je moguće a tako su nam glasile i naredbe "odozgor“ za to jutro. Dogovorili smo da to bude u prvi osvit zore kako bi bar mogli vidjeti kuda se krećemo.

Ja sam već sa svojim ljudima dogovorio kako ćemo pokušati ići naprijed. Rasporedio sam ljude u tri desetine kojima sam odredio komandire na osnovu toga kako je to bilo i u mojoj jedinici (četi) koja je imala tri voda. Znači iz svakog tog voda njihov čovjek je bio na čelu određene desetine. Prvu desetinu predvodiću ja, drugu K.E. i treću I.R. Dogovor je bio da kada i ako ostvarimo neko napredovanje ili zaposjedanje objekta da moja desetina ide dalje na naše mjesto dolazi K.E. sa svojima a na njegovo mjesto I.R. sa svojima...

Za moju prvu grupu određeni su prvenstveno dobrovoljci ali i ljudi koji su do sad imali najviše iskustva. Pitanje je bilo kako krenuti naprijed pošto nismo ni približno znali koje sve objekte zaposjedaju četnici na samoj liniji dodira a niti za druge moguće položaje po dubini. Planirali smo se rasporediti u linijsku formaciju, po širini pravca napredovanja, od asfaltnog puta prema Miljacki te tako "frontalno“ pokušati ići naprijed i to u parovima po dvojica.

Ja i H.O. ćemo biti najbliži putu a najbliži Miljacki ići će A.A. i B.M-T., dok su između nas bili M.T.i M.A-D, zatim Č.V.i Č.E.

U osvit zore smo izišli iz zaklona kuća pokušavajući se odmah u ovoj formaciji kretati naprijed. Prvi cilj su nam bile neke kuće u grupi, mislim dvije ili tri i neki pomoćni objekti.

Jutro je bilo jako mirno na cijelom području Azića tako da smo ponovo odlučili pokušati što tiše ići naprijed. Momci koji su trebali ići desno prema Miljacki već su nestali u polutami i visokoj travi a onda smo ja i H.O. također krenuli skroz pognuti i žurećim korakom. Očekivali smo svaki tren da rafali budu upućeni na nas dok smo prilazili kad prvoj od tih kuća, međutim ni pucanj se nije oglasio. Pretrnuli od tog straha da bismo mogli biti jednostavno izrešetani na pristupu kućama već smo se našli uz zid ove prve kuće.

Istu namjeru imali su i momci desno od nas pa su se i oni ubrzo našli blizu ove grupe objekata ali sa desne strane. Ostali su bili tamo desno u livadi zaklonjeni u visokoj travi.

Nakratko smo šapatom dogovorili da idemo na zadnju od kuća u nizu ali samo ja i H.O. tako da nam ova dvojica sa desne strane,T.M. i M.A-D, budu spremni pomoći ukoliko se desi da budemo otkriveni ili pogođeni od četnika.

Tek kad smo nas dvojica pretrčali tih nekih dvadesetak metara i našli se na lijevoj bočnoj strani kuće vidjeli smo da je to poluruševan objekat neke prastare gradnje i shvatili da vjerovatno u njemu niko nije živio ni prije rata.

Našli smo se potpuno otkriveni s lijeve strane, od kuća preko asfaltnog puta, ali smo vjerovali da je L.M. već tu negdje paralelno s nama.

Već se moglo vidjeti malo bolje pa smo dali znak nekom od momaka iz grupe K.E. da počnu pretrčavati ovamo. I ove kuće su bile nezaposjednute pa smo sad gledali šta je dalje pred nama i šta dalje činiti.

Pred nama je bila velika livada i jedna jedina velika kuća udaljena nešto manje od stotinjak metara tačno po pravcu kojim smo se kretali ja i H.O.

Već po jednom detalju bili smo sigurni da je ta kuća pod kontrolom četnika. Prozor u prizemlju kuće sa vanjske strane bio je zaklonjen drvenim gredama poredanim jednom do druge što je jasno govorilo od čije vatre bi trebale te grede zaštititi nekoga u toj prostoriji.

Kuća nije imala više ni jedan prozor na ovoj strani,ni na spratu niti u prizemlju a ovaj zaklonjeni je bio na desnoj strani kuće. Pred nama je bila visoka trava koja je uveliko otežavala kretanje a nije mogla poslužiti ni kao vizuelni zaklon jer se lahko povijala.

Sve ovo što smo vidjeli nas četvorica vidjeli su i momci koji su bili desno od nas i mirovali u toj visokoj travi.Već su se ovdje počeli grupisati momci iz grupe K.E. i raspoređivati okolo i tada je zapraštao prvi rafal prema nama koji je završio negdje po ovoj ruševnoj kući.

Bili smo primjećeni a vatra je dolazila upravo iz kuće pred nama i tek tad smo primijetili "puškarnicu“ na zidu u prizemlju, lijevo od zaklonjenog prozora.

Dakle vatra iz "kalašnjikova“ upućena je na nas iz rupe u zidu.

Brzo smo odlučili da svi sa desne strane pokrivaju tu rupu vatrom a ja i H.O. ćemo pokušati pretrčati do kuće pa šta bude. Bili smo potpuno otkriveni s lijeve strane ali nismo se obazirali na to jer odatle niko nije pucao.

Potrčali smo ravno prema kući nadajući se da nas neće uspjeti nanišaniti i pogoditi jer je je zid već bio pod našim žestokim rafalima. Trčanje kroz travu koja se uplitala oko nogu činilo se kao vječnost dok je u glavi bubnjalo od svakog ispaljenog metka.Više sam se bojao da nas neko od naših momaka slučajno ne pogodi nego ovaj četnik koji je obustavio paljbu jer su naši momci neprestano pješadijskom vatrom zasipali taj zid.

Bili smo na nekih dvadesetak metara od kuće trčeći koliko su nas god noge nosile kada smo odjednom jedan po jedan počeli zapinjati i popadali kao pokošeni. U visokoj travi nismo primjetili neku bodljikavu žicu koja je valjda nekada predstavljala ogradu a sad bila skoro potpuno povaljena i zarasla u travu, taman toliko da nam zapne kad smo to najmanje očekivali. Valjda je ovaj detalj pogrešno djelovao četvorici momaka koji su bili u livadi prema Miljacki tako da su i oni potrčali naprijed misleći valjda da smo mi pogođeni.

Tad su i momci iza prekinuli vatru bojeći se da su nas pogodili.

Mi smo se već uspjeli u trenutku izbaviti od žice i nakon nekoliko sekundi smo se našli uz sami zid kuće između zaklonjenog prozora i rupe odakle je četnik pucao.

Nekoliko trenutaka smo sjedili nepomično gledajući unazad gdje se moglo jasno vidjeti povijanje trave u livadi kojom su A.A, B.M-T te Č.V. i Č.E. pokušavali stići do nas.

Ipak oni su bili dosta unazad tako da je počelo pucanje po njima iz rupe pored nas a oglasio se i "sijač“ negdje iz dubine. A.A. je dolazio prema nama maskiran sa nekim malenim plastom sijena na leđima pa mi je to bilo i smiješno gledati...plast koji se kreće.

Sve to je potrajalo nekoliko sekundi a onda je iznenada H.O. naglo ustao ispalivši dug rafal iskosa po rupi u zidu od čega se podigla prašina jer je puno metaka završilo po fasadi. Zatim je brzo to ponovio pokušavajući što bolje pogoditi samu puškarnicu.

Nekoliko trenutaka poslije ovih rafala iz rupe se više nije pucalo.

Nismo puno razmišljali o slijedećem koraku.

H.O. je počeo uklanjati jednu po jednu gredu sa prozora koji se nalazio na visini možda do 2 metra s vanjske strane. H.O. je čupao i obarao grede dok sam ja ispaljivao kratke rafale od kojih je prvi raznio staklo a ostali završavali u unutrašnjosti prostorije.

Sve što se čulo u tim trenucima bio je reski zvuk "sijača“ koji je uporno šarao livadom kojom su se naši momci do kretali tražeći kakav takav zaklon. U nekim trenucima bi se potpuno primirili u visokoj travi a onda bi se opet neko pokrenuo izazivajući njeno talasanje i onda bi sijač ponovo zapraštao.

Nas dvojica nismo imali puno vremena za razmišljati o tome, odlučili smo upasti u kuću kroz prozor.


MAPA

http://img814.imageshack.us/img814/8632/aznap3.png

Ostatak dana proveli smo u nastojanju da što bolje procijenimo situaciju na terenu gdje smo se nalazili kako bi što spremnije dočekali eventualne četničke napade na ovom dijelu linije a koji bi mogli uslijediti tokom noći .

Ipak tokom prvih noćnih sati na dijelu koji smo pokrivali nije bilo većih borbenih dejstava osim povremene razmjene pješadijske vatre. Međutim tako nije bilo i na području Azića gdje su se nalazile specijalne jedinice MUP-a. Tamo su se i dalje vodile žestoke borbe oko objekta poznatog kao „Čarapara“ tj. u cijelom širem području tog objekta.

Informacije sa tog dijela smo dobijali od naše jedinice iz 1.bbr, bosnae - 3, tačnije njihovog komandira G.H-K, putem radio stanice pošto su se oni nalazili bliže tim dešavanjima a i sami su bili uključeni u borbe na pravcu objekta zvanog „Karitas“. Sudeći prema onom što smo uspijevali saznati radilo se o četničkim kontranapadima na liniju kojom su ovladali naši specijalci ali i o uspješnoj odbrani pa čak i daljem napredovanju specijalaca.

Drugim riječima vodila krvava borba za svaki pedalj terena jer je na obje strane bilo ljudskih žrtava čiji broj na strani naših specijalaca ne mogu komentarisati jer ne znam tačan podatak ali pouzdano znam da su četnički gubici daleko veći.

Činilo se da su se sva koncentracija borbi i obostrani interes za napredovanje na sarajevskom ratištu u tim satima dešavali baš tu na pravcu specijalnih jedinica MUP-a. Nama iz 1.bataljona 1.bbr je u tim trenucima to značilo neki znak da bi se sličan kontraudar četnika mogao desiti i na našoj liniji.

U tom smislu smo bili u stalnom kontaktu sa ljudima Juke Prazine koji su bili koliko toliko opremljeni PO naoružanjem u slučaju prodiranja oklopa na naš dio linije, čega smo se i najviše bojali jer se nešto slično desilo tamo na liniji specijalaca. Naš strah od takvog razvoja događaja je bio tim veći jer smo mislili da ako su specijalci koji su bili u svakom smislu opremljeniji od nas teško uspijevali odolijevati tim udarima kako ćemo tek onda mi ako se i ovdje desi nešto slično. Jukini inače nisu pokrivali  liniju zajedno sa nama, oni su se nalazili nešto unazad raspoređeni u nekoliko kuća i dogovor je bio da će oni odmah djelovati i intervenisati ukoliko se za to ukaže potreba. U narednim satima povremeno su Jukini ljudi po dvojica ili trojica dolazili kod nas, obilazili okolo i ponovo se vraćali u kuće gdje su se nalazili.

Iako je, kako i rekoh bilo, bilo prilično mirno na ovom dijelu linije u jednom trenutku dok sam se nalazio u kući koju smo odabrali za naš smještaj vani je zapraštalo nekoliko rafala iz različitog naoružanja. To nije bilo ništa novo ili nešto što bi nas iznenadilo ili uznemirilo ali žestoki jauci i krici koji su dopirali do nas a koji su se začuli neposredno poslije rafalne vatre su nas sve podigli na noge.

Poslije par sekundi ponovo su se čuli jauci i onda skoro automatski nekoliko nas je izašlo u mrkli mrak. Jauci su dopirali iz neposredne blizine i dok su nam se oči pokušavale privići na mrak instiktivno smo se nastavili kretati prema zvuku koji je dopirao do nas. Došli smo do čovjeka koji je očito bio teško ranjen ali ipak svjestan i pokušavali smo ga podići iako nam mrak nije dozvoljavao da vidimo o kome se radi niti u šta je tačno pogođen. U tim pokušajima da ga podignemo on nam to nije dozvoljavao i kroz njegove jauke se moglo razabrati da govori o svojoj nozi u koju je ranjen.

Ništa nam nije preostalo nego na trnutak upaliti upaljač i osvijetliti ga.
Bio je to jedan od Jukinih koji je bio pogođen vjerovatno od PAT-a ili nečeg sličnog i to u predjelu lijeve natkoljenice koja je bila prelomljena i noga mu je bila skoro potpuno odlomljena. Izgledalo je da se jedino zahvaljujući njegovom crnom kombinezonu ona nije i potpuno odvojila od tijela. Nismo mogli drugačije nego skoro čistom silom savladati njegove ruke kojima nas je odbijao zahtjevajući da ga ne podižemo i ne diramo.

Uhvatili smo ga okolo obje noge sastavljajući ih jednu uz drugu kako smo najbolje znali i umjeli i držeći njegove ruke mirnim unijeli smo ga u kuću. Neko je donio i njegov kalašnjikov sa mjesta ranjavanja i tu smo mu imobilizirali nogu upravo njegovom puškom sa rasklopljenim kundakom i čini mi se kilometrima zavoja koje smo mu obavili oko noge.
Odmah potom nekoliko mojih momaka su se uputili prema Stupu noseći ovog momka.
Isto tako smo obavijestili Jukine momke u onim kućama jer je on očigledno sam bio vani i oni ništa nisu znali o njegovom ranjavanju.
Momci koji su ga odnijeli i predali medicinskom osoblju na Stupu stigli su nazad i ispričali nam da je ovaj Jukin momak, čijeg se imena ne mogu više sjetiti, istog trenutka upućen prema bolnici. Nadali smo se najboljem,da bar neće iskrvariti do bolnice. Tako je i bilo. Neke informacije koje ću tek dosta kasnije saznati govorile su da mu je čak i noga uspješno spašena.

Naredni dan nije donio nikakvih posebnih dešavanja, posebno što se tiče linije na kojoj sam se nalazio a nije bilo ni većih borbenih aktivnosti ni tamo gdje su se nalazili specijalci. Ipak slijedećeg jutra uslijediće ponovo novi pokušaji naših jedinica da napredujemo a to smo već znali jer smo ponovo imali neke kontakte iz kojih smo saznali da se mora pokušati ići dalje.

Iz dešavanja koja će uslijediti na ovom dijelu sarajevskog ratišta već tog dana su isključene "Leptirice“ i ti momci su bili povučeni iz Azića.
Jukini momci su takođe dobili nova uputstva tako da su i oni tokom dana otišli odatle.
Jedino se nama pridružila ekipa medicinara koja je dobila raspored na ovaj dio linije i mi smo ih smjestili u neku od kuća u našoj pozadini.

Čekalo se novo jutro..