ZB Stari Grad

Sarajevo ima što nema Evropa...

15.10.2013.

Svim posjetiteljima bloga


02.06.2013.

14. decembar III

Prije nego sam stigao u šumu koji graniči sa putem, negdje iz borovine ispod proplanka zapraštao je rafal.
Počeo je da me obuzima strah jer sam predpostavljao da bi to mogli biti četnici jer su njihovi urlici i dalje dopirali iz šume a i zbog mogućnosti da sam potpuno okružen pa sam u trenutku ispaljenja tog rafala zalegao spuštajući pored sebe ranjenog saborca.

Jednostavno nism znao šta dalje da radim.
Nisam htio uzvraćati vatru jer nisam bio siguran ko to puca pošto je postojala mogućnost da je neko od naših boraca ali i zbog toga da ne bih otkrio naše prisustvo. Cijelo vrijeme sam se nadao da četnici ne znaju za nas i da je njihova pažnja usmjerena uglavnom na naše veće grupe u povlačenju koje su, sudeći po četničkoj artiljeriji, do sada već komotno mogle biti nazad na Imanju.
Jedino što mi je preostalo je bilo dalje puzanje unazad.
Ponovo sam zauzeo položaj iz kog sam uglavnom pratio teren iznad a povremeno se osvrćući na teren okolo i naniže prema šumi iz koje se začuo rafal nastavio sam izvlačiti R.K-a.
Konačno sam se dohvatio ruba šume i nastvio dalje sve dok u jednom trenutku, osvrćući se unazad prema strmini, nisam primjetio nekog ko se sagnuo iza jednog od debljih borova sa očiglednom namjerom osmatranja pravca kojim sam se kretao..
Skoro istovremeno sam pustio ranjenika i svoje oružje usmjerio prema velikom boru iza kojeg se nazirao dio glave koju je taj nepoznati pokušavao zakloniti zabijajući lice u zemlju.
Nisam pucao a mogao sam ga pogoditi kako poželim jer se nije nalazio dalje od 20-tak metara od mene.
Mogao je i on pogoditi mene, da je pucao koji trenutak ranije pošto je očito on mene prije primjetio ili čuo.
Ali srećom nije pucao već se samo pokušao zakloniti.
Sada sam ja vladao situacijom i poluglasno sam, pod prijetnjom da ću pucati, zahtjevao da ustane i pokaže da u rukama nema oružje.
Na moju prijetnju on se odmah podigao i pokazao ruke bez oružja a trenutak kasnije iza debelog bora pojavila se i glava sa dugačkom valovitom kosom.
Čini mi se da je to bio kritičan momenat jer sam obarač povukao skoro do pola a onda naglo opustio prepoznajući obrise lica jednog mladog borca iz mog batljona kog su svi zbog njegove duge kose zvali - "Čupo".
Taj trenutak mi je značio puno, najpozitivniji momenat tog jutra, jer sam shvatio da nisam sam s mojim ranjenicima.
Prišli smo jedan drugom i odmah sam ga pitao ima li još koga od naše raje okolo na što je on odgovorio da ne zna tačno ali da pretpostavlja da ima još njih dole na putu.
Požalio mi se da je i on ranjen pokazujući na nadlaktici rupicu na uniformi koja je nešto malo okolo bila natopljena krvlju.
Rekao sam mu da to nije ništa i tražio sam da mi pomogne da ponesemo ranjenog R.K. koji je još uvijek bio bez svijesti i još uvijek prilično krvario.
Čupo je sam preko ramena uzeo R.K-a i za pola minute našli smo se na mjestu gdje se izlazi na put.

Pošto sam išao nešto ispred Čupe na ovom "raskršću" zatekli smo još nekoliko boraca iz bataljona.
Bio je tu L.M. sa još tri njegova čovjeka koji su ležali zaklonjeni iza borova a nedaleko odatle i O.Š. jedini borac iz moje jedinice koji je odlučio ostati i čekati dalji razvoj situacije dok su se svi ostali, kako mi je rekao, povukli i otišli prema Imanju.
Rekao je i to da je bio u prvoj grupi koja se našla pod vatrom i da je posmatrao moje kretanje na čistini ispod bankine te da je između ostalih i sam pomislio da sam pogođen u onom trenutku kad sam se pokušao zakloniti pod krošnju bora.
Ipak ostao je sa ovih nekoliko ljudi i L.M-om čekajući me i nadajući se da sam preživio dok se većina ostalih boraca odlučila na potpuno povlačenje.

Zbog svega ovoga tog čovjeka sam počeo posebno cijeniti jer je on bio "nov" u mojoj jedinici, došao je kao izbjeglica, što znači da nije bio iz mog "komšiluka" a ipak je jedini ostao čekati me ili saznati bilo kakvu informaciju o meni prije nego li se i on odluči uputiti nazad.

Tokom brzog razgovora i konsultacija sa L.M. i ovih nekoliko borca ovdje odredili smo jednog od njih da zajedno sa Ćupom preuzmu R.K. i što prije ga odnesu prema Imanju gdje će mu biti ukazana neophodna medicinsk pomoć i dalji transport prema bolnici.

Ja sam bio prilično umoran i očekivao sam da će L.M. sa dvojicom njegovih ljudi otići nazad iznad proplanka po ranjenika ali on je želio da i ja krenem s njima jer "ja znam gdje sam ga tačno ostavio..."
S obzirom da sam lično obećao tom momku da ću se vratiti po njega ovo mi nije bio nikakav problem pa smo svi krenuli ponovo uzbrdo.
Na rubu šume prije izlaska na čistinu počeo sam kratko zviždati pokušavajući dati signal ranjeniku da se vraćam po njega.
Sa gornje strane proplanka zvižduk je uzvraćen i dalje smo nastavili ja i L.M. dok su drugi ostali u zaklonu spremni nam pružiti podršku i štititi odstupnicu.

Nismo prešli ni pola čistine kad su ponovo zapraštali rafali iz šume sa desne strane čistine na šta smo instiktivno reagovali i legli između gudura.
Skoro istovremeno momci koje smo ostavili dole uzvratili su vatru po šumi odakle su ispaljeni rafali i ta žestoka razmjena vatre nastavljena je neko vrijeme dok smo se ja i L.M. pokušavali nekako prebaciti prema ranjenom borcu koji nas je mirno čekao u svom zaklonu, povremeno i sam uzvraćajući vatru prema šumi.

Napokon smo nekako uspjeli zaći u šumski pojas i prići momku koji nas je čekao.
L.M. je odmah prhvatio ranjenika i otpuzao između gudura i stijenja dok sam ja zasuo pješadijskom vatrom cijeli bočni dio proplanka jednako kao i momci odozdo.
Počele su ponovo i manje detonacije odjekivati po donjem dijelu proplanka i šume jer su četnici očigledno želili spriječiti povlačenje zadnjih grupa i izvlačenje ranjenih.

Međutim te detonacije nisu došle pravovremeno jer se L.M. skupa sa ranjenikom uspio dohvatiti šume i onog trenutka kad je prestala vatra naših momaka odozdo bilo je jasno da je vrijeme da se i ja konačno izvučem iz ovog pakla.
Sačekao sam jedno vrijeme da potpuno utihne vatra i sa četničke strane pa sam u suludom trku krenuo niz proplanak.

Čini mi se da nije prošao ni minut kad sam stigao blizu puta i tek tu sam zastao da predahnem.
Nigdje nije bilo ni žive duše sem O.Š. koji me ponovo čekao na istom mjestu.
"Zapalićemo po jednu pa ćemo i mi naniže" - predložio sam drugu a on je prihvatio prijedlog i ponuđenu cigaru.
Sjedeći u zaklonu borovine zaključili smo da četničke granate tek povremeno padaju u livade oko imanja te da nešto intenzivnije djeluju PAM-ovi i druga mitraljeska vatra a posebno iz rejona Bob staze i Pandurevića kuća.

Na tom dijelu ovog jutra desilo se isto, nakon što smo se mi iz 1. bataljona našli pod četničkom vatrom i jedinice na drugim pravcima našle su se pod iznenadnom i intenzivnom vatrom ali su na svu sreću prošle bez gubitaka.

Jedna dionica puta koji vodi od Imanja ovamo pruža se preko stjenovitog i ogoljelog terena a vidljiva je i direktno izložena vatri sa položaja kod Pandurevića što je uvijek predstavljalo izuzetan problem, čak i noću, a po danu se samo uz veliku sreću i lošeg četničkog mitraljesca moglo proći tom dionicom.
Međutim nešto prije te dionice nalazi se jedna strmina,skoro vertikalna, sačinjena od čiste gole zemlje, dužine pedesetak metara i koja se na donjoj strani završava u livadama nedaleko od Imanja pa su se mnogi borci kod povlačenja spustili niz tu stranu kao niz tobogan i na taj način izbjegli vatru sa Pandurevića.

Dok sam sjedio sa O.Š. i pušio cigaru razmišljao sam o tome kako li su ovu dionicu prešli momci koji su nosili ranjenike i da li je bilo još ranjenih boraca okolo koji se nisu kretali uvalom.
Dok smo se mi tu odmarali iznenada se putem pojavio M.B.L. ali iz pravca puta kojim se produžavalo dalje prema Orlovačama. Nisam imao pojma otkud on otuda dolazi jer tamo dalje nije bilo predviđeno kretanje naših jedinica.
Njegov iznenadni nailazak odatle koliko nas je iznenadio toliko i nije jer smo ga odmah prepoznali, pa po tom pitanju nije bilo problema. Sa interesovanjem sam upitao ovog "slobodnog strijelca" (inače ranijeg pripadnika moje jedinice Bosnae a zatim pripadnika Bosnae 3) otkud on otuda i šta radi ovdje kad su svi već odavno otišli.
Rekao je da pokušava pronaći eventualno zaostale ranjene ili poginule borce pa želi da pročešlja sve okolo sa tom namjerom.
Pitao sam ga da li mu i ja "trebam" iako sam već unprijed znao odgovor jer on voli da "radi sam" kako je upravo odgovorio i ovom prilikom.
On je zatim pozdravivši se s nama, skrenuo s puta i otišao uzbrdo u borovu šumu nedaleko od pravca koji je vodio u uvalu.

Nas dvojica smo ustali i krenuli prema dijelu puta koji su četnici držali pod vatrom ali smo odlučili da sletimo niz onu zemljanu strminu i ne rizikujemo prelazak stijena pa smo za nekoliko minuta bili u livadma nešto malo pokrivenim snijegom.
Okolo se niko nije kretao jer su još uvijek četničke granate povremeno padale po ovim terenima.
Svi borci koji su se povukli potražili su zaklon na Imanju, u velikom objektu pod pločom, pa smo nas dvojica otišli tamo da se sastanemo sa ostalim borcima iz našeg bataljona.

Unutra su bile desetine boraca, stajali su i razgovarli ali od mojih saboraca nije bilo ni traga pa sam upitao prisutne momke da li su vidjeli nekog iz "Ljiljana" na što su neki odgovorili da je većina otišla prema gradu i komandi već ranije a među zadnjima L.M. i njegovi momci kolima hitne pomoći skupa sa dvojicom ranjenih.

Ovo me je do kraja razbjesnilo...nisam mogao vjerovati da se ljudi mogu tako neodgovorno ponijeti mada sam i prije kretanja na Trebević imao rezerve prema sastavu moje jedinice, kako sam već i pisao u ranijim postovima.
Tako bijesan sam izišao odatle i krenuo sniježnim livadama nazad dok je O.Š išao iza mene pokušvajući me smiriti jer sam bio izuzetno ljut na momke koji su otišli.

Zapravo bio sam ljut na sve živo...i na sebe sam bio ljut, i u takvom raspoloženju smo niz puteve, sokake i mahale došli i pred komandu brigade.

29.05.2013.

14. decembar II

Puzeći snijegom pokrivenom uvalom, pokušavajući da se sklonim sa čistine i dođem na mjesto gdje uvala ponovo zalazi u borovu šumu, shvatio sam da je razmjena pješadijske vatre skoro u potpunosti prestala dok se žestoko djelovanje četničke artiljerije i dalje nastavilo sa velikim intenzitetom i selektivno se prenosći sve niže i niže.
 Kada sam se konačno našao u rubnom dijelu šume vidio sam da su se moja strahovanje obistinila. Tu više nije bilo nikog od mojih saboraca, jer su se u onom prvom kontraudaru četnika i razmjeni vatre povukli....oni među njima koji su to uspjeli uraditi.
 Kažem "oni koji su uspjeli" jer nažalost, nekoliko boraca je poginulo od one iznenadne četničke vatrom a jedan broj je bio ranjen i onesposobljen.

 Kada sam zašao u rubni dio šume, koja tu i nije bila nešto gusta, i pogledao okolo očekujući da ću zateći bar neke od momaka, shvatio sam da tu nema više nikog i da sam ostao potpuno sam.
 Četnička artiljerija je i dalje divljala pokrivajući svaki dio terena ispod, sve od Imanja pa do "glavnog" puta koji je vodio ovamo.
 Stajao sam nekoliko trenutaka zaklonjen iza jednog od borova, stalno gledajući prema gornjem dijelu uvale i cesti, i cijela situacija mi je postala još jasnija.
 Četnicima je vjerovatno bilo jasno da su uspjeli u namjeri i da su nanijeli gubitke prvim borbenim grupama naših boraca pa su počeli uvoditi nešto pješadije u šumski pojas sa lijeve i desne strane uvale, što se moglo zaključiti po njihovom neprestanom arlaukanju i psovkama koje su odjekivale borovom šumom. Prenošenje artiljerijske vatre naniže im je olakšavalo takav potez.

 Cijelo to vrijeme razmišljao sam šta mi je dalje raditi.  Nekako sam vjerovao da ćemo se uspjeti održati, očekujući da konačno okolo ugledam naše borce, barem nekoliko njih, te da zatim krenemo ponovo prema četničkim rovovima, jer su četnici izašli iz njih i rasporedili se okolo po šumi.
 Međutim nijedan naš borac se nije pojavljivao, tako da sam konačno sa osjećajem zebnje i muke zaključio da ne mogu uraditi ništa drugo nego se i sam povući nazad,...ukoliko uspijem.
 Usmjerio sam sve svoje misli u tom pravcu, jer je postojala velika mogućnost da živ padnem četnicima u ruke.
 Počeo sam lagano da  puzim nazad, povremeno zastajkujući i osvrćući se na sve strane.
 U šumi je zavladala neprijatna i opasna tišina koju je samo povremeno narušavala jeka četničkih povika "Hvatajte ih žive..."
 Artiljerija je sad grmila uglavnom po livadama i terenu dole oko Imanja i to me je najviše plašilo, jer su četnici očigledno djelovali po mjestima gdje su se nalazili naši borci koji su se povukli.

 Tako puzeći na nekih desetak metara unazad od samog ruba šume čuo sam tihe jauke.
 Zastao sam pokušavajući dokučiti odakle to dolazi.
 Bez obzira što je moj sluh već od ranije bio oštećen uspio sam razumjeti riječi koje je neko tiho izgovarao: "Meho, možeš li mi pomoći...Meho...".

 Osluškujući neko vrijeme konačno sam zaključio da glas dolazi sa uzbrdice sa desne strane, iz jednog prilično rijetkog šumarka.
 Krenuo puzati uzbrdo i ubrzo ugledao čovjeka koji je dozivao Mehu.
 Sjedio je, tiho dozivao bez i trunke panike u glasu i rukama opipavao teren oko sebe.
 Dopuzao sam u njegovu blizinu što je on vjerovatno mogao čuti ali nije mogao vidjeti je mu je krv naprosto hliptala iz očiju.
 Prepoznao sam tog momka čije sam ime na žalost zaboravio...bio je iz jedinice L.M-a.
 Kada me je čuo vidno se uplašio vjerovatno misleći da mu se približava neki četnik pa je pipajući rukama počeo tražiti oružje. Ja sam mu se tiho javio i predstavio kako bih ga spriječio da na bilo koji način otkrije naše prisustvo.
 Prihvatio sam ga i povukao naniže i ubrzo smo se obojica opet našli u uvali.

 Nakon pređenih nekoliko metara ponovo jauci.
 Kako sam puzeći unazad vukao ovog momka držeći jednom rukom njega a drugom svoje oružje, stalno usmjereno uz uvalu i neprestano tgledajući u tom pravcu, morao sam zanemariti teren niže sebe pa se desilo tako da umalo nisam nalegao na čovjeka koji je ranjen ležao u samoj uvali, glavom okrenut nizbrdo.
 Bio je to R.K., izviđač kog sam ranije spominjao.

 Ležao je skoro nepomično i u trenutku kad smo se našli skoro jedan uz drugog samo je podigao i spustio glavu.
 Iz njegove čizme je navirala krv a desna šaka i podlaktica bile su mu skoro pa potpuno raznesene gelerima i izuzetno jako su krvariile.
 Prepoznao me je i počeo moliti da ga ne ostavljam.

 Nisam znao šta da radim, obadvojicu ne mogu vući a nikoga nema da mi pomogne.
 Ni jednog nisam želio ostaviti i prepustiti četnicima koji su se još uvijek oglašavali.

 Pitao sam R.K. može li ikako pokušati sam puzati nazad a ja ću vukući drugog momka biti blizu njega.
 Obadvojici sam se zakleo da ih ni po koju cijenu neću ostaviti.
 R.K je rekao je da će pokušati. Uzeo sam i njegovu pušku i tako smo puzeći milimetar po milimetar došli do ivice ovog šumskog pojasa tj. na sam rub stjenovitog proplanka.
 Tu je R.K.izgubio svijest.
 Uplašio sam se kada sam vidio kako je njegovo tijelo klonulo i kako je ostalo nepomično ležati.
 Pustio sam ovog drugog momka i prišao R.K-u opipavajući mu puls i pokušavajući ga drmati kako bih ustanovio daje li znakove života ali on nije dolazio sebi iako mu je srce još uvijek kucalo.
 Bez puno razmišljanja donio sam odluku koju sam saopštio i drugom ranjeniku, koji u tom trenutku nije puno krvario i koji se prilično dobro osjećao u odnosu na R.K.
 Rekao sam da ću ga na nekoliko trenutaka ostaviti samog dok R.K-a prenesem preko proplanka i odnesem kroz donji šumski pojas do puta i tada ću se vratiti po njega.
 On je to prihvatio bez ikakvih primjedbi, potpuno svjesno i očigledno mi je puno vjerovao jer je imao povjerenja da ću se vratiti po njega.
 Tražio je da mu ostavim oružje što sam i uradio.  Rekao sam mu da nasumice zapuca okolo sebe ukoliko čuje neko kretanje a da ću mu se ja zviždukom javiti u povratku.
 Čini mi se da sam na taj način postigao minimum njegove bezbjednosti jer ako on zapuca to će meni biti jasan signal da pustim R.K-a te se vratim nazad kako bih ga pokušao odbraniti ukoliko mu četnici priđu.
 Nekako sam podigao R.K.-a, prebacio ga preko ramena i iako iscrpljen skoro trčećim korakom krenuo niz kameniti proplanak.

29.05.2013.

14. decembar

Toga jutra oko 700 boraca bilo je spremno za novi pokušaj proboja.
 To je bilo, do tada, najmasovnije i najveće organizirano okupljanje ljudstva 1. bbr. u cilju pokušaja zaposjedanja četničkih položaja na Trebeviću.
 Moj bataljon je imao tačno određen pravac i kada smo se svi konačno okupili na Imanju krenuli smo prema Trebeviću sada već poznatom stazom.
 U prilično dugoj koloni sve niže jedinice iz sastava bataljona zauzele su raspored prema načinu i vremenu djelovanja tako da su se moja i jedinica L.M. našle na čelu kolone.
 Bila je to izrazito mirna noć, čak bez ijednog ispaljenog metka dokle je uho moglo da čuje, avetinjski tiha rekao bih.
 Zbog ove tišine mi smo se kretali jako oprezno i bez ijedne izgovorene riječi, pokušavajući prikriti svoje kretanje koliko je bilo moguće, u nadi da ćemo ponovo uspjeti iznenaditi četnike odnosno što bliže i neprimjetnije prići njihovim položajima.

 Konačno smo stigli do mjesta gdje smo trebali skrenuti naviše i uputiti se prema cesti i četničkim položajima koji su odatle bili udaljeni nekih stotinjak metara.
 Kolona se zaustavila i tihim šapatom su se prenosila naređenja prema ljudima nazad.
 Iz  kolone su se izdvojili svi komandiri nižih jedinica i izviđači kako bismo dogovorili dalje kretanje.
 Sve se uglavnom svodilo na kratak razgovor između mene, L.M-a i K.M.-a sa izviđačima R.K. i Š-em koji su bili zaduženi za ovu zonu i praćenje četničkih aktivnosti na ovom pravcu.
 Samo minut šaputanja bio je dovoljan da dogovorimo da ova dva izviđača i ja krenemo naprijed uz prirodnu uvalu koja je izravno vodila sve do ceste. Ta uvala je na polaznom mjestu bila tek nešto malo u borovoj šumi a dvadesetak metara naviše bila je neobrasla šumom nalik udubljenju koje je bilo okruženo borovinom.
 Teren je bio izuzetno neravan, pun gudura i krupnog kamenja pa je kretanje bilo izuzetno teško a posebno jer je cio proplanak bio prilično strm. U periodu između dvije akcije snijeg je jako malo padao i jedva da je uspio pokriti tragove od prošli put. Upravo radi toga naš najveći strah je bio od eventualnog četničkog zaminiranja ove dionice pa smo zato i dogovorili da ja sa izviđačima krenem naprijed do kraja ovog proplanka, gdje uvala ponovo zalazi u borovu šumu, te da nam se tu pridruži ostatak ljudstva.
 Pošto smo nas trojica prošli taj pojas kroz borovinu i izašli na proplanak blago prekriven snijegom, koji je već bio prilično vidljiv jer je već počelo svitanje, izviđači su zastali sa očiglednom namjerom da žele nešto da mi kažu.
 Prišao sam im i pitao ih u čemu je problem na što sam dobio odgovor da oni od prošli put nisu išli ni metra dalje tako da nisu sigurni koliko je bezbjedno dalje kretanje zbog mina.

 Nisam mogao vjerovati da mi oni tek sad to govore.
 Valjda nisu ranije smjeli reći da nisu uradili svoj posao kako treba ali su izabrali jako loš momenat da me upozore na to jer jednostavno više nije bilo moguće učiniti ništa drugo nego nastaviti kretanje dalje po svaku cijenu.
 Bio sam daleko više ljut na R.K.-a nego na Š-a jer je ovaj drugi bio nov u svemu tome pa se R.K. -u ovo moglo daleko više zamjeriti.
 "Ništa, idemo dalje pa šta nam Bog da" - rekao sam i krenuo polako naprijed između onih gudura.
 Bio sam toliko bijesan da se nisam više osvrtao na njih.

 Lagano sam koračao svakim novim korakom očekujući eksploziju neke nagazne mine i pažljivo razgledajući okolo ne bih li uočio konac poteznih mina.
 Korak po korak i ništa se nije desilo pa sam tako prešao proplanak i ponovo se našao na rubu borovine na gornjoj strani proplanka.
 Kada sam se okrenuo ugledao sam njih dvojicu kako stoje na istom mjestu gdje sam ih i ostavio. Mahnuo sam rukom kao znak da jave ostalima da krenu ovamo i  uskoro sam  ugledao kako se naši borci kreću uzbrdo. Već za nekoliko minuta ponovo smo bili svi okupljeni na početku borove šume koja je vodila dalje uzbrdo do nove čistine pod samom bankinom na cesti.
 Vjerovali smo da ako četnici nisu zamininirali proplanak onda sigurno nisu ni preostalu dionicu jer je proplanak ipak bio idealno i najbolje mjesto za takvo nešto.

 Nalazili smo se otprilike na pedesetak metara od ceste u pojasu borove šume odakle je bilo donekle moguće raspoređivanje boraca po širini. Ippak osnovni pravac je i dalje bio kroz uvalu jer je u ostalim dijelovima šume bilo izuzetno teško kretanje tako su se ljudi sa L.M-om rasporedili nešto desno u šumu a ja sam se držao uvale.
 Bilo je potrebno biti što tiši i pokušati preći borovinu nakon koje su nas čekala dva četnička položaja ispod ceste, jedan lijevo a drugi desno ali ovaj desni nešto dalje i sa lošijim pregledom.
 Zbog takve situacije pozvao sam H.A. kojem sam dao zolju i ponovo ga upozorio da mora pogoditi položaj lijevo od nas i tako omogućiti bezbjedniji pristup cesti ostalim borcima a oko položaja sa desne strane već će se pobrinuti ljudi L.M-a.
 H.A. je imao jako odgovoran i težak zadatak jer je četnički rov bio tako postavljen da ga je bilo skoro nemoguće pogoditi iz uvale pa je za taj pokušaj morao tražiti odgovarajuću poziciju sa desne strane uspona iznad uvale. Njemu je dodatna otežavjuća okolnost bilo i nepoznavanje tačne pozicije četničkog položaja pa će morati "tražiti" prije nego ispali ali i pored toga on nijednog trenutka nije dozvoljavao da bilo ko drugi to pokuša.

 Još uvijek je vladala nevjerovatna tišina i još ni na jednom pravcu se nije počelo sa borbenim dejstvima. Svjetlost dana je postajala sve jača pa se može reći da je i potpuno svanulo kada smo se našli pred samim izlaskom iz borovine na nekih 20-30 metara od ceste.
 U tim trenucima mi se kroz glavu počela provlačiti pomisao da možda i ovaj put četnika nema na ovim položajima, pa sam se u trenutku odlučio rizikovati.
 U dvije riječi šapatom sam objasnio šta želim i ljudima je bilo jasno.
 Ja ću sam krenuti naprijed na čistinu uvalom koja vodi prema bankini na cesti i ako uspijem preći bar do pola čistine to znači da sam prošao ispod četničkog rova s lijeve strane a pošto je teren u padu moći ću djelovati odatle po četničkom rovu s bočne strane.
 Nije bilo vremena za razmišljanje i ja sam krenuo na čistinu u polusagnutom položaju pokušavajući uočiti rov s lijeve strane kako bih ispalio nekoliko rafala prema njemu i tako ustanovio ima li četnika tu.
 U svakom slučaju tim postupkom bih trebao četnicim u rovu odvući pažnju dok H.A. ne pogodi zoljom.
 U trenutku kad sam se našao ni deset metara od bankine iznenada su zapraštali zaglušujući rafali s obje strane a meci su zazviždali svuda oko mene. Čak i dan danas mi je prosto nevjerovatno da me ni jedan nije pogodio.

 Na sred čistine ispod same bankine nalazilo se oboreno stablo velikog bora pa sam istog trenutka instiktivno pokušao naći zaklon među igličastom krošnjom.
 U trenu je počela nevjerovatna vatra od svuda naokolo pa su se i momci na rubu borovine našli pod udarom četnika.
 Kako sam se našao u nekakvom čudnom položaju, pokušavajući se zakloniti od neprestanih rafala po oborenom stalbu i borovoj krošnji u kojoj sam se nalazio, uspio sam krajičkom oka vidjeti prve moje borce nešto ispod na rubu šume. Među njima je bio i H.A. i vidio sam kad je pao uslijed manje detonacije koju je, koliko sam mogao procjeniti, uzrokovao MB 60mm.
 Četnici su nas definitivno očekivali jer je sva vatra i svo njihovo djelovanje počelo u jednom jedinom trenutku, sinhronizovano i sa nevjerovatnim intenzitetom.

 Nastao je haos, sav teren niže od nas bio je tučen svim kalibrima četničke artiljerije i to skoro sa svih položaja okolo, pa čak i sa suprotne strane Miljacke, sa Gradišta.
 Ja sam se još uvijek nalazio zaklonjen u borovoj krošnji kada su četnici prestali djelovati u mom pravcu i pretpostavljam da su vjerovali da su me pogodili.
 Posvuda niže u šumi su odjekivale detonacije i rafali pa sam odlučio još nekoliko trenutaka ostati pod borom jer nisam želio ponovo doći pod četničku vatru ili eventualno vatru naših boraca.

 Sve to potrajalo je možda nekih desetak minuta nakon čega su se počeli oglašavati četnici arlaukanjem iz pravca ceste i šume okolo urličući "Hvatajte balije žive".
 U jednom trenutku nekoliko četnika je odnekud došlo cestom pokušavajući sa bankine pucati prema našim borcima u šumi ali su u toj razmjeni vatre pogođena njih dvojica od kojih se jedan onako mrtav prevrnuo i pao preko bankine pored mene, na nekih možda dva tri metra.
 U tom trenutku ja sam odlučio da se povučem nazad preko čistine u šumu ispod među ostale borce. To sam i uspio pužući nizbrdo na leđima dok sam uporno gledao prema bankini očekujući da će četnici ponovo odatle zapucati.
 Međutim oni to nisu učinili a nisu pripucali ni iz rovova, vjerovatno jer nisu obraćali pažnju na  dio terena gdje sam se nalazio, obzirom da su imali preča posla u razmjeni vatre sa našim borcima.

04.04.2013.

Predosjećaj

Tu noć uoči 14. decembra morao sam otići u komandu brigade kako bih predao konačne spiskove boraca moje jedinice kao i kako bih sa ostalima prisustvovao dodatnim konsultacijama u vezi zapovijesti za akciju koja će uslijediti ujutro.
Prilikom ulaska u kancelariju za sastanke pored komandanta Muje Zulića tu sam zatekao i A.G-a te još neke momke koji su imali funkciju komandira nižih formacija.
 
A.G. je onaj naš "snajperista" kojeg sam spominjao ranije pišući o izviđanju i odlasku izviđača na Lapišnicu.
Stajao je sad pod punom "ratnom spremom" isto kao i onda, na sebi je imao maskirni pancir i pancirni šljem, po sebi povješane ručne bombe, tromblonske mine i još sijaset nekih "rekvizita" za koje je samo on znao za sta služe.
Kad se svemu tome doda i povelik ranac na leđima onda se dobijao utisak da je to zaista bio neki opasan i spreman tip nalik na nekog marinca iz američkih akcionih filmova.
Ja sam naravno tog lika poznavao u sasvim drugom izdanju pa je meni njegov "ratnički" izgled izgledao i smiješno i žalosno.
Njemu je u stvari bilo bitno da bude primjećen od "značajnijih" ljudi i ta njegova oprema je imala za cilj da ostavi povoljan utisak na sve one koje je on vidio kao takve. Međutim kod njega nije bilo samo pitanje estetike nego i ponašanja i stava.
To je potvrdio i ovaj put.
U trenutku mog ulaska u kancelariju, Mujo je stajao ispred male zelene "table" na kojoj je nešto crtao kredom i pokazivao štapom nešto na tom svom crtežu komentarišući ono što je pokazivao. Pozdravio sam sve prisutne klimanjem glavom ali se nisam imao namjeru nikom posebno se obraćati pa ni Muji jer nije bilo nikakve potrebe za tim.
Na tabli je stajala nacrtna nekakva elipsasta krivulja koja je, kako ću kroz neki minut saznati, predstavljala Trebević a one tačke koje je komandant ucrtavao i komentarisao predstavljale su "četničke položaje", Vidikovac,Bob stazu itd.
Komentarišući nacrtano Mujo bi povremeno upitao: "je li ovo jasno.." na što je A.G. koji je stajao nešto ispred svih ostalih, najbliži Muji i tabli, redovno klimao glavom a ponekad i ozbiljno procijedio "jasno, jasno..".
Meni se nije slušalo to predavanje i iskoristio sam trenutak kad se komandant obratio prisutnima riječima: "Ima li neko nešto da kaže..."
Ja sam istupio glasno govoreći da imam nešto za reći tako da sam na trenutak prekinuo sve to i time privukao i njegovu i pažnju prisutnih.
On je, sudeći po njegovoj reakciji, bio zadovoljan što se baš ja javljam očekujući valjda neki moj komentar u vezi sutrašnje akcije kao što sam to uvijek ranije radio pa je oslovljavajući me imenom rekao: "Izvoli...reci šta ti misliš.."
Izvukao sam papir sa imenima boraca moje jedinice, pružio mu ga i rekao: "Bićemo ujutro u dogovoreno vrijeme spremni za pokret...pozdravljam i vidimo se".
Iz grupe su se čuli otpozdravi i slično pa je i sam Mujo rekao: "U redu, važi.." ne mijenjajući to neko pozitivno držanje prema meni.
Jedino me je A.G. gledao s nekakvim podozrenjem...nisam mu se nikako sviđao a nije ni on meni pa sam pred izlazak iz kancelarije dodao: "Izvinjavam se što ne mogu slušati predavanje, A. će to za nas obojicu" nakon čega sam se nasmijao i izišao.

Ujutro 14. decembra tačno u tri sata u naselju Hrid, pred osnovnom školom, moja jedinica je bila spremna za nastavak kretanja prema Trebeviću.
Pristizali su borci iz drugih jedinica na to dogovoreno mjesto okupljanja mada su neke jedinice, koje su bile stacionirane u naseljima bliže obroncima Trebevića, doći direktno na "Imanje" odakle će biti upućene na svoje pravce napada.
Poslije kraćeg odmora i nekoliko popušenih cigara krenuli smo dalje, onako u koloni, izmiješani sa borcima koji su nam se pridružili pred školom.
Na "Imanju" smo morali biti u 4 sata pa smo i svoj tempo kretanja prilagodili tome.
U sastavu moje jedinice ovog puta su se našli borci koji su imali nešto manje "iskustva" jer su oni iskusniji učestvovali u akciji od 7.decembra. To napominjem to jer se ovaj put sa mnom uputio jedan broj mladih ljudi od kojih pojedini nisu još učestvovali ni u jednoj akciji.
Pored njih je tu bio i jedan broj boraca nešto starije dobi koji su imali angažman od prvog dana, neki čak od 1991.godine ali isto tako, jedan broj njih do sad nije imao puno ispaljenih metaka.
Ja sam svakako vjerovao u sve njih, više ili manje, ali sam ipak imao izvjesnu dozu opreza jer su mi prilično nedostajali svi oni koji su do sad svaki put bili uz mene.
Moj čudan osjećaj u vezi ove akcije nije me napuštao ni u trenucima dok smo se kretali prema "Imanju". Taj osjećaj nije bio utemeljen samo na sastavu moje udarne grupe već i na tome što sam se cijelo vrijeme pitao kako da ovog puta uspijemo izaći na cestu na istom pravcu kao i 7.decembra.
Mnogi su mislili i vjerovali da - ako je moglo tad može uvijek - ali ja sam mislio drugačije i vjerovao sam da su četnici budniji i spremniji nego ikada do sada, opomenuti akcijom od sedmicu dana ranije.
Iskreno, nisam imao nikakvo rješenje i predosjećao sam da će većina nas, ukoliko četnici i ovaj put ne budu spavali, izginuti prije nego se domognemo ceste. Jednostavno tako su bili raspoređeni njihovi položaji da teren nije davao mogućnost manevra pa je i taj moj izuzetan oprez i nelagodan osjećaj bio uglavnom temeljen na tom osnovu.
Tokom kretanja prema Trebeviću ali i u cijeloj pripremi u tih nekoliko dana upozoravao sam borce da neće biti lahko i da trebamo dati maksimum maksimuma da ponovo iziđemo i zauzmemo ono što možemo.
Uvjeravao sam ih da ukoliko to ovaj put uspijemo da ćemo se ovaj put i održati na dostignutim položajima jer sad smo krenuli daleko spremniji. Objašnjavajući momcima sve to želio sam ih u suštini pripremiti za eventualan nepovoljan razvoj događaja i barem malo osloboditi straha, bar one od njih koji će po cijenu života, skupa sa mnom, ući u okršaj sa četnicima i tako omogućiti drugima izlazak na cestu.

U cijeloj brigadi nismo imali dovoljan broj PO sredstava, a i onih nekoliko zolja koje smo imali podijelilo se na druge pravce, tako da je jedna jedina zolja pripala mojoj jedinici.
Obzirom da sam ovaj put bio pesimističnog raspoloženja, tu jedinu zolju sam dodijelio sebi jer sam ipak sam sebi najviše vjerovao, hoću reći znao sam da ću je ja barem pokušati iskoristiti na najbolji način, pa makar mi to bio posljednje što sam uradio u životu.
Prije nego što ćemo stići na imanje, tokom našeg kretanja i razgovora o onome što predstoji prišao mi je H.A., mladić koji je pred sami rat završio sa odsluženjem vojnog roka u JNA.
On je učestvovao u jednoj od akcija na Stupu gdje sam u jednom trenutku kritikovao njegovo ponašanje jer je radio nešto što nije imalo veze sa borbenim aktivnostima a moglo ga je koštati života.
Ovaj put mi je prišao i tražio zolju koju sam nosio ubjeđujući me kako će on da je iskoristi na najbolji način uvjeravajući me da je prilikom boravka u JNA on bio jedan od najboljih u tome itd.
Nisam se želio u tim trenucima raspravljati jer sam već ranije objasnio i njemu i ostalima šta mislim o ovoj akciji i koliki je rizik svakog pojedinca. Naglasio sam da je ovo jedina zolja i da njome MORA biti pogođen cilj a to je prvi četnički položaj ispod ceste na našem pravcu i da nam samo to nam može omogućiti izlazak na cestu.
Pitao je zašto mislim da ću je ja iskoristiti bolje od njega tvrdeći da problem tog položaja neće postojati ukoliko se njemu dodijeli zolja.
Tu se u ovaj razgovor uključilo još nekoliko boraca koji su mi sugerisali kako je on u pravu i kako ja ne treba da pored ostalog uzimam na sebe i pokušaj uništenja položaja koji nam se nalazi na putu.
Pod takvim pritiscima i nagovaranjim dao sam mu zolju opominjući ga da jednsotavno mora pogoditi i da ćemo se ja i on dobro zakačiti ukoliko se desi da je recimo uopšte ne ispali.
Ipak izgovarajući to pomislio sam u sebi kako su to u osnovi sve besmislice jer da bi se zakačili i posvađali prvo moramo preživjeti.

19.03.2013.

Analiza i nove pripreme

Poslije ovog pokušaja od 7.decembra već istog dana smo sumirali rezultate onoga što se dešavalo tog dana na Trebeviću a u narednih nekoliko dana i izveli određene zaključke u vezi same akcije.
Dan poslije je održan i sastanak u komandi brigade a kojem ja nisam prisustvovao iz već opisanih razloga. Nakon stastanka komandant bataljona je nama, okupljenima u Domu Ljiljana, prenio neke zaključke i neke informacije o kojima se tom prilikom raspravljalo.

Ja ću pokušati opisati sve što se zaključilo na osnovu događaja od 7.decembra.

Prije svega treba reći da je sve što se dešavalo tog dana bilo u okviru šire akcije odnosno operacije, o čemu sam i ranije pisao, ali nam je to postalo potpuno jasno tek kada je i takva informacija upućena od korpusa prema komandi brigade.
Znači za razliku od nešto ranijih šturih informacija i zapovijedi, prenesena nam je naredba da naše aktivnosti na Trebeviću traju i dalje sve do trenutka potpunog probijanja četničkog obruča od strane naših formacija koje napadaju sa spoljašnje strane preko Jahorine.
Međutim pored ove potpuno jasne stvari mi još uvijak nismo imali preciznu informaciju da li su te aktivnosti spolja već krenule ali smo vjerovali da jesu uzevši u obzir da su veće borbene aktivnosti počele i na drugim lokalitetima unutar sarajevskog obruča.
Ono što je bilo uočljivo na osnovu svih tih podataka, koji su dolazili iz raznih krugova, jeste da je akcija već trebala krenuti ali da ima određenih nesuglasica i problema u vezi sa tim, problema koji su nastali među određenim ljudima na Igmanu što je uticalo na sam vremenski početak tih spoljašnih aktivnosti.
Kasnije će upravo zbog tih nesuglasica cijela operacija poprimiti sasvim drugačiji oblik.
Bilo kako bilo, ono što je za pripadnike moje jedinice bilo najvažnije jeste da nam je uskoro slijedio novi pokušaj napada pa smo u skladu s tim morali izvršiti nove i užurbane pripreme jer nova akcija slijedila već 14.decembra.

Bitno je napomenuti da je upravo taj cijeli niz nejasnoća iniciran dešavanjima na Igmanu imao negativan uticaj na dalji razvoj događaja i na samom Trebeviću. To se pokazalo na taj način da su se među jednim brojem pripadnika moje brigade pojavila oprečna mišljenja u vezi cijele te operacije. Podobar broj ljudi je stekao utisak da se naše aktivnosti trebaju svesti na neka dejstva slabijeg intenziteta, otprilike na neku simulaciju napada, vjerujući da je osnovni cilj našeg napada samo odvlačenje pažnje četnika na unutrašnju stranu prstena te razvlačenje njihovih snaga kako bi naše snage spolja imale manje problema u proboju.
Sve da je i bilo tako, mislio sam da se ipak morao i dalje davati maksimum i da se po svaku cijenu moralo ovladati i zaposjesti sve ono što je bilo moguće, taman da je to bio jedan jedini kvadrat teritorije pod četničkom kontrolom.
Međutim došlo je do vidljive promjene raspoloženja među borcima i mislim da je to bio jako nepovoljan momenat. Lično sam prognozirao tešku situaciju i nepovoljno odvijanje događaja ako se učvrsti takvo stanje duha u kojem borci počnu očekivati da će neko drugi uraditi posao umjesto njih. U akciji od 7.decembra imali smo i određene gubitke u ljudstvu pa je i to dodatno negativno uticalo na moral boraca koji su stvorili sebi sliku da u narednoj akciji trebaju pružiti neki minimum i borbeno djelovati bez većeg ugrožavanja lične bezbjednosti.
Zbog svega toga došlo se u situaciju da se u tih narednih nekoliko dana, pored svih aktivnosti za pripremu nove akcije, moralo uraditi i nešto čime bi se poništili efekti ove nagle negativne pojave među borcima.
Ono što smo mi na nivou bataljona kao prvo mogli uraditi jeste da "zamijenimo" ljudstvo u narednoj akciji odnosno da napravimo nešto drugačije formacije kako bi udarne grupe bile sastavljene od boraca koji su u prethodnoj akciji "odmarali" ili imali neke defanzivnije zadatke a da ljudi koji su se našli u jedinici za proboj u prethodnoj akciji ovaj put uopšte ne učestvuju.

Da bi sproveli takvu odluku bilo je potrebno napraviti određene korekcije u nižim formacijama odnosno četama što i učinjeno.
To je urađeno tako da se izdvojio jedan dio ljudstva, manji broj, iz dijela četa koji su pokrivali liniju, odnosno imali defanzivne zadatke, koji se zatim uključio u ofanzivne aktivnosti tek toliko da se dopune formacije za proboj a koje su uglavnom bile sastavljene od boraca koji nisu učestvovali u napadu od 7.decembra .
Sve to je trebalo uraditi u jako kratkom periodu tako da je bio potreban maksimalan angažman svakog pojedinca pa je došlo do toga da se zatraži i moje ponovno angažovanje za vođenje prvih udarnih grupa za predstojeću akciju 14.decembra a to je podrazumijevalo moj novi kontakt sa komandantom brigade.
Želio ja taj kontakt ili ne, skoro svi borci su zahtjevali moje učestvovanje, kao i sam komandant bataljona, pa mi nisu ostavili drugu mogućnost a i sam sam želio ponovo na Trebević, na bilo koji način.
Ipak moj direktan susret sa rh. Mujom nije ostvaren ni u narednih par dana ali sam dobio informacije o riječima njegove podrške, koje su se uglavnom svodile na pozitivno mišljenje o meni kad su u pitanju borbene aktivnosti, nesumnjivom povjerenju u ono što radim, o mom zalaganju u borbi i tako dalje.

Same ofanzivne aktivnosti pripadnika 1.bataljona 1.brdske brigade za 14.decembar planirane su uglavnom na temelju rada od ranije  te na osnovu iskustava od 7.decembra.
Na nivou brigade sagledane su slabosti i određeni propusti iz prethodne akcije te je zaključeno da pored nedostatka MTS-a postoje i potrebe za uključivanjem većeg broja pripadnika u narednoj akciji pa se na osnovu toga sve dalje i planiralo u nižim formacijama.
Za 1.bataljon to je konkretno značilo da možemo izvršiti transformaciju i dopunu jedinica, kako sam već i opisao, ali ono što je bitno naglasiti jeste da naš bataljon biva rasterećen time što se za cijeli bataljon određuje isključivo pravac između Pitinih stijena i Orlovača odnosno isti pravac kojim se ranije, 7.decembra kretao M.M. sa svojom grupom.
Od Kosmatice pa dalje prema desnom krilu biće raspoređen ostatak napadnih grupa iz 1.bbr. ali sa ovaj put  znatno brojnijim ljudstvom jer su te jedinice u prethodnoj akciji učestvovale sa dosta smanjenim brojem boraca u odnosu na njihovo brojno stanje.
Druga stvar koja se činila bitnom u svemu tome jeste da se za "rezervne" snage nisu planirali borci iz sastava za ofanzivno djelovanje nego ljudi sa defanzivnim zadacima odnosno ljudi koji su pokrivali liniju. Za njihovo pokretanje više nije bila nadležna komanda brigade već je bilo dovoljno da bilo koji vođa pravca direktno zatraži njihovu upotrebu.
Samo na nekim ključnim mjestima određen je jedan broj boraca koji će imati zadatak zaustaviti eventualni kontranapad četnika te njihov prodor oklopima prema perifernim naseljima na tim lokalitetima.

Ipak najznačajnija stvar, po meni, za koju sam se već odavno najviše zalagao (još od 8.juna) a koja u prošloj akciji nije bila ni uzeta u razmatranje, jeste formiranje posebne jedinice koja će biti sastavljena od ljudi koji nisu baš voljni i spremni za baratanje oružjem ali koji mogu biti upotrijebljeni za druge zadatke.
Na osnovu te inicijative, pored ljudi koji su nosili nosila,ćebad itd, određena je i jedna grupa ljudi koja će biti "naoružana" motornim pilama i čiji će jedini zadatak biti da na određenim mjestima vrše obaranje stabala borove šume na put kao privremenu zapreku oklopima ali isto tako i u samoj šumi gdje bi se oborena stabla mogla koristiti kao zaklon.
Naravno sve to ukoliko se uopšte uspijemo domoći ceste i puta odnosno šume.
Pored tih privremenih zapreka od stabala na putu, koja bi bar na trenutak zaustavila oklope a koji bi tad bili lakši cilj za naše protivoklopnjake, kao trajnije rješenje onemogućavanja kretanja oklopa ovom dionicom planirali smo i zarušavanje puta na Orlovačama pa se i za tu namjenu pripremio eksploziv i određeni ljudi koji će i izvršiti taj dio posla.
Dakle sve to sa motornim pilama i zarušavanjem mi smo unutar 1.batljona planirali za naš pravac a za to smo dobili i podršku od komande brigade pa je po naredbi sa tog nivoa i formirana ta jedinica.
Mislim da je sve to bio jedan maksimum priprema koji se mogao postići u periodu između 7 i 14 decembra 1992. godine

10.03.2013.

7.decembar IV

Na dnu posta naći će te link za mapu ovog područja koja se sastoji iz dvije situacione karte. Na prvoj su ucrtani četnički kontranapad, pokreti naših jedinca radi sprječavanja uklinjavanja, pojava četničke prage i dostignuti položaji naših jedinca. Na drugoj su ucrtani pravci četničkog napada O-M sredstvima i pravci našeg izvlačenja. Karte sam napravio pomoću google snimka i svoga sjećanja na ovaj događaj.
Ukoliko bude nekih nejasnoća slobodno pitajte.


Već i prije samog četničkog napredovanja u taj međuprostor mi smo bili svjesni šta jedan takav manevar može značiti...potpuno zatvaranje odstupnice M.M.-u i jedinici koju je vodio.
Jedini alternativni način izlaska te jedinice iz poluokruženja bio bi njihov pokret niz padine Trebevića koje vode prema staroj željezničkoj pruzi. Tako nešto bi se pokušalo samo u krajnjoj nuždi jer sav taj teren nije bio nimalo bezbjedan...neki lokaliteti u širem području su bili potpuno zaminirani a trasa pruge kao i same padine su bile pod stalnim nadzorom četnika sa suprotne strane Miljacke.
Zbog toga je bilo najvažnije spriječiti četnike da napreduju dalje prema cesti između naših jedinica kako nas ne bi potpuno razdvojili.

Onog trenutka kada se zaključilo da se dešava upravo jedan takav pokušaj odmah sam stupio u kontakt sa M.M-om kako bih mu javio o čemu se radi. Nisam bio siguran da li je on to uopšte primjetio jer su momci iz njegove jedinice bili okupirani problemima na koje su naišli i jer su većinom bili raspoređeni u pravcu četničkog rova i objekta Unioninvesta.
U ovom kontaktu M.M. mi je objasnio trenutno stanje stvari tamo.
Kako je rekao, on i njegovi momci su bili svjesni da četnici ulaze između ali da oni još uvijek nisu izloženi nikakvim dejstvima odatle pa je on odvojio dio jedinice koja je krenula prema nama kako bi na taj način pokušali spriječiti ovaj četnički pokušaj dok je on lično sa jednom grupom boraca ostao i nije još uvijek želio krenuti prema nama s ostatkom jedinice.
Šta je bio razlog njegovog zadržavanja?
Naime od trenutka kad je K.Ž. izgubio život nadomak četničkog rova činjeni su veliki napori u pokušaju da se izvuče ali u tome se nije uspjevalo jer se njegovo tjelo nalazilo na mjestu koje je bilo izloženo četničkoj vatri.
Inače kada  smo pripremali ovu akciju, u želji da budemo spremni i za ovakve stvari, napravili smo jednu "spravu" koja bi poslužila za izvlačenje poginulih. Od željeza je napravljena četverostrana "kuka", nalik ribolovačkoj udici ili sidru, koja se vezala na elastičan štrik...kuku bi trebalo baciti i zakačiti poginulog te ga izvući. Čak smo i vježbali ovo pa je čovjek koji se pokazao najboljim nosio sa sobom ovu napravu a i bio je tamo sa M.M-om pred tim rovom.
Međutim i pored svih tih pokušaja K.Ž. još uvijek je ležao gdje je i pao.
Odmah po završenom razgovoru sa M.M-om  ja sam odlučio učiniti isto što i on, izdvojiti jedan broj boraca i krenuti u susret ekipi koju je on uputio prema nama s tim što će borci iz moje grupe ići nešto niže šumom u odnosu na cestu jer su njegovi išli tik uz cestu pa sam na taj način želio izbjeći međusobnu vatru.
Ja sam ostao na mjestu gdje sam se i nalazio do tada, pokušavajući održati, sad sa umanjenim brojem boraca, pozicije koje smo zauzimali.
Još uvijek smo uspijevali držati stvari pod kontrolom na cijelom potezu i terenu koji smo kontrolisali ali momci koji su krenuli presjeći put četnicima ušli su u žestoku i izuzetno blisku borbu sa četnicima, tako reći borbu prsa u prsa.
U toj grupi boraca našao se moj stari drug, najveći galamdžija i provokator, neizbježni dobrovoljac za gdje treba i gdje ne treba, čovjek takve hrabrosti da se to zaista suprotstavljalo zdravoj pameti. I tada je glasno provocirao četnike uzvikujući različite "parole" i to dok je pucao prema njima idući naprijed s ostalim momcima. Napredovali su dovoljno duboko da bi se postigao željeni raspored, jer su već i momci M.M.-a koji su krenuli prema nama uspjeli ostvariti dodir s ovom grupom te se tako zatvorila "šupljina" i spriječio dalji prodor četnika.
Međutim u tom okršaju moj drug biva teško ranjen u predjelu pluća i to sa nekoliko metaka od četničkog rafala iz neposredne blizine, pa je bilo nužno izuzeti nekoliko boraca koji će ga transportovati nazad.
Taman negdje kada smo uspjeli spojiti jedinice i spriječiti brz prodor četničke pješadije prema cesti javio se M.M. sa nimalo lijepom informacijom.

Četnici su pokrenuli svoju mehanizaciju iz pravca Brusa.
To je u stvari bila jedna Praga koja se kretala cestom i koja je počela djelovati po terenu gdje se on nalazio sa svojom grupom.
U tom sveopštem haosu i u trenucima kad je sve grmilo okolo nisam znao šta drugo da mu kažem nego da bježi odatle, da krene nazad prema nama pa i po cijenu da K.Ž.-ovo tijelo ostane tamo.
To je bila jako teška odluka koju, osjetio sam, ni sam M.M. nije želio samostalno donijeti.
Ipak to je bilo nužno učiniti i ja sam galameći njemu to i rekao: "Bolje i to nego da svi tu izginete, odmah se povlači bez razmišljanja..."
Tako je i uradio, povukao se sa ostakom boraca dublje u šumu i ubrzo se našao među ostalim ljudima.
Međutim sve to nije uticalo na dalje kretanje i djelovanje Prage.

Ona je jednostavno nastavila dalje kretanja povremeno djelujući po nekim mjestima oko ceste i dijelu šume valjda pretpostavljajući da bi neke naše grupe mogle tu biti.
Mi smo se nalazili dovoljno duboko u šumi da njeno djelovanje nije moglo imati velikih rezultata ali smo se plašili da za njom ne dođe još četničke pješadije i da na taj način ne dođemo u totalno okruženje.
Međutim to se nije desilo i njen osnovni cilj je vjerovatno bio stvoriti paniku među nama tako da je nastavila kretnje u pravcu Pitinih stijena što je jasno govorilo da nema namjeru djelovati ponovo po nama.
Mi smo imali još jednu ili dvije zolje koje smo čuvali za svaki slučaj ali nismo pokušali gađati Pragu jer je brzo nastavila dalje, tako da je sve bilo na momcima koje smo ostavili tamo uz cestu bliže Pitinim stijenama. Oni su imali nekoliko komada P.O. naoružanja i vjerovao sam da Praga neće napraviti veću pometnju među njima. Pokazalo se da sam bio u pravu.
Onog trenutka kad se Praga našla na mjestu odakle ju je bilo moguće pogoditi, ispaljena je zolja koja na žalost nije pogodila cilj. Ipak to je uzrokovalo povlačenje Prage i ponovno njeno ubrzano kretanje u našem pravcu ali se ovaj put nije zaustavljala niti djelovala, samo je nastavila dalje prema Unioninvestu i Brusu odakle je i došla pa smo pomislili da smo se riješili te aždahe.
Ali nije bilo tako.
Već kad smo pomislili da smo zaustavili četničku pješadiju, što u stvari i jesmo od kako nam se pridružila cijela M.M-ova jedinca,.uslijedio je novi četnički kontranapad.

Znači od trenutka kad smo popunili šupljinu između jedinica i kada smo zbili redove četnička pješadija je posustala u svojim pokušajima a njihova vatra postepeno je jenjavala posebno na desnom krilu. To "utišavanje" se prenijelo i dalje pa je njihovo najizraženije djelovanje ostalo na našem lijevom krilu ali i tu su bili zaustavljeni pa čak i djelimično potisnuti pa smo mi prema tome vršili manje korekcije u našem rasporedu, mjestimično se pomjerajući naprijed.

U novi pokušaj da nas potisnu četnici ponovo uvode mehanizaciju, sada dva komada, istu onu pragu i jedan tenk T-55.
Praga ide naprijed a tenk nešto iza nje.
Tada počinje prava drama a događaji teku nevjerovatnom brzinom.
Praga, pošto je ranije "provjerila" naš raspored oko ceste, sada jednostavno ima ulogu obezbjeđenja tenka ali i četničke pješadije koja, napuštajući raniji raspored u svom kretanju, sada ide naprijed uz podršku ova dva oklopa i obuhvatom sa lijeva preusmjerava svoje težište napada.
Žestoko i neizdrživo djelovanje tenka, prage i četničke pješadije po šumi u kojoj smo bili, dovelo nas je u situaciju da biramo jednu od dvije mogućnosti.
Prva je bila da zadržimo trenutni raspored ili čak da uđemo još dublje u šumu ali time bi sebe najvjerovatnije doveli u bezizlaznu situaciju ukoliko četnici uspiju ponovo ovladati cestom za što su postojale jako velike šanse s obzirom da još uvijek ni na jednom drugom pravcu nije bilo pomaka niti proboja naših jedinica.
Druga opcija je da odmah krenemo nazad prema cesti i tu pokušamo zaustaviti ovaj novi napad četnika kako bi barem pokušali odbraniti i zadržati pod kontrolom dionicu puta Orlovače-Pitine stijene.
U tim trenucima postojala su oprečna mišljenja među borcima šta treba poduzeti ali u takvoj situaciji nije bilo ni sekunde za dvoumljenje pa je skoro automatski uslijedio pokret prema cesti.
Nekoliko momaka koji su bili nešto unazad cestom, od kojih je ranije jedan promašio pragu, sada su imali veliku odgovornost da zaustave oklope i omoguće naše izvlačenje.
Mi, u svom kretanju šumom, kako smo se približavali cesti bivali smo sve sve više izloženi dejstvima kako tenka i prage tako i pješadije.
Srećom onog trenutka kad su naši momci na cesti ispalili prvi projektil prema oklopima, od kojih ponovo nijedan nije pogođen, ovi su se opet povukli nešto unazad a mi time dobili mogućnost izlaska iz šume.

Već se uveliko u sve to uključila i četnička artiljerija koja je počela "prebirati" teren okolo.  Artiljerija je djelovala izuzetno jakim intenzitetom na vrlo mali mali prostor, povremeno obustavljajući vatru da bi omogućili pokret i djelovanje četničke mehanizacije i pješadije a počela je vatra i iz pravca Vidikovca te smo jednostavno bili prinuđeni povući se ispod ceste.

Poslije konsultacija s komandom brigade uslijedilo je potpuno povlačenje svih jedinica koje su tog 7.decembra još jednom pokušale potisnuti agresore sa položaja na Trebeviću.


MAPA:

http://img5.imageshack.us/img5/4310/trebkontrap.jp

27.02.2013.

7.decembar III

Na dnu posta naći će te link za kartu ovog područja sa ucrtanim četničkim pješadijskim i artiljerijskim položajima i otpornim tačkama, pravcima našeg prilaska i napada, pravcima našeg napredovanja, smjerom četničkog kontranapada i linijama naše odbrane. Karte sam napravio pomoću google snimka i svoga sjećanja na ovaj događaj.
Ukoliko bude nekih nejasnoća slobodno pitajte.


Sa još nekoliko saboraca zauzeo sam položaj koji je omogućavao kontrolu prostora nešto prije Pitinih stijena uključujući i cestu ali ništa više nismo mogli učiniti osim vizuelne kontrole terena okolo i ispred nas. Moglo se eventualno nasumično djelovati vatrom u pravcu stijena na Kula gradu, što su neki među nama i radili ali kratko, uvidjevši da nema od toga kakve fajde.
Tako je bilo i sa ostalim borcima iz "rezervnih" snaga, nalazili su se raspoređeni okolo očekujući eventualni kontranapad četnika i na taj način držeći "otvorenim" pravac prilaska, štiteći odstupnicu napadnim grupama koje su se kretale dalje prema Brusu.

Onog trenutka kad smo putem radio stanice dobili informaciju da se na drugim pravcima nije ostvarilo nikakvo napredovanje i da četnici pružaju izuzetno jak otpor te da tamo imamo i prve gubitke, postalo je jasno da i mi moramo poduzeti nešto više kako bismo svojim aktivnijim djelovanjem omogućili napredovanje na drugim pravcima.
To smo moglo učiniti na nekoliko načina odnosno pravaca; bila je mogućnost da se i mi ubacimo u borovu šumu kojom je bilo moguće doći iza leđa četničkim položajima na Kula gradu a zatim Vidikovcu a isto tako moglo se pokušati kretati u pravcu ceste prema Kula gradu i Pitinim stijenama. Ipak ovo drugo je bilo daleko teže zbog terena koji nije dozvoljavao širi raspored ljudstva već samo jednosmjerno kretanje samom cestom koja nije pružala nikakve mogućnosti manevra jedinicama u pokretu.

Prije akcije nije planiran baš ovakav razvoj događaja.

Namjeravalo se, u slučaju probijanja četničke linije na više pravaca i nakon njenog potpunog čišćenja i zaposjedanja , uputiti na nove pozicije (poput mjesta gdje smo se mi našli) jedinice koje su inače "pokrivale" našu prvu liniju, one statične jedinice i borce koji nisu imali namjenu da djeluju ofanzivno a o čemu sam već pisao.
Oni bi na novodostignutim pozicijama formirali novu liniju odnosno zauzimali obrambene položaje tako oslobadjajući nas kako bismo bili pravovremena dopuna prvim udarnim jedinicama. Međutim za sad to nije bio slučaj, nije bilo probijanja na drugim pravcima pa nije bilo ni upućivanja "linijaša" ovamo a naredba o njihovom pokretanju bila je u nadležnosti komande brigade.
Ovo govorim jer smo mi koji smo se nalazili raspoređeni oko ceste imali ozbiljnu namjeru krenuti dalje ali smo bili svjesni da time znatno slabimo kontrolu na ovom dijelu a postojala je realna mogućnost da u slučaju četničkog kontranapada i neželjenog razvoja događaja dođe i do zatvaranja odnosno presijecanja odstupnice jedinicama u dubini pa tako i nama ako uđemo dublje u šumu odnosno u zaleđe četničkim položajima.

Trebalo je donijeti brzu odluku šta da radimo...trebalo je što brže djelovati.
Borci su poprilično poštovali moje mišljenje i očekivali su da ja odlučim da li da krenemo naprijed. Neki su jednostavno zahtijevali da se krene ali su ipak željeli da imaju moju saglasnost.
Ja u stvari nisam ni sam nisam bio siguran šta bi bilo najbolje poduzeti iako sam i ja želio da krenemo dalje.
Jedan broj ljudi insistirao je da kontaktiram komandanta brigade, da mu objasnim situaciju te od njega tražim dalja uputstva i upućivanje dodatnog ljudstva ovamo.
Ja naravno (poslije ranije opisanih događaja) nisam htio imati bilo kakav kontakt sa njim pa sam se ipak odlučio iznijeti vlastito mišljenje i prijedlog.
Idemo naprijed i to odmah, oko ceste ostavljamo nekih desetak boraca a o našem pokretu obavještavamo samo jedinice na terenu, tačnije M.M-a i L.M-a.
Tako je i bilo, većina boraca se uputila u pravcu šume dok je jedna desetina ostala kontrolisati cestu i štititi odstupnicu.

U tim trenucima borbe su se razvile i intenzivirale posvuda na Trebeviću a intenzitet dejstava četničke artiljerije je bio takav da se zemlja tresla pod nogama čak i nama gdje na sreću artiljerijskog djelovanja još uvijek nije bilo. Imao sam utisak da su četnici uglavnom koncentrisani na odbranu svojih položaja na potezu Kula Grad-Vidikovac-Bob staza te su tamo najviše i tukli artiljerijom.

Plan našeg daljeg djelovanja je bio prilično jednostavan, željeli smo što prije da dođemo u pozadinu Kula grada i da pokušamo da taj položaj dovedemo u neku vrstu okruženja te da ga konačno onesposobimo i zaposjednemo u sadejstvu sa jedinicama iz pravca Kosmatice jer je u tim trenucima upravo to četničko uporište predstavljalo možda i najveću prepreku za cjelokupno dalje napredovanje i ovladavanje Trebevićem.

Jako oprezno smo nastavili kretanje kroz borovinu koja je mjestimično bila neprohodna zbog guste šikare, posebno na rubnim dijelovima bliže cesti pa smo morali zaći nešto dublje u šumu. Na pogodnim mjestima u šumi rasporedilo se po nekoliko boraca, za svaki slučaj, dok je ostatak ljudstva nastavio dalje s ciljem napada na Kula grad..

Međutim u tim trenucima počinju se javljati prvci znaci da se četnici "bude" i pojačavaju dejstva na našem pravcu jer se njhova vatra pojačava prvo iz pravca kojim je otišao M.M.da bi se vrlo brzo sva ta dejstva prenijela dalje i na kraju zahvatila cijelu šumu. To je predstavljalo jasan znak da su četnici konsolidovali redove u ovom rejonu i krenuli u kontranapad, zasad uglavnom pješadijom koja se rasporedila svuda po šumi i to u prilično velikom broju.
Mislim da su to bili presudni momenti u borbama za Trebević, sudeći barem tome što su četnici bili prinuđeni na blisku pješadijsku borbu napuštajući svoje jazbine koje su im pružale zaklon i sigurnost, a to je bilo nešto što su inače vrlo nerado činili.
Zbog takvog razvoja događaja, odnosno pokušaja četnika da nas potisnu iz šume koja je bila značajna za prevlast na Trebeviću, mi smo odustali od daljeg kretanja prema Kula gradu i umjesto toga posvetili svu pažnju zaustavljanju i odbijanju četnika koji su dolazili šumom.

Pošto je razmak između nas i napadnih grupa lijevo sa M.M-om na čelu bio prilično velik mi smo se istovremeno kretali i razmještali tako da pokrijemo što veći dio prostora prije svega pokušavajući lijevim krilom uvezati liniju odbrane i ostvariti kontakt ili barem uspostaviti raspored koji bi maksimalno smanjio prazan prostor između nas i grupa M.M.-a, odakle je ovaj četnički kontranapad i krenuo.


A šta se tamo zapravo događalo?

Poslije uspješnog prodiranja i napredovanja na Orlovačama pred njima se pojavila nova prepreka u vidu utvrđenog četničkog položaja u neposrednoj blizini objekta "Unioninvesta".
Mi do tada nismo imali puno informcija niti uvida u stanje stvari na tom mjestu jer je bilo dosta duboko u četničkoj teritoriji ali se pretpostavljalo da ovaj objekat nije beznačajan za njih i da u okviru opsadnih linija ovaj objekat mora imati svoju svrhu i namjenu, vjerovatno važniju.
Da su te pretpostavke tačne pokazao je i taj utvrđeni bunker iz kog je otvorena mitraljeska vatra na naše momke koji su se kretali u tom pravcu. Samo objekat od nekog značaja može biti tako obezbjeđen izuzetno utvrđenim bunkerom s obzirom da je objekat sam po sebi bio bezbjedan time što se nalazio poprilčno u dubini teritorije pod četničkom kontrolom.

Bilo kako bilo četnički rafali iz tog bunkera iznenadili su momke i jedan od njih, K.Ž. koji se nalazio nešto ispred ostalih, okrznut je metkom u predjelu glave nakon čega je pao.
Tu je nastao žestok okršaj u pokušaju da se neutrališe bunker ali to nije uspijevalo jer su četnici iz bunkera imali potpunu kontrolu i pregled nad okolnim terenom.
U trenutku nakon što je pao, K.Ž. se ponovo podigao i iako vidno obliven krvlju bilo je jasno da nije teško ranjen već samo okrznut.
Vjerovatno uslijed panike i dezorjentacije nije uspijevao čuti druge momke koji su mu vikali da ne ustaje i da ostane u ležećem položaju...nije ih poslušao, ostao je u sjedećem stavu panično vičući: "Pogođen sam, upomoć, pomozite mi.."
Na žalost to je dodatno privuklo pažnju četnika iz bunkera koji nisu propustili priliku da ga dokrajče rafalima.

Da li su četnici ovim pokretom pješadije oslabili svoje snage na drugim položajima i da li će to  olakšati napad našim momcima na drugim pravcima nismo mogli zasigurno znati, ali smo vjerovali u to kao i u važnost naše kontrole nad dobrim dijelom terena i teritorije pa smo bili stoga odlučni po svaku cijenu održati pozicije.

Počele su da padaju i prve granate u našu pozadinu, skoro isključivo po cesti i okolo nje na dionici pod našom kontrolom i počela je žestoka razmjena pješadijske vatre.
Četnici su očigledno bili jako odlučni u namjeri da nas vrate nazad pa su mjestimično prilazili i na jako malu udaljenost ispaljujući besprekidne rafale kako bi nas prisilili na povlačenje.
Gusta borovina predstavljala je zaklon i njima i nama, ali to nije dozvoljavalo nišanjenje i precizno djelovanje jedinačnom paljbom tako da su se razmjenjivali samo zaglušujući rafali ispaljivani u slobodan prostor između drveća.
Poćele su se "razmjenjivati" i ručne bombe između nas i četnika.
Sve je trajalo jedan izvjestan period u kojem ipak nije bilo nikakvih značajnijih pomjeranja, bilo s naše ili njihove strane ali ono što je bilo u tim trenucima najbitnije jeste da kod nas niko nije bio ni okrznut. To nas je to dodatno ohrabrivalo i davalo nadu da ćemo ih uspjeti zaustaviti a zati m i potisnuti te smo i dalje upućivali rafale, od kojih doduše nije bilo velikog efekta jer je bilo teško bilo koga pogoditi.
Ipak takva situacija nije mogla trajati vječnost a naše mogućnosti nekog manevra nisu bile baš velike. Činilo se da je sad bilo najbitnije ostvariti kontakt odnosno spojiti se sa momcima M.M. lijevo od nas.
I dok smo u tom sveopštem haosu pokušavali smisliti nešto što bi nam omogućilo bar da ostvarimo taj dodir na lijevom krilu sa tamošnjim borcima i uvežemo snage, četnici uspijevaju ostvariti napredovanje i uklinjavaju se u naš raspored, djelimično nas odvajajuči od grupa sa M.M-om.
Vjerovatno je da su u razmjeni vatre, pošto nisu naišli na otpor u tom "šupljem" dijelu, shvatili da  postoji prazan prostor imeđu naših jedinica. Vrlo brzo su se počeli ubacivati i infiltrirati u tu prazninu, doduše ne sa velikim uklinjenjem i napredovanjem,  već više stihijski, zalazeći nam sa bočne strane i djelujući po nama rafalima.
Ipak našli smo se u nimalo zavidnoj situaciji.


MAPA:

http://img259.imageshack.us/img259/111/nptrb3.jpg

24.02.2013.

7.decembar II

Napomena prije teksta:
Na dnu posta naći će te link za kartu ovog područja sa ucrtanim četničkim pješadijskim i artiljerijskim položajima i otpornim tačkama, pravcima našeg prilaska i napada.Karte sam napravio pomoću google snimka i svoga sjećanja na ovaj događaj.
Ukoliko bude nekih nejasnoća slobodno pitajte.


Ti rani jutarnji sati su bili izuzetno mirni na Trebeviću, skoro bez ikakvih oružanih dejstava i tek ponegdje bi se čuo kraći rafal ili jedinačna vatra i to uglavnom iz zone koju je pokrivala 10.bbr.
U tako "tihom" ambijentu se odvijao pokret naših jedinca i to je na nas ostavljalo međusobno suprotstavljene utiske.
U isto vrijeme smo se nadali i da su četnici možda "umorni" i spavaju po svojim brlozima a i strahovali da nas možda spremno čekaju ukoliko su načuli da će danas uslijediti naš pokušaj proboja.
Takva razmišljanje su bila uvijek prisutna kada bi četnici bili tihi dok bi mi pokušavali prići što bliže kako bi izvršili udar sa što boljih pozicija.
Kretali smo se u koloni puteljkom koji se pružao skoro paralelno četničkoj liniji i položajima oko puta Vidikovac-Brus na udaljenosti od nekih stotinjak metara.
Povremeno bi pravili zastoj kako se kolona ne bi razvukla želeći na taj način koliko toliko uticati na mogući neželjeni razvoj događaja odnosno izbjeći eventualnu iznenadnu vatru po nama.
U tim kraćim zastojima određene jedinice su se isključivale iz kolone i upućivale na svoje pravce napada pokušavajući što tiše i opreznije prići što bliže na jurišne položaje odakle bi bilo moguće izvršiti prvi udar istovremeno sa jedinicama na drugim pravcima.
Tako su se jedna po jedna, sve niže formacije iz bataljona uputile na svoje pravce u našoj zoni odgovornosti.

Iako zadnjih dana nije bilo informacija oko pokreta jedinica koje trebaju izvršiti napad sa vanjske strane obruča mi smo ipak vjerovali da postoje neke aktivnosti i tamo i da bi ova akcija mogla dati željene rezultate s obzirom da četnici ne mogu sve to pokriti i kontrolisati.

Tog jutra dok još nije počeo ni prvi osvit zore sve naše jedinice bile su na svojim pravcima.
Na pravcu između Pitinih stijena i Orlovača nalazile su se tri jedinice iz sastava 1.bataljona 1.bbr među kojima sam bio i ja ali sam sa ostalim borcima "rezervnih snaga" ostao na mjestu za to određenom dok su se borci koji će ići u proboj izdvojili i krenuli naviše.

S prvim osvitom zore, dok na naše iznenađenje četnici još nisu bili ni na jednom pravcu primjetili naše pokrete, krenuo je i naš prvi udar.
Prvi rafali su se začuli iz pravca Kosmatice ali skoro istovremeno i posvuda na cijeloj liniji razdvajanja.
Pedesetak metara ispred mene M.M. je uveo našu jedinicu u borbu i nakon nekoliko minuta neprekidnih rafala i povremenih detonacija, putem radio stanice me pozvao da krenem naprijed sa ostalim ljudstvom jer se on sa svojom grupom uspio domoći ceste.
Svuda naokolo je toliko grmilo od obostranih dejstava da se meni činilo nevjerovatnim da su naši borci već uspjeli izići na cestu.
U tim trenucima skoro svi borci koji su se nalazili sa mnom kreću gore odakle se M.M. javio.
I sam sam nekako uspio izaći na nivo ceste i vidjeti cijelu situaciju.

Nevjerovatan prizor i pravi odmor za oči.
Iz jedne četničke brvnare koja se nalazila na suprotnoj strani ceste dizao se gust crn dim.
To je zapravo bilo mjesto odakle su četnici raspoređivali stražu za dva isturena stražarska mjesta ispod ceste ali koje ovog jutra nisu pokrili iz ko zna kojih razloga.
M.M. je lično uspio sam neopaženo proći ispred i ispod tih mjesta gdje su trebale biti straže i doći u poziciju odakle je mogao gađati brvnaru.
U presudnim momentima dok se on spremao zoljom gađati brvnaru, iz nje je izišao četnik koji ga nije primjetio nego se uputio prema jednom od dva stražarska mjesta koje sam spomenuo.
Tada M.M. zoljom uspjeva pogoditi unutrašnjost brvnare pravo kroz vrata na koja je ovaj izišao.

Takav razvoj situacije se samo mogao poželjeti.
Kako to obično i biva u ovakvim situacijama jedan broj boraca uvijek se odvaži na neke samovoljne aktivnosti pa je počeo "pretres" tih četničkih rovova.
Drugi su opet htjeli zauzeti što bolje pozicije i pokrenuti dalje aktivnosti prema neprijatelju.
U okviru svega toga bilo je bitno da u tim trenucima nije bilo ama baš nikakvog odgovora četnika na ovom pravcu.

Brzim konsultacijama dogovoreno je šta činiti dalje.
Mi iz rezervnih snaga ćemo zauzeti što povoljnije položaje svuda okolo a M.M. će sa ostalim borcima, podijeljenim u manje grupe, krenuti u pravcu gdje po našim pretpostavkama četnici to najmanje očekuju a to je u pravcu Brusa.
Uostalom tako je bilo i planirano i računalo se da će naše jedinice iz pravca Kosmatice uspjeti s probijanjem te da zbog toga po tom pravcu, odnosno po pravcu Vidikovca, trebamo samo djelovati vatrom na način da im omogućimo napredovanje kao što bi i oni nama da su uspjeli probiti prije nas. Odlučili smo da u pravcu Vidikovca nećemo brzopleto napredovati  već ćemo pokušati sa što bezbjednijim raspoređivanjem i stalnom vatrom vršiti pritisak na tamošnje položaje i na taj način rasteretiti naše jedinice koje su tamo već imale žestok okršaj.
Sve se to odigravalo velikom brzinom pa se desilo da su, i prije nego je M.M krenuo prema Brusu, četnici pod pritiskom naših jedinica počeli napuštati položaje na i oko Pitinih stijena.
Vjerovatno je među njima zavladala velika panika jer su se iznenada našli pod našom vatrom ali i zbog činjenice da su naše snage prodrle u njihovu dubinu a oni u tim trenucima očigledno nisu znali gdje i kuda se sve nalazimo pa su neki od njih bježali glavom bez obzira.

Ja sam se zaklonio iza jednog ovećeg kamena nešto višem od ceste koju još nisam prešao i činilo mi se da mi je taj položaj odgovarajući i da imam prilično dobar pregled odatle. Tu je sa mnom bilo još nekoliko naših boraca.
Odatle sam, skupa sa ovim ljudima, ugledao jednog četnika koji je izbezumljeno bježao sredinom ceste krećući se iz pravca Kosmatice odnosno Vidikovca.
Djelovao je kao da ga tjera hiljadu đavola pa i pored toga što je imao pušku u rukama očigledno nije znao šta bi s njom jer u trenutku kad je pred njega iz zaklona pored ceste iskočio M.M. sa još dvojicom boraca, jednostavno mu je ta puška ispala iz ruku.
Panično je viknuo: "Nemojte, ja sam vaš komšija Rajko iz Dovlića...."
To je bilo zadnje što je ikada izgovorio, jer u istom trenutku je M.M. u njega ispalio trenutnu tromblonsku minu koja ga je pogodila direktno u tijelo.

Poslije toga su momci sa M.M.-om krenuli u pravcu Brusa ali ovaj put kroz borovu šumu, šumu koja je bila naš davnašni cilj i nad čijim jednim dijelom smo sad imali potpunu kontrolu.
Okolo je bukvalno grmilo,velike borbe su se odvijale na desnom krilu, na pravcu Vidikovca kao i na svim ostalim pravcima, i našim i onim 10. bbr.


MAPA:

http://img7.imageshack.us/img7/2439/trebnapad.jpg

19.02.2013.

7. decembar

Napomena prije teksta:
Na dnu posta nalazi se link za mapu područja koje spominjem u ovom postu sa ucrtanim imenima lokaliteta bitnih za tekst.

Negdje oko dva do tri sata iza ponoći počele su pristizati jedinice iz sastava 1.bbr. koje će pred osvit zore pokušati izvršiti probijanje četničkih prvih linija na Trebeviću.
Već negdje oko četri sata ujutro, 7 decembra 1992, većina pripadnika brigade koji će učestvovati u ovoj akciji bili su okupljeni na "Imanju" dok su ostali bili okupljeni na drugim mjestima sa kojih će krenuti na svojim pravcima: iz pravca Boguševca i Čoline kape u pravcu Bob staze i Vidikovca odnosno iz pravca Popovog gaja preko Lisičnjaka u pravcu Pitinih stijena i Kosmatice.
Zapravo ovaj drugi lokalitet preko Popovog gaja nije bio predviđen za pokret jedinica koje će izvršiti prvi udar prema Trebeviću već za smještaj rezervnih snaga i dijela logističke podrške kako bi se sva dopuna i podrška jedinicama u proboju mogla izvršiti iz više pravaca.

Ipak  pravac preko Boguševca imao je istu važnost kao i onaj preko "Imanja" što znači da su jedinice iz tog pravca bile predviđene za pokušaj probijanja prema Bob stazi i dalje prema Vidikovcu odnosno prema putnoj komunikaciji Lukavica-Pale u rejonu "Prvog Šumara" gdje su desnim krilom bile u mogućnosti ostvariti sadejstvo sa pripadnicima 10.bbr.
Taj pravac je bio izuzetno zahtjevan jer smo već od ljeta, kako sam i pisao, izgubili kontrolu nad lokalitetom "Opservatorije" i u tom periodu četnici su imali pristup samom rejonu ali ga nisu stalno "pokrivali" niti imali neke utvrđene položaje nego su se uglavnom držali bezbjednih položaja oko bob staze povremeno kontrolišući lokaciju opservatorije. Ipak je to bio značajan problem jer bi i na najmanji naš pokret u tom pravcu četnici zaposjedali položaje oko opservatorije i zatim vrlo lahko kontrolisali pristup naših snaga jer se radilo o vrlo teškom terenu za napredovanje sa velikim usponom. Iako se djelimično imala kontrola nad svim ovim loklitetima sa naših položaja oko Čoline Kape svako naše jače djelovanje odatle četnici su jednostavno kontrolisali i spriječavali sa Vidikovca.
Znači jedini pravi uspjeh u širem smislu bilo je ovladavanje četničkim položjima na i oko Vidikovca jer su se njegovom kontrolom stvarali uslovi za potpunu kontrolu cijelog unutrašnjeg prstena na Trebeviću i stvarale realne mogućnosti daljeg napredovanja i zaposjedanja dominantnih kota i kontrole puta Lukavica-Pale.
Težak pristup je bio svuda na Trebeviću ali mislim da je ovaj lokalitet bio nešto više problematičan ako se to sagleda na način da smo mi uvijek imali za cilj ovladavanje dijelovima koji će nas dovesti u ravnopravniji položaj i teren gdje ćemo biti koliko toliko u istoj ravni sa četnicima. Mislim da bi tada sve bilo drugačije i dalje napredovanje naših snaga bi bilo neupitno. Uz sve to, dio snaga bi morao izvršiti napredovanje desnim krilom prema putu Lukavica-Pale i zaposjedanje četničkih položaja u tom rejonu.

Sve ovo se znalo i od ranije pa se nekako uvijek računalo da su naše najveće šanse za probijanje unutrašnjeg prstena na Trebeviću ipak na potezu koji je moj bataljon imao u zoni odgovornosti.
Tu je situacija bila takva da se eventualnim osvajanjem samo jednog četničkog položaja oko puta koji se pruža od Vidikovca pored Pitinih stijena prema Brusu odmah dolazilo u ravnopravan položaj prema četnicima a zatim su se otvarale mogućnosti pokreta u više pravaca, ravno prema Vidikovcu, isto tako prema Brusu ali i šumom u pravcu te glavne ceste.
Zbog izuzetno teške konfiguracije terena na potezu Orlovače-Pitine Stijene gdje je mogućnost kretanja bila izuzetno teška i sami četnički položaji su bili slabiji i rijeđi pa smo mi u tome vidjeli najveću šansu.

Dakle u ranim jutarnjim satima tog 7.decembra na lokalitet imanja došli su i pripadnici moga bataljona među kojima su se nalazili, pored boraca koji će izvršiti prvi udar, i borci koji su bili određeni kao "rezervne snage" u ovoj akciji.
Također i iz drugih jedinica su određeni ljudi za istu namjenu pa su sad te rezervne snage iz cijele brigade bile locirane na "Imanju" kao i na Popovom Gaju i Boguševcu.
Borci okupljeni na "Imanju" bili su mišljenja da se zadržavanjem i čekanjem ishoda napada udarnih grupa, kako bi i oni bili uključeni u borbene aktivnosti, gubilo na efikasnosti odnosno da su sve dalje radnje u tom smislu imale element kašnjenja i potencijalnih težih gubitaka.
 Razloga za takvo razmišljanje je bilo više a glavni od njih je udaljenost boraca iz rezervnih snaga od mjesta pokušaja proboja i zbog toga vjerovatno neblagovremenog uključivanje u borbe na Trebeviću kad se već ukaže potreba za to. To uključivanje u borbu moglo je biti spriječeno "odsijecanjem" ili spriječavanjem pokreta ovog dijela jedinica četničkim artiljerijskim  djelovanjem po prostoru kojim bi se pojačanja kretala.
Zbog toga je većina boraca odlučila, bez obzira na ranije planove, krenuti istovremeno i skupa sa udarnim jedinicama prema pravcima odakle će uslijediti prvi udar s tim što će ove rezervne jedinice ostati raspoređene nešto nižei tu čekati rezultate jedinica za proboj.
Tako je i bilo, uz neznatan broj onih koji će prema dogovoru i potrebama ostati na "Imanju" svi ostali smo u koloni krenuli puteljkom koji vodi uzbrdo prema četničkim položajima.

KARTA

http://img507.imageshack.us/img507/6379/lokal2.jpg

09.02.2013.

Noć pred akciju

Ujutro oko 8-9 sati kod mene kući je došao rahmetli Helać M.sa još jednim čovjekom, očigledno zabrinuti što prethodne večeri nisam došao u kasarnu.
Ispričao sam im šta se te noći desilo a onda me je H.M. golfom odvezao u bolnicu Koševo.
Nakon pregleda ljekari su mi rekli da sam pretrpio potres mozga, da imam nekoliko polomljenih i naprslih rebara, slomljen prst na desnoj ruci, nekoliko povreda na glavi te nekoliko oteklina i podliva po licu i tijelu.
Sanirali su mi ove povrede, predložili mirovanje zbog povrede rebara i dali mi neke tablete protiv bolova jer sam trpio prilično jake bolove.
Ponovo sam se vratio kući.
H.M. mi je savjetovao da ostanem kući a da će on ispričati F.A-u, komandantu bataljona, o mom stanju i o svemu što se dogodilo.
Tako je i bilo, u narednih dan-dva kod mene kući su dolazili neki moji saborci da me posjete i vide kako sam. Osjećao sam se baš loše jer sam pored bolova u rebrima dobio i visoku temperaturu.
U toku razgovora sa ljudima koji su dolazili slušao sam priče kako će svakako saznati ko su likovi koji su mi to napravili ali i pored toga niko nije znao ništa više o tome.

Moje interesovanje za akciju na Trebeviću bilo je i dalje veliko, pa sam propitivao ove moje drugove o tome, međutim znali su koliko i ja, a to je da će akcije biti ali se još uvijek nije znao tačan datum.
Rekli su mi da se razgovaralo u vezi akcije i pitanja mog učešća u njoj i da su odlučili da umjesto mene moju jedinicu vodi neko drugi jer su smatrali da u ovakvom stanju ja nisam sposoban za to.
Ja za tako nešto nisam htio ni da čujem, želio sam učestvovati bez obzira na sve pa sam odlučio otići u kasarnu i porazgovarati o tome.
Pored mog insistiranja pa čak i podrške dobrog dijela boraca zaključeno je da ja ne mogu ovaj put učestvovati i voditi jedinicu a da će to umjesto mene učiniti M.M, jedan veliki čovjek i borac.
Ipak da bi mi na neki način bilo udovoljeno, dogovoreno je da mogu biti u sastavu rezervnih snaga i F.A. me uputio da do naredbe koja se očekuje ja idem kući na oporavak, što sam i učinio.
Bilo je to 2-3 dana pred akciju i ja sam zaj period iskoristio da se što bolje oporavim i već 6.decembra kad sam pozvan u Ljiljane, dosta sam se bolje osjećao mada sam još uvijek imao neugodne bolove na lijevoj strani rebara barem je temperatura spala.

Tog 6.decembra uveče svi pripadnici 1.bataljona bili su u Domu Ljljana gdje su se  vršile  zadnje pripreme za akciju koja predstoji 7.decembra u ranim jutarnjim satima.
Vladalo je izuzetno dobro raspoloženje među borcima i čini mi se da je svaki pojedinac vjerovao u uspjehakcije i probijanje prve četničke linije.
Pošto prethodnih dana nisam bio baš najbolje upoznat sa svim detaljima pokušavao sam saznati sve što sam smatrao bitnim.
Ja lično sam bio određen da budem u rezervnim snagama koje u su slučaju zaposjedanja  četničkih položaja trebale doći na te položaje i zadržati ih dok glavne snage budu nastojale napredovati dalje u dubinu.
Polazni položaji i mjesto okupljanja te raspoređivanja snaga bilo je na "imanju", mjestu koje je bilo u podnožju Čoline Kape s jedne i Kosmatice s druge strane.
Čije je to imanje bilo ne znam, ali se govorilo da je to neko vakufsko imanje. To je ustvari bio jedan prostor prostranih livada iznad zadnjih objekata u naseljima podno Trebevića. Tu se također nalazio jedan veliki prizemni objekat, tvrdo građen i pokriven pločom,vjerovatno ranije neka štala ili nešto slično gdje se uglavnom okupljalo prije svih akcija i tu bi bila smještena glavnina rezervnih snaga, sanitet i sl. Također su za takvu namjenu korištene i i neke od kuća nedaleko odatle i nešto niže prema naseljima Pogledine i Jarčedoli. Sam lokalitet je bio izložen neprijateljskoj vatri skoro iz svih pravaca a najviše iz pravca Bob staze i Pandurevića kuća.

Negdje oko 20 h 6.decembra 1992  tu je trebao biti upućen sanitet i još neke jedinice logistike sa nivoa brigade pa sam kontaktirao sanitet da vidim postoji li mogućnost da ja krenem s njima odnosno da se prevezem njihovim kombijem do gore.
Jedan sanitetlija je bio moj veliki drug pa mi je omogućio da idem s njima iako je sanitetski kombi bio pretrpan i pun.
Pozdravio sam se s rajom u Ljiljanima, rekao da se vidimo pred zoru gore i odmah otišao prema komandi brigade da stignem na vrijeme kako sanitet ne bi otišao bez mene.

Put je bio klizav i bila je velika poledica tako da nije bilo moguće stići do imanja kombijem pa smo morali stati već u naselju Pogledine i odatle nastaviti pješice.
Nekoliko sanitetlija je nosilo nešto od svoje opreme jer nisu mogli ponijeti sve odjednom a ja im nisam mogao ništa pomoći jer još uvijek sam imao prilično jake i neugodne bolove koji su ometali disanje i donekle kretanje. Međutim već po dolasku na imanje zatekli smo jedan broj boraca koji su kasnije prenijeli svu tu opremu iz kombija.
Bilo je jako hladno u toj velikoj prostoriji pa su ljudi iz saniteta otišli u neke kuće nešto niže odatle a u kojima se ložila vatra.
Ja sam ostao sa borcima koji su se tu nalazili i bili određeni za pomoć i prihvat jedinica koje će doći tokom noći i ujutru krenuti u akciju na Trebeviću.

06.02.2013.

Ledena Miljacka

Ledeno hladna voda povratila mi je svijest.
Nabujala Miljacka me je nosila i valjala prema Carevom mostu a ja sam jedva hvatao zrak jer sam sve već podobro napio vode koja mi je ulazila i na nos i na usta

Te prve trenutke borbe sa vodenom stihijom teško je opisati, posebno zato što sam se tu našao iznenada i bez svijesti.
Znam samo da je moj najveći i jedini cilj bio doći do zraka ali čim bih uspio bar malo da udahnem, nabujala Miljacka me je povlačila na dole i ja bih umjesto zraka udisao vodu.
Svuda okolo mene bila je samo voda, voda u kojoj sam se iznenada našao tako da u tim trenucima nisam uopšte bio svjetan ničega drugog i moje reakcije bile instinktivne,  borba za spas golog života.
Ne mogu tačno reći koliko je vremena trajalo to "buđenje" u vodi, vjerovatno jako kratko nakon što su me onako besvjesnog i prebijenog bacili u Miljacku, jer u momentu kada sam uspio potpuno instiktivnim i nesvjesnim radnjama doći do zraka i kad sam mogao shvatiti šte se dešava i razaznati gdje se nalazim, voda me još nije donijela do Carevog mosta.
Od tog trenutka počinju moje "svjesne" reakcije u pokušaju odupiranja snazi vodene struje.
Sjećam se trenutka kad sam i bez obzira na mrak uspio razaznati konture Carevog mosta i pokušavao učiniti sve da me voda ne odnese do mosta ili dalje nizvodno.
Dubina, uz sami zid za koji sam se pokušavao držati, je bila uglavnom negdje iznad pojasa i do pazuha ali je jačina struje bila nevjerovatna.
Jedva sam se održavao jer je zid potpuno ravan i teško je bilo naći bilo šta za što se može pridržati pa ako bih na tren i uspio već u narednom trenutku voda bi me ponovo oborila i sve ispočetka.
Možda na nekih 30-40 m uzvodno od mosta nekako sam konačno uspio da se uspravim.

Stajao sam priljubljen uza zid cijelim tijelom, oslanjajući se dlanovima i vrhovima prstiju za sitne neravnine u kamenu zida.
Znao sam da taj dragocjeni položaj ne smijem izgubiti.
Grčevito sam upirao prstima i noktima za te neravnine tražeći stopalima što bolji oslonac na dnu i naginjući gornji dio tijela prema struji pokušavajući sa što manje napora ostati tako i doći do daha.
Na ovaj način sam uspio povratiti dah i nešto snage.
Međutm nisam znao šta dalje da radim jer se nisam smjeo "odlijepiti" a morao sam jer sam znao da hladnoću i sav taj napor ne mogu još dugo izdržati.
Znao sam i to da je ovaj zid potpuno ravan i da uzvodno blizu onog mosta kod Vijećnice postoji nešto kao metalne stepenice kojima se moglo popeti ali to je bilo predaleko da bi čovjek i pokušao kretanje uz ovako ravan zid.
Sjetio sam se da zid preko puta, na lijevoj obali, nije ovako ravan, nego da je čak u blagom nagibu i da bi ih se možda tamo mogao uspeti.
Morao sam pokušati preći na suprotnu stranu!

Kad sam skupio dovoljno snage i hrabrosti krenuo sam plivati.
Bilo je jako teško jer mi je odjeća bila natopljena vodom a cipela sam se riješio prije nego sam zaplivao ali sam uspio nekako doći do suprotnog zida a da me voda nije odnijela ispod mosta. Držao sam se za jedan oveći kamen u zidu na tek nešto iznad samog mosta.
Tu je i voda bila nešto plića, tek iznad pojasa.
Kamenje zida je bilo prilično neravno i pokušao sam se popeti ali nije išlo pa sam odlučio korak po korak ići uzvodno jer se to sad nekako moglo.
Dugo je trajalo to kretanje uzvodno jer negdje bi matica bila izuzetno jaka a zid bivao sve ravniji.
Došao sam nekako, i uz velike napore, do kaskade nešto ispod mosta kod Inat kuće i našao se tačno preko puta Vijećnice.
Tu se u zidu nalazio kameni propust, nešto kao tunel kojim je valjda kanalizacija dolazila u Miljacku.
Ušao sam unutra i napokon našao mjesto da mogu sjesti i malo odmoriti.

Miljacka je potapala tunel skoro do pola njegove visine tako dok sam sjedio ponovo mi je voda bila iznad pojasa ali nije bilo vodene struje pa sam tu sjedio tresući se od hladnoće.
Morao sam brzo odlučiti šta dalje jer sam bio na izmaku snage a bilo mi je tako hladno da su drhtaji tijela postali nepodnošljivi i nekontrolisani.
Morao sam ići još uzvodno, proći Inat kuću i doći skoro do "Toplika" da bih izišao iz vode jer jedino tu imaju kamene stepenice kojima je moguć izlaz iz korita.
Najveći problem na ovoj dionici predstavljalo je  betonirano i klisko dno Miljacke kojim sam trebao preći nekih dvadesetak metara i koje prestaje sa gornje strane mosta a odatle do stepenica je bilo dosta lakše jer je korito šire pa samim tim i voda plića i struja slabija.

Nekoliko mojih pokušaja bilo je bezuspješno, voda me obarala i nosila dvadesetak metara nizvodno ali sam se uspjevao zaustaviti jer je postojalo krupno kamenje u vodi.
Nakon nekoliko pokušaja uspio sam preći to betonirano dno i domoći se lakšeg dijela.
Opet sam išao uz zid, korak po korak i uskoro sam se našao na stepenicama koje su bile moj spas te noći.

Sve ovo što se dešavalo u koritu Miljacke u borbi za život sa nabujalom rijekom napisao sam u najkraćim crtama a kako je to sve izgledalo i koliko je trajalo dovoljno govori podatak da sam svojoj kući koja je od Inat kuće udaljena nekih 200m došao tek u 3 sata ujutro .

03.02.2013.

Sačekuša

Kad je Mujo otišao odmah smo potražili tih deset ljudi koji su trebali da se jave u ID četu i za par minuta dobrovoljci su se spremili.
Znali smo da će isti dan biti pojačane aktivnosti ID čete na terenu te da se zbog toga i traži ova desetina, kao neka vrsta pojačanja, što je bilo dobro, da se što više ljudi upozna sa situacijom na terenu.
Pošto sam ja, kako sam već i pisao, "radio" i za ID četu, i ja sam bio jedan od ovih dobrovoljaca.
Međutim meni se tada po glavi vrtila jedna sasvim druga zamisao.
Ja u stvari toga dana nisam uopšte želio ići na Trebević sa izviđačima i javio sam se iz sasvim drugih razloga koje tada još uvijek nikome nisam želio saopštiti.
Nakon što smo se spremili i uputili prema komandi brigade rekao sam momcima šta u stvari namjeravam.
Jednostavno, želio sam toga dana otići kući i provesti vrijeme sa porodicom.
Nakon što se javimo u ID četu, porazgovaramo, primimo naredbu ili šta već bude trebalo...nek onda oni idu u šumu a ja odoh kući i navečer se opet vidimo u Ljiljanima.
Ja bi taj "nedostatak" od jednog čovjeka već nekako "sredio" s Lijom (komandirom ID čete) i još jedino mi je treba saglasnost ostalih momaka koju sam i dobio istog trenutka kad sam im i rekao šta namjeravam.

Karte i mape Trebevića su stajale otvorene kada smo ušli u prostorije ID čete i tu smo se pozdravili sa Lijom i još nekim momcima, zatim pregledali te karte komentarišući i razgovarajući o raznim detaljima.
Malo kasnije na vrata je ušao i komandant brigade, obučen u trenerku i očigledno nenaspavan, te odmah s vrata rekao:"Ako vam je Lija objasnio šta danas trebate raditi gore na terenu, hoću da to tako i bude, bez ikakvog pogovora ili nekog rada po vlastitoj volji a ako neko nešto zajebe sa njim ću ja razgovarati - toliko da bude jasno" nakon čega je izišao.
Nakon što je Mujo izašao iz prostorije ja sam rekao Liji sta hoću objasnjavajući mu kako jedan čovjek ne znači puno u svemu tome na što se on osmjehnuo i klimnuo glavom odobravajući ali i  gestikulirajući da neće biti dobro ako komandant sazna za to.
- "Neće saznati" - rekao je neko od ljudi iz moje ekipe i onda smo svi skupa izašli ispred komande odakle sam se ja lagano šetkajući udaljio.
Obzirom da sam sve ovo "planirao" od ranije ostavio sam i lično naoružanje u Ljiljanima.

Skoro cijeli taj dan sam spavao i ležao sve do prvog mraka, koji pao prilično rano jer je bila kasna jesen, tačnije 1. decembar 1992. godine.
Prve noćne sate proveo sam s porodicom sjedeći u sobi u prizemlju.
To je bio već treći lokalitet ili mjesto boravka gdje sam premještao porodicu zbog njihove bezbjednosti i sad mi se činilo da je to najbolje i najbezbjednije mjesto za njih, što  zaista i jeste bilo, zapravo cijela ta kuća, a posebno prizemlje, bila je prava mala tvrđava.
To mi je tada bilo najvažnije, njihova bezbjednost, jer bih se osjećao potpuno rasterećenim kada bih sebe ubjedio da su oni sigurni.

Već je bilo prilično kasno, negdje iza 21h kad sam se pozdravio i krenuo iz kuće.
Presvukao sam uniformu i ostavio je za pranje pa sam bio "civil" odjeven u crne farmerke i crnu kožnu jaknu.
I vojne čizme sam ostavio kući a obukao cipele.
Baš sam se ugodno osjećao u svemu tome a na glavi je svakako ostala beretka sa grbom i ljiljanima, nek se zna ko sam i gdje pripadam.
Već dok sam bio u kući po glavi mi se vrtila misao kako neću otići pravo u Ljiljane već ću malo svratiti u neku od tada vrlo malobrojnih kafana na Čaršiji, tek da vidim ko ima tamo...da se i ja malo osjećam kao u mirno doba.
Cio grad je djelovao avetinjski u tim noćnim satima, ulice toliko tamne da se jedva moglo vidjeti kuda koračaš i ništa više. Noć je bila jako hladna a u prethodnom periodu su lile i velike kiše tako da su se ulicama slijevali potoci.
Prelazeći preko Carevog mosta zaglušujuće hučanje nabujale Miljacke nije mi dozvoljavalo da čujem povremene detonacije koje su se čule dok sam se spuštao u čaršiju.
Nigdje žive duše, ni prolaznika, ma ni psa nisam sreo dok sam išao u pravcu Baščaršije razmišljajući gdje li bih mogao otići, koja li kafana radi. Nešto je sigurno radilo jer bi povremeno neko od raje pričao kako je sinoć ili jučer bio negdje u nekoj od kafana.
Tako idući i zavirujući po čaršiji stigao sam ispred kafića "kod Beneta", predratnog popularnog kafića ili kafane, šta god da je taj objekat predstavljao.
Tu tačno preko puta nalazila se još popularnija kafana u koju su svraćale samo "noćne ptice" kad bi bio fajront u svim drugim kafanama, poznatija kao "Šadrvan" ili "kod Reše" ali je ona bila zatvorena pa sam se odlučio za jedino moguće rješenje - "kod Beneta".
Za veliko čudo Benetova kafana je imala struju isto kao da nije rat pa sam prije nego ću ući malo povirio kroz staklo na vratima, jer tu su uvijek bila staklena vrata koja bi tek noću poslije zatvaranja kafane bila zaštičena onim drugim velikim željeznim lučnim vratima.
Otvorio sam i ušao unutra, u potpuno osvjetljenu prostoriju i samo malo zastao dok zatvorim vrata za sobom kad je i Benetova glava provirila iza šanka da vidi ko ulazi.
Jedini gosti bili su jedan dečko i djevojka, koji su sjedili u jednoj od "kifli"...činilo se da me nisu ni primjetili kad sam ulazio, ali zato Bene jest pa sam prišao pravo za šank da ga pozdravim jer smo se poznavali od prije.
Poručio sam piće i otišao prema sredini prostorije i stao za jedan od onih visokih stolova sa visokim stolicama.
Razmišljao sam da uskoro krenem jer nije bilo onako kako sam očekivao da će tu biti neko poznat, više raje, nekog razgovora...
Dok sam ja tako stajao i dumao ispijajući svoje piće vrata su se ponovo otvorila.
Pogledao sam prema vratima kroz koja je ušao čovjek u maskirnoj uniformi....niko drugi do rh. Mujo Zulić, neko koga sam u tim trenucima najmanje priželjkivao vidjeti.
Zatvorio je vrata za sobom što je značilo da niko više neće ući sem njega i isto kao i ja ranije uputio se prema šanku i pozdravio se s Benetom pa sam pun nade pomislio da će tamo i ostati i poručiti neko piće....ali nije bilo tako.
Onog momenta kada je završio sa pozdravljanjem okrenuo se i došao pravo za moj sto, već u hodu glasnim tonom pitajući me šta ću ja ovdje i što nisam u kasarni, ko mi je dozvolio da izađem.
Nisam želio svađu pa sam odgovorio da sam upravo imao namjeru da krenem.
Međutim on nije odustajao od namjere da pokaže ko je kome komandant pa je u tom smislu nastavio i dalje galamiti, toliko glasno da su se ono dvoje, onaj mladi par a i Bene uplašili vjerovatno naslućujući i veće probleme.
I meni je počeo raditi živac pa sam na sve to odgovorio u smislu da sad baš iz principa neću otići i da ne vidim tu silu koja bi me prisilila na to te da niko, pa ni on, ne može na to uticati ni na koji način.
Poslije ovakve moje reakcije čini mi se da je ostao malo zbunjen i da nije ni sam znao šta da uradi u tom trenutku.
Ipak već narednog trena se trznuo, naglo okrenuo i bez riječi krenuo prema vratima koja je samo zalupio iza sebe.

Odmah nakon što je Mujo izišao Bene mi se molećlivo obratio i tražio od mene da i ja idem jer nije vjerovao da će na ovom ostati i ko zna šta će biti ako se Mujo vrati.
Ni ja nisam znao šta bi sve bilo da se vrati, vjerovatno ništa dobro, pa sam i sam pomislio kako je najbolje da odmah idem u Ljiljane, što sam nakon par minuta i učinio i krenuo vani.

Napolju je bilo izuzetno hladno pa sam pri izlasku iz kafane podigao kragnu jakne koliko je god bilo moguće, stavio ruke u džepove i lagano okrenuo lijevo, tamo prema "Dibeku" odnosno čaršiji.
Međutim čim sam se okrenuo vidio sam da su tamo stajale dvije siluete koje su se dale nazreti bez obzira što je bio mrak ko u rogu....ni sam ne znam kako sam ih uspio vidjeti.
Instinkt mi je govorio da promjenim smjer i krenem kontra, u pravcu "Tufine" bravarije i tako sam i učinio.
Malo sam se osvrnuo da vidim da li su one siluete još tamo.
Ugledao sam kako ta dva lika ubrzanim korakom kreću za mnom i tad sam i ja ubrzao korak.
-"Sad ću dole desno skrenuti prema čevabdžinici petici i tek što zamaknem iza ugla još ću više požuriti ili potrčati"- pomislio sam.

U trenutku kad sam učinio korak koji me vodio iza ugla istovremeno sam spazio nove dvije siluete na suprotnoj strani ulice koje su naprosto izletile iz mraka prema meni u pokušaju da me zaskoče.
Počeo sam trčati koliko me noge nose ali isto tako i oni, uz povike i psovke koje nisu ništa dobro nagovještavale.
Samo nekoliko metara su bili iza mene kad sam dotrčao do mjesta gdje se trebam odlučiti hoću li lijevo tamo prema Vijećnici ili ću desno prema čaršiji, znači kroz ulicu Bravadžiluk.
Ne znam zašto ali sam skrenuo lijevo i osvrćući se vidio kako četvorica jure za mnom a od kojih su mi njih dvojica bili za samim petama.
Psovke i prijetnje nisu prestjale cijelo vrijeme ali na to nisam obraćao pažnju sve do momenta kad se neko od njih dreknuo da stanem ili će pucati.

U tom trenutku sam došao na mjesto gdje trebam odlučiti hoću li potrčati lijevo kroz ulicu Beledija, hoću li ću pravo prema Vijećnici ili ću skrenuti desno i dalje obalom prem Carevom mostu. Odlučio sam se za ovo treće istovremeno čvrsto odlučujući da neću stati na zadnje prijetnje pucanjem.
Čini mi se da je to odvratno isčekivanje metka u leđa uticalo na moju koncentraciju i brzinu pa sam se okliznuo i pao što je bilo sasvim dovoljno da me sustignu prva dvojica i to otprilike na nekih možda nešto vise od pedesetak metara uzvodno od Carevog mosta.

Odmah su uslijedili udarci šakama, nogama, kundacima pištolja...bila je to jedna neravnopravna tučnjava gdje sam teško uspijevao da se branim jer su u sekundi njih četvorica bili na meni i okolo mene.
Pokušavao sam sve kako bih se zaštitio i spasio od tih silnih udaraca ali nisam uspijevao a njih četvorica su me nemilosrdno udarajući jednostavno vukla prema zidu korita Miljacke.
Iako sam već bio na izmaku snaga, već skoro potpuno pretučen i na ivici svijesti pokušao sam se uhvatiti za zid korita Miljacke kako bih tu našao spas....ali ni to mi nije pomoglo.

U trenucima kad me svijest polahko napuštala i kada više nisam mogao davati bilo kakav otpor oni su me podigli i naslonili preko zida i zatim tu je uslijedio udarac kundakom pištolja u potiljak nakon čega je nastupio potpuni mrak.

02.02.2013.

Pitanje pravca

Na sastanku u brigadi koji je komandant rh. Mujo Zulić sazvao u vezi akcije u kojoj će učestvovati i naša brigada, on je nešto preciznije iznio neke detalje o planovima za probijanje obruča oko grada.
Ti novi planovi, sa najvišeg nivoa, za novi pokušaj deblokade znatno su se razlikovali od onog iz juna mjeseca.
Ovog puta se planiralo sa uvođenjem jakih snaga u neprijateljsku pozadinu preko Jahorine i napredovanje preko Trebevića prema Sarajevu uz istovremeni napad jedinica sa unutrašnje strane na četničke linije. To je bilo nešto o čemu se već dosta ranije govorilo ali se nije znalo sa sigurnošću da li će do nečeg takvog ikada zaista i doći.
Međutim po svemu sudeći takvi planovi ljudi iz vrha sada su trebali biti i realizovani.
Kako su govorile informacije iz korpusa, koje smo zaprimali samim krajem novembra, naše snage koje će pokušati taj proboj u neprijateljsku dubinu već su se nalazile na slobodnoj teritoriji Igmana, Bjelašnice i Trnova. Jedinicama iz 1. korpusa tu su se pridruživale i neke jedinice iz raznih krajeva BiH, odnosno iz drugih korpusa.
Znači u decembru je trebala početi velika akcija deblokade sa glavninom snaga i težištem napada sa vanjske strane. Tačan datum početka akcije nismo znali pa je rečeno da sve to zavisi od kretanja i aktivnosti snaga koje će napasti spolja a da ćemo mi unutar grada blagovremeno biti informisani o svemu pa prema tome i prilagođavati svoje djelovanje.
U vezi s tim kao bitno naglašeno je da se već od primanja ove zadnje naredbe, stepen borbene gotovosti podiže na najviši nivo te da se postupi prema tome.
To je za nas konkretno značilo da se odmah učini sve što je neophodno u pripremi za jednu novu i tešku borbu na Trebeviću i uzevši u obzir da smo u z/o brigade imali redovno i ustaljeno pokrivanje linije odlučeno je da se na liniji pojačaju straže te da se na liniju dostavi dodatna municija, mts., hrana (lanč paketi) itd.što su i uradili ljudi zaduženi za to.
Od ID čete je traženo da se dodatno angažuje na uklanjnaju mina na pravcima na kojima ćemo izvršiti napad te da o svim eventualnim promjenama u neprijateljskom rasporedu odmah izvijeste komandu brigade.
To je bio i trenutak da se i mom bataljonu odredi zona i rejon djelovanja, jer kako sam već i pisao, 2. bataljon nije još bio definisan mada se znalo koji dio linije pokrivaju grupe(čete) koje će uskoro postati taj 2.bataljon.

Upitao sam rh.Muju Zulića da li će moj bataljon, kad to bude naređeno, frontalno krenuti na više pravaca u cijeloj z/o odgovornosti brigade ili ćemo djelovati samo na jednom dijelu fronta. Pitanje sam mu postavio iz razloga što za ovo prvo nismo imali kapaciteta odnosno brojnosti zbog dužine linije fronta. Po mom mišljenju je trebalo već ranije tačno definisati formacije koje će ofanzivno djelovati i na kojem dijelu fronta u z/o a to nikad nije tačno definisano tako da sam zahtjevao da se to odmah riješi i definiše i za tad i za ubuduće kako ne bi došlo do nikakve zabune a koja bi mogla imati neželjene posljedice. Naravno status mog bataljona i načina djelovanja kao manevrske jedinice bio je potpuno jasan ali ukoliko bi morali djelovati na cijeloj liniji fronta brgade tada bi se izgubilo na efiksnosti i to bi moglo dovesti do nesagledivih posljedica. Želio sam samo da seriješi to pitanje koje je uvijek visilo u zraku jer već sutra bi možda moglo biti kasno.

Već od ranije smo ja i rh.Mujo imali nekih nesporazuma i nesuglasica, o tome sam negdje ranije pisao, pa je i zbog ovog mog pitanja nastao novi nesporazum ili bolje rečeno žučna rasprava i na kraju svađa.
On je na ovo pitanje odgovorio :"Nećeš ti meni govoriti i određivati gdje je kome mjesto, to je moj posao da vam ja odredim gdje i kuda će ko ići".
Na to sam mu sa dosta ironije rekao: "Ništa drugo nisam ni pitao komandante već da mi kažeš kuda ću ja ići" i tu sam se i nasmijao.
Onda je počela galama, pale su i malo teže riječi, na šta sam ja jednostavno ustao i uputio se prema Domu Ljiljana.

Nešto poslije mog dolaska u Ljiljane, dok sam sa ljudima sjedio i razgovarao o svemu i svačemu, a najviše na temu predstojeće akcije, došao je među nas F.A., tadašnji komandant bataljona, i prenio naredbu koju je primio od komandanta brigade.
Rekao je da je Mujo naredio karantin za naš bataljon, odnosno da sve i jedan borac mora boraviti u Domu Ljiljana narednih dana i da samo on, komandant brigade, može odlučiti o eventualnom izlasku iz Ljiljana.
Ja se nisam puno zamarao oko toga i samo sam prečuo to što je F.A. prenio. Upitao sam ga je li on mogao riješiti nešto s Mujom oko onog mog pitanja zbog kojeg smo se i posvađali.
Odgovorio je da će to biti riješeno jer je i njemu jasno da se to treba riješiti što prije ali da i ja griješim jer hoću u sekundi da dobijem odgovor a on je ipak naš komandant.
- "Dobro, nadam se da će biti riješeno što prije" - rekao sam jer se sa F.A. dalo razgovarati a i previše sam ga cijenio, i kao komandanta i kao čovjeka, da bih njemu proturječio.
Na kraju krajeva, nakon ovih riječi F.A i sam sam povjerovao da će to rh.Mujo riješiti.

 - "Znači svi spavamo ovdje narednih ko zna koliko dana, mjeseci, godina...dok nam komandant ne naredi drugačije?" - upitao sam ga pokušavajući se našaliti i stvoriti bolje raspoloženje.
- "A hoćemo li jedan na drugom spavati i ko će na kome, obzirom da ti znaš koliko nas može ovdje stati i koliko imamo kreveta...ili da kontaktiramo komandanta za svaki slučaj da nam odredi ko će na kome spavati i koliko nas smije biti na kamari" - šalio sam se i dalje i malo po malo je zaista zavladalo bolje raspoloženje među prisutnima pa se i sam F.A. glasno smijao dok smo se zezali.

Te noći naravno nismo svi mogli prespavati u Ljiljanima ali je naredba o karantinu bila upućena svim pripadnicima 1. bataljona tako da su svi borci bili prisutni ujutro u 8 u Domu Ljiljana.
Naravno znao je i rh.Mujo da takav karantin nije moguć i da mnogi neće provesti noć u Ljiljanima ali jednostavno je želio da se njegova naredba poštuje pa se i sam pojavio u Domu Ljiljana tog jutra na postrojavanju jedinice.
Nije bilo postrojavanja u pravom smislu riječi više je to bilo okupljanje svih nas u sali.
Mujo je stao na trijem i odmah preuzeo riječ dok smo svi slušali šta ima za reći.
Počeo je oko ove naredbe s karantinom i rekao da u Domu mora stalno da bude maksimalan broj ljudi i da se u svrhu noćenja ljudstva upotrijebe i rasporede nosila koja smo imali na raspolaganju te da neke jedinice mogu ostati u štabovima ali da maksimalno za pet minuta moraju stići u Ljiljane kad to bude naređeno.
Kada je završio sa tom temom prešao je na pitanje rasporeda jedinica na liniji fronta i tu se obratio F.A-u sa konstatacijom da naš bataljon od sad i nadalje ima odgovornost u slučaju ofanzivnih dejstava na potezu Orlovače- Pitine Stijene-Kosmatica-Vidikovac.
Na kraju je dodao da treba odrediti jednu desetinu koja treba u 10 sati doći u komandu brigade tj. u prostoriju komandira ID čete.
Nakon toga se samo okrenuo i izišao iz Doma Ljiljana.
Meni lično je bilo izuzetno drago da se pitanje pravca djelovanja mog bataljona riješilo već tokom te noći i mislim da je taj pravac bio najbolje rješenje.

26.01.2013.

Deblokirati Sarajevo

Poslije čestih odlazaka na stupsko ratište moja jedinica je uglavnom "mirovala" pa se taj period iskoristio za unutrašnje "sređivanje" stvari; izvršili smo neke sitnije promjene u ljudstvu,  odnosno odredili i imenovali pojedince za određene potrebe jedinice i to sve do najsitnijih detalja a sve kako bismo bili što efikasniji na terenu.
Radili smo to na osnovu dotadašnjeg iskustva u borbenim aktivnostima, posebno borbama na Stupu gdje je svako pokazao neku svoju specifičnost, pozitivnu ili negativnu. Na temelju tih pokazatelja jedinicu smo uredili tako da jeu svakoj desetini bio određen po jedan "protivoklopnjak", odnosno čovjek koji je pokazao određeno znanje rukovanjem PO sredstvima.
Htjeli smo stvoriti jedinicu koja bi bila što spremnija i efikasnija pa smo u tom smislu odlučili dodatno se uključiti u obučavanje pojedinaca koje je već od ranije bilo organizovano od strane 1. korpusa i to na raznim mjestima i lokalitetima u gradu. Također je bilo organizovano i određivanje ljudi koji će komandovati najnižim formacijskim jedinicama pa se morao proći i "ispit" za komandire desetina, vodova i četa. Sve navedeno je imalo za rezultat to da smo uglavnom imali "prave ljude na pravim mjestima"  tj. imali smo obučene ljude za rukovanje P.O naoružanjem, pojedinci su prošli obuku za rukovanje protuavionskim sredstvima kao i  obuku za mine i M.E.S, PNHBO itd. Svi ti ljudi koji su bili upućeni na određenu "specijalizaciju" bili su cijenjeni na osnovu dotadašnjih pokazatelja a iako sam sve vrste te obuke i sam lično prošao ipak sam želio biti uz ljude prilikom obučavanja i lično se uvjeriti u njihove sposobnosti tako da sam svu tu obuku još jednom "utvrdio".Po zavrsenoj obuci organizovanoj od korpusa ljudi bi to svoje novostečeno znanje dalje prenosili na ostale pripadnike jedinice jer je u svakom slučaju bilo bolje upoznati što više ljudi s onim sa čime nisu imali dodira ranije.
Slobodno i bez pretjerivanja mogu reći da je nakon toga jedinica bila upravo onakva kakva je i zamišljena...sastojala se od boraca provjereno visokog morala koji su već do tog ratnog perioda imali prilično iskustvo i koji su prilikom borbi iskazivali najviše hrabrosti. Za svakog pojedinca koji nije odgovarao tom profilu ili je iz drugih razloga zatražio da bude van okvira jedinice nađena je zamjena iz preostalog dijela ljudstva koje je pokrivalo liniju i na taj način se unutar jedince izdvojilo i koncentisalo najsposobnije ljudstvo.
Ovaj proces je trajao cijelo vrijeme, praktično od formiranja 1.bataljona, i do novembra 1992 je bilo konačno završeno sa svim detaljima.
Vjerovao sam u ovu jedinicu svim srcem, već sam imao snažne utiske i mišljenje o svakom pojedinom pripadniku jedinice....svi smo istinski priželjkivali nove zadatke, jednostavno smo željeli učestvovati. odnosno učiniti nešto što bi dovelo do probijanja neprijateljske opsade grada na bilo na kom dijelu obruča oko Sarajeva.
Često smo razgovarali na nivou brigade oko toga i uvijek smo izlazili sa određenim prijedlozima koji su uglavnom imali istu poruku: korpus svakako treba da računa na nas, 1 bataljon 1.brdke brigade kad god i gdje god to zatreba, mi ćemo se istog trenutka rado odazvati a to je na kraju krajeva već do tada postalo i provjerena praksa.
Ovo navodim radi toga jer smo se tokom novembra unutar brigde već nekoliko puta sastajali i razgovarali u vezi sve učestalije priče o jednoj nešto obuhvatnijoj akciji koja bi imala za cilj probijanje obruča i svojevrsnu "deblokadu" grada, odnosno stvaranje koridora prema slobodnom dijelu teritorije, nešto slično onome što se već pokušalo u junu mjesecu.
Iako su takvi planovi bili aktuelni cijelo vrijeme, još od 8 juna, ipak je sada to bilo daleko izvjesnije i već su od korpusa upućivani akti sa informacijama i pojedinostima oko tog plana pa smo bili sazvani od komandanta brigade kako bismo pravovremeno imali informaciju i pripremili se i isplanirali naše djelovanje u skladu s tim.

O čemu se zapravo radilo?
Poslije akcije od 8 juna u kojoj nažalost sarajevski obruč nije probijen i, sa izuzetkom nekih zauzetih kota ili djelimično pomjerenih linija u našu korist, grad je i dalje ostao u još jačoj i čvršćoj blokadi sa sve težim i razornijim djelovanjem neprijatelja svim mogućim sredstvima koja su im bila na raspolaganju što je rezultiralo svakodnevnim velikim brojem žrtava među građanima Sarajeva.  Izuzetno teška situacija u Sarajevu, u svakom smislu, a koja je svakim danom postajala sve teža zahtijevala je što hitnije rješenje a jedini ispravan način je bio koš jedan ponovni pokušaj da se grad otvori kako bi bila omogućena dostava hrane, lijekova, municije, naoružanja i svega ostalog što je bilo neophodno za život i dalju odbranu od agresije.

Pored ovakve situacije unutar gradskog obruča, na drugim ratištima u RBiH u tom periodu, je također bilo jako loše, neka mjesta ili cijeli gradovi su doživljavali najteže trenutke tokom ljeta pa su mnogi pali pod potpunu kontrolu srpskog agresora uz velike pokolje koje su četnici radili.
Iako je ovo već poznato to napominjem iz razloga što se ipak u nekim mjestima i na teritorijama pod našom kontrolom vodila uspješna odbrana pa se čak i manje ili više i napredovalo.
Kao primjer želim navesti uspjehe boraca iz istočne Bosne a posebno iz goraždanske i višegradske regije gdje su jedinice pod komandom Ahmeda Sejdića i Zaima Imamovića imale izuzetne uspjehe proširivši slobodnu teritoriju Goražda u toj mjeri da su prve linije odbrane Goražda bile zapravo na teritoriji općina Višegrad i Rudo držeći položaje koji su nadgledali i  glavne putne komunikacije koje su vodile iz Srbije prema Goraždu.
Drugim riječima jedna od glavnih komunikcija za dopremanje ljudstva, tehnike itd. iz SiCG je tad bila pod našom kontrolom i u svjetlu tih dešavanja od kraja ljeta 1992 godine stvorili su se preduslovi za pokušaj spajanja IB teritorija sa slobodnom teritorijom Sarajeva i samim gradom u okruženju. U tim pokušajima je veliku ulogu igrala slobodna teritorija van same okružene urbane cjeline Sarajeva, znači teritoriji koju je kontrolisala Armija BiH tj. Butmir, S.Kolonija i Hrasnica i naseljeni i nenaseljeni predjeli na planinama Igman, Bjelašnica te dijelovi teritorije kojima je bio moguć pristup u pravcu Trnova odnosno planine Jahorine.
Dalji tok događaja koje ću opisati usko je vezan za te prostore nad kojima smo kako i rekoh imali kontrolu ili smo mogli pristupiti nekim dijelovima i prostorima koji nisu bili pod ničijom kontrolom a takvih prostora je bilo u širem području prostora grada Sarajeva, odnosno brdskoplaninskom području koje okružuje sam grad.

13.01.2013.

Dolazi zima

Nakon duže pauze opet nastavljamo sa blogom. Zahvaljujem se svim vjernim čitateljima koji su za ovo vrijeme nastavili posjećivati blog i ostavljati komentare.

Pa da krenemo.

Iz svega do sada napisanog može se zaključiti da je 1 bataljon 1. brdske brigade tokom ljeta i jeseni 1992 godine imao dosta borbenih aktivnosti na širem području grada Sarajeva tj. van zone odgovornosti 1.bbr kojoj je pripadao. U tom periodu još uvijek je istovremeno vršena transformacija jedinica unutar same 1.bbr. pa je ta jesen (ili kasna jesen) po meni bila jako bitan period u smislu daljnjeg ustrojavanja i jačanja 1.bbr. Mislim da je približavanje zime i hladnijih dana imalo velikog uticaja na veći angažman pripadnika 1.bbr. u raznim aktivnostima.

Prije svega moram se ponovo osvrnuti na cjelokupno dotadašnje stanje na terenu kako bi se lakše razumjela cijela ta situacija, od načina ustroja jedinica, mjesta njihovog smještaja, načina djelovanja i funkcionisanja, obezbjeđenja linija u zonama odgovorinosti itd. Ovdje želim reci da se u periodu do kasne jeseni 1992. godine pa i nakon toga jako malo uradilo na konačnom formacijskom ustrojavanju brigade tako da je često dolazilo do nesporazuma ko, gdje, šta i na koji način treba da radi. Sve se stvaralo od ranijih samoorganizovanih grupa od kojih je trebalo načiniti bataljone kao prve formacijske jedinice na nivou brigade ali to nije urađeno sa svim tim grupama i grupicama pa se može reci da je 1.bbr. u jesen 1992. godine imala vojnički ustrojen samo jedan bataljon, njen 1.batatljon, a svo ostalo ljudstvo 1.bbr. još uvijek je bilo po raznim štabovima i tek su dobili formacijski naziv četa. Znači do tada smo imali jedan bataljon i puno četa na nivou brigade i te čete su oklijevale da se "ukrupne" i ujedine i nazovu bataljonom ili bataljonima. Po mom mišljenju to je bila jedna velika nelogičnost i često sam znao negodovati zbog takvog stanja u brigadi ali pošto se većina komandira tih samostalnih četa nije slagala s mojim mišljenjem, kao ni sam komandant brigade, tako nisam ni nailazio na razumjevanje pa se često sve završavalo svađom. Neke od ovih su četa imale veliki broj ljudstva tako da kada bi se npr. samo dvije ujedinile mogle bi činiti bataljon, ali to se nije dešavalo i zbog toga će jedna od tih četa ostati "samostalna" sve do sredine 1993.godine.

Sve bi to bilo skoro nevažno da je situacija dozvoljavala takve improvizacije ali nažalost nije, pred nama je bila teška zima 1992/1993 i bilo je očigledno da će rat potrajati, mada veliki broj našeg naroda i skoro većina boraca nije vjerovala u to. Sjećam se kako sam milion puta čuo "razmišljanja" kako "svijet i Evropa" neće ovo trpiti i gledati i smiriće oni to...samo još malo.

Pošto se u našoj brigadi već "znalo" ko šta radi i koji dio linije pokriva isto tako se znalo da moj bataljon nema tu namjenu, znači nema stražarenja, nema statičkih odbanbenih zadataka, samo ofanzivne akcije gdje se naredi ili eventualno kao ispomoć linijskim jedinicama ako bi došlo do većih okrsaja ili jačih napada agresora. Već ranije sam detaljnije objasnio namjenu svog bataljona pa neću da ponavljam opširno, moj bataljon, ID-četa i PO četa nisu bile jedinice statičnog, obranbenog karaktera na nivou brigade dok je svo ostalo ljudstvo imalo upravo tu namjenu, čuvati liniju, odbraniti je kao i sve ono što se nalazi iza njihovih leđa. Iako se znalo koje od tih jedinica, četa ili manjih grupa, čuvaju koji dio linije i šta je čija zona odgovornosti ipak se se na tim lokacijama nije do tada puno uradilo na uređenju linija pa se od te jeseni počelo sa ozbiljnim iskopavanjima tranšea i rovova a neko se već sjetio i da za tu namjenu angažuje dodatno ljudstvo, pa su na Trebević upucivani ljudi iz CZ kako bi sve to što brže išlo i kako bi borci što prije mogli imati zemunice u kojima će se moći ugrijati i zakloniti od neprijateljskog djelovanja. Na mjestima gdje su četnici bili vrlo blizu a gdje se moralo kopati nekad smo i mi iz 1.bat išli kao podrska ljudima koji kopaju i jedan takav primjer ću opisati u nekom od narednih postova.

Sa dolaskom hladnijih jesenjih i prvih zimskih dana nije sve ostalo samo na ukopvanju i utvrđivanju linije već se konačno počelo i sa udruživanjem i smjestanjem ovih samostalnih jedinica u veće objekte koji su predstavljali štabove a sve iz razloga lakšeg grijanja i upravo to će uskoro dovesti do formiranja još jednog bataljona. Sve jedinice sa štabovima na perifernim dijelovima oformile su radne desetine ili vodove koji su sjekli drva iz obližnjih šuma i pripremali ih u blizini svojih štabova. Sve je bilo spremno za zimu, prvu cijelu ratnu zimu koje se svako na svoj način pribojavao.

10.12.2011.

SMJENA

Napomena prije teksta:
Na dnu posta nalazi se link za mapu područja koje spominjem u ovom postu sa ucrtanim položajima i linijom razgraničenja prilikom našeg dolaska na teren, teritorijom koju smo oslobodili i linijom razgraničenja prilikom našeg odlaska sa ovog terena.Kartu sam napravio pomoću google snimka i svoga sjećanja na ovaj događaj.


Uobičajeni artiljerijski napadi na linije naše odbrane u rejonu Azića nisu izostali ni tokom noći ali pokušaja pješadijskog napada nije bilo.
Uglavnom se povremeno razmjenjivao poneki rafal iz pješadijskog naoružanja više da se održi budnost nego li bilo šta drugo.
Mnogi od nas već su pomislili da će noć proteći bez nekih velikih problema i naših pomjeranja ili masivnijeg uključivanja u borbe na linijama u Azićima pa su momci koji nisu bili na rasporedu odmarali u kući u kojoj smo držali rezervne snage.
Među njima sam se i ja nalazio spremajući se da zaspim...
Međutim već oko ponoći neprijatelj nas je razuvjerio da može mirovati barem jednu noć i ponovo je uslijedila uzbuna.
Ovaj put se nije radilo o pozivu naših momaka na položajima ili o sličnoj uzbuni sa naše lijeve strane.
U toku je bio veliki artiljerijski i pješadijski napad na položaje branilaca na Sokolju a što se u nešto manjem obliku dešavalo i proteklih dana uporedo sa napadima i borbama ovdje u Azićima ali mi nismo imali puno informacija o tome a i nismo vala imali ni vremena voditi računa o svemu tome.
Medutim ovaj žestoki i iznenadni napad koji je uslijedio očigledno se razlikovao od onih napada iz prethodnih dana.
U informaciji koja je prošla preko motorole a koja je bila upućena od odgovornih ljudi iz komande na Stupu tražilo se hitno pregrupisavanje jedinica te izdvajanje dijela rezervnih snaga svih jedinica u rejonu Stup- Azići.
Sve te snage su trebale biti hitno upućene prema cesti Reljevo - Sarajevo jer je bila primjećena velika kolona O-M sredstava neprijatelja koja se u tim trenucima nalazila negdje oko Reljeva.
Za nas je to značilo što brže uputiti se prema komandi na Stupu i tamo se priključiti drugim jedinicama.
To sam uradio sa još šestoricom ljudi, jer više nas se nije moglo izdvojiti iz razloga slabljenja odbrane na liniji koja nam je povjerena u Azicima. Jako brzo smo se našli pred komandom iako sam još uvijek imao problema sa trčanjem zbog bola u koljenu.
Pred komandom je vladala velika panika, dosta ljudi bilo je pred zgradom i kolale su različite neprovjeren informacije pa mnogo toga što se tada moglo čuti neću sada pominjati. Mislim da je bitno naglasiti da se zaista radilo o velikoj koloni O-M sredstava koja je već bila pokrenuta i koja se kretala od Reljeva prema Rajlovcu s namjerom da direktno ovom cestovnom komunikacijom prodre u pravcu Stupa odnosno Stupske petlje.
Šta bi to predstavljalo za grad i građane Sarajeva mogli smo svi sami zaključiti.
Iz tih razloga nekima od nas pred zgradom podijeljena je po jedna "zolja" a zatim smo saslušali dalja uputstva od ljudi odgovornih za stanje na Stupu. Sve to je jako kratko trajalo ali dovoljno da se razumiju riječi jednog od ovih komandanata.
Rekao je da je momcima na Sokolju upućeno nekoliko profesionalnih oficira iz 1.Korpusa, stručnjaka za protivoklopnu borbu, te da će oni djelovati nekim raketama na tu četničku kolonu ali da cijeli 1.Korpus ima samo četri takve rakete i u slučaju da oni ne uspiju onda je sve dalje na nama i "zoljama". Uz komentare da je ovo najteži napad na grad do tada mi smo krenuli u naznačenom pravcu.
Momci koji su išli naprijed očigledno su znali tačno kuda treba da se kreću i jako brzo smo napredovali i uskoro se našli se pored ceste koja iz Rajlovca vodi prema Stupu.
Čovjek koji je vodio grupu u kojoj sam se nalazio odredio je mjesto gdje ćemo se rasporediti i čekati četničke oklope ukoliko momci sa Sokolja već ne uspiju zaustaviti njihovo napredovanje.
Nebo nad Sokoljem je bilo osvijetljeno od eksplozija četnickih granata i tada sam vjerovao da naši momci tamo teško mogu opstati i odbraniti se a kamoli da bi mogli još i zaustaviti četničke oklope na glavnoj cesti. Međutim baš negdje u tim trenucima dvije od one četri rakete su pogodile cilj, dva tenka u toj koloni su direktno pogođena i uništena a kolona je zaustavljena. Ostatak kolone nije ni pokušao nastaviti svoje kretanje u pravcu Stupske petlje već su se povukli nazad.
To je bila noć velike pobjede, noć u kojoj su četnici bili gotovo sigurni u prodor oklopa prema Stupu ali su momci sa Sokolja pomognuti tim profesionalcima iz Korpusa sa samo dvije rakete potpuno razbile četnicki pokušaj prodora O-M snagama.
Za nas bliže samoj petlji ova informacija značila je ogromno olakšanje te smo nakon izvjesnog vremena ponovo povučeni i upućeni svako na svoju liniju, pa tako i ja sa svojim momcima u tada dosta mirne Aziće.
Žestina borbenih dejstava nije jenjavala i čak iz Azića još su se jasno mogli vidjeti oblijesci detonacija četnickih projektila kojima su obasipali linije na Sokolju.
Tek u zoru i tokom dana smo uspjeli odspavati i odmoriti se i tako dočekati novu noć uz uobicajeno stanje na liniji koju smo uspostavili tih dana u Azićima.
U prvim večernjim satima poslana nam je smjena, dakle onako kako je i bilo dogovoreno...poslije našeg napredovanja, uspostavljanja i održavanja posjednutih položaja upućeni su momci koji će preuzeti dalju odgovornost nad dijelom linije koji smo držali u Azićima.
Naša 1.bbr je te noći smijenjena, i momci Bosnae-3 i mi iz 1. batataljona. Radilo se o iznenadnoj smjeni koja nam je najavljena tek nešto prije ulaska nove jedinice preko pruge...direktno su se momci sa Stupa prebacivali preko pruge u manjim grupama a tako smo se i mi povlačili prema Stupu...
Prelazak pruge je bio izuzetno opasan "poduhvat" koji sam već sam spominjao..zbog velike koncentracije vatre po pruzi nekoliko puta nama "preko pruge" ni hranu nije bilo moguce dostaviti.
Bilo kako bilo svi smo se bezbjedno prebacili do zgrade VP pred kojom su nas čekala vozila kojima smo ponovo vraćeni u Stari Grad.
Iskreno rečeno mene je razočarala ta iznenadna smjena jer nisam imao vremena posjetiti Milenu te noći a imao sam namjeru srdačno se pozdraviti sa njom prilikom povlačenja...ipak je bila zaslužila moj topao pozdrav, ako ne radi ostalih stvari, barem radi onog hljeba koji nam nije mogao doći preko pruge...

MAPA NOVOOSLOBOĐENE TERITORIJE:
http://img707.imageshack.us/img707/7861/oslobost1.jpg

30.09.2011.

Super Brko

U prvi sumrak dok se još koliko toliko moglo ponešto vidjeti izašli smo vani i pokazivali tom Vikićevom čovjeku sve ono o čemu smo mu već pričali krećući se ravno prema koritu Miljacke.
Nekoliko nas je htjelo krenuti sa njim tamo na nasip ali je on bio jasan u svom zahtjevu, otići će sam a mi treba samo da ga otpratimo do korita. Čak je insistirao na tome da ni tu ne ostanemo  kada on krene preko vode već da se vratimo nazad. Njemu je očigledno bilo najbitnije da mu pokažemo gdje se najlakše provući  kroz rastinje na našoj obali i tu bi bio kraj našeg posla.
Ja sam rekao da će biti tako kao što želi i da ćemo se odmah vratiti nazad...rekao sam, ali nisam mislio tako. Želio sam barem vidjeti kako će on pregaziti vodu i šta će dalje biti sa njim.
Prošli smo kroz rastinje blizu mjesta gdje se nalazio četnički grudobran i odakle su četnici istjerani u prvim borbenim dejstvima naše jedinice u Azićima.
Razmijenili smo još nekoliko riječi kad smo se našli tik uz Miljacku gledajući nasip preko puta nas i onda smo se pozdravili uz njegov komentar da odmah idemo nazad.
Zagazio je u vodu i napravio nekoliko koraka a voda mu je bila već iznad pojasa,onda se nakratko okrenuo i mahnuo rukom da idemo nazad pa smo se istog trenutka okrenuli i zašli u gustiš gdje nas više nije mogao vidjeti.
On nas nije ali mi njega jesmo.
Nastavio je kretanje kroz Miljacku gazeći ali jedva odolijevajući udarima vode koja je bila sve dublja kako se primicao sredini korita.
U nekoliko navrata pomislio sam da će ga voda ponijeti ali bi on zastajao,uspostavljao ravnotežu i nastavljao dalje. Mislim da su kritični trenuci te njegove borbe s vodom bili kada mu je voda dosezala do ispod pazuha tamo oko sredine toka.
Mi smo komentarisali da neće izdržati i,vjerovali smo da će morati plivati a onda ko zna kako i gdje će moći isplivati i izići iz vode.
Međutim "Brko" je bio uporan pa nas je svaki put razuvjerio i nastavljao dalje...malo poslije se dalo nazrijeti da je voda ponovo nešto plića, negdje oko pasa, i korak po korak on se uskoro našao u podnožju nasipa. Tu je pokušao naći mjesto odakle mu se valjda najlakše uspinjati uz to brdo zemlje pa je još malo išao uzvodno i onda se počeo penjati.
Mrak je već bio skoro potpuno pao tako da smo ga jedva nazirali dok je savladavao možda prvih par metara tog brda od zemlje i onda ga više nismo mogli vidjeti a ni čuti njegovo kretanje jer je hučanje Miljacke to onemogućavalo.
Koliko smo mi mogli primjetiti u dotadašnjem osmatranju nasipa na njemu nije bilo nikakvih četničkih položaja ili bunkera.
Tek povremeno se oglašavao snajper ali u dijelu nasipa koji je bio bliže pruzi kao i djelovanje sijača i drugog pješadijskog naoružanja kojim su četnici obasipali prugu i cijelo područje oko mosta.
Čučali smo u šumarku i čekali...prošlo je petnaestak minuta, možda čak i više ali se još uvijek ništa nije dešavalo pa smo postali nestrpljivi...već su počeli komentari i prijedlozi da se vratimo nazad. Neko je komentarisao da nemamo razloga da budemo tu, od nas to čak nije ni traženo pa šta onda radimo ovdje a ako se kojim slučajem četnička dejstva pojačaju i usmjere ovamo onda je pitanje kako bi se vratili nazad preko livade...
I sam sam mislio tako pa sam se složio da krenemo nazad polahko preko livade dok niko ne puca i dok je mirno.
Išli smo livadom i povremeno zastajali i gledali nazad u mrkli mrak kao da očekujemo da vidimo nešto a nismo mogli ni jedan drugog vidjeti kako treba.
Već smo bili na asfaltu kad se čula prva eksplozija čiji odblijesak se jasno vidio iz pravca farme.
Zastali smo i gledali prema mjestu odakle je sjevnulo ne znajući šta da radimo i šta se dešava ali pretpostavljajući da je uzrok tome onaj Vikićev spacijalac.
Otišli smo prema kući i stojeći ispred smo zajedno nagađali šta je to bilo tamo na farmi...bilo je različitih mišljenja i komentara...već je prošlo nekoliko minuta a da ni jedan jedini metak nije bio ispaljen. Tek nešto malo kasnije odjeknule su detonacije nekoliko granata četničke artiljerije koje su pale nedaleko od kuće gdje smo se nalazili pa smo brže-bolje ušli unutra.

Vrlo brzo je uslijedila prava kanonada po cijelom ovom području...ponovo su sve naše linije u Azićima bile izložene žestokom granatiranju.
I dok se tlo treslo od udara raznih projektila u kuću je naprosto uletio onaj čovjek sa brkovima.
Bio je potpuno mokar i blatnjav do grla, čak i po licu i kosi ulijepljen od blata.
Crna uniforma na njemu bila je podobro iscijepana a posebno pantole koje su bile skroz naskroz  raspadnute. Pomislio sam da je ranjen jer je baš loše izgledao dok se onako zadihan i izbezumljen skoro strovalio na najbližu stolicu.
Na naša pitanja da li je dobro, on je odgovorio da jeste, gestikulirajući rukama i umirujući nas.
Kada je došao do daha prvi put se grubo osmjehnuo i rekao: “Ode bunker“ i nastavio smijući se :" Nekoliko četnika manje“.
I onda se ponovo uozbiljio i počeo je onako sjedeći brisati blato sa sebe, više razmazujući nego što je uspijevao obrisati.
Počelo je naše glasno ispitivanje, kako, šta je bilo...bezbroj različitih pitanja a odgovor jedan.
Taj čovjek je tvrdio da je uspio uništiti jedan četnički položaj na Spaića farmi i vratiti se živ i zdrav nazad.
Po njegovoj priči on se nekako uspio popeti na vrh nasipa neprimjećen ali nije imao skoro nikakav pregled svega što se na farmi nalazilo, zbog mraka, pa je nepomično ležao pokušavajući raspoznati neki cilj. Ništa nije mogao učiniti pa je čekao i dalje sve do trenutka kad je neko putničko auto koje se kretalo u dijelu farme sasvim desno u odnosu na njega nije na trenutak obasjalo farovima i dio koji je bio pred njim. Tada je prepoznao obrise četničkog položaja i siluete nekoliko četnika u njemu.Taj položaj je mogao odatle gađati pa ga je izabrao za svoj cilj i istog trenutka ga nanišanio i pogodio. Govorio je i o nekim šupama koje je takođe uspio vidjeti i još nekim vozilima koja su se našla u snopu svjetlosti farova. Nije primjetio nikakve straže ili kretanje četnika ali poslije svog uspješnog pogotka nije želio dalje rizikovati pa se odmah počeo povlačiti niz nasip gdje je u jednom trenutku izgubio tlo pod nogama i tako sletio i skotrljao se pravo u Miljacku. Onda je počela teška borba s vodom dok se kretao ka našoj strani i tu ga je voda obarala pa je morao i plivati i na kraju se ipak domogao obale. Nije pokušavao naći mjesto kuda je moguće lahko proći kroz rastinje, onuda kuda smo ga mi odveli, jer je to bilo nemoguće u mrklom mraku, pa se i tu dobro namučio i izgrebao dok je uspio proći taj pojas gustog rastinja.
Nije želio ostati sa nama te noći, tek kad je malo odmorio ustao je, pozdravio nas i otišao da se priključi svojoj jedinici, specijalcima MUP-a RBiH, tamo kod Čarapare.

22.09.2011.

Nezvani gost

Tih dana je povremeno padala dosadna sitna kiša pa je i to jutro bilo kišovito. Valjda je četnička artiljerija zbog toga donekle utihnula i tek se povremeno mogla čuti poneka detonacija ili poneki rafal iz pješadijskog naoružanja.
Tako je bilo na cijelom području Azića na svim pravcima.
Sve je teklo onako kako smo željeli, poslije našeg napredovanja ostvarili smo kontrolu područja koje je bilo predmet našeg interesovanja i moralo se početi raditi na obezbjeđenju dostignutih pozicija tako da se već uveliko počelo sa prvim ukopavanjima položaja u Azićima.
Moja jedinica, kao i ostale jedinice na terenu, počela je sa ukopavanjem. Pošto smo još bili tu kako bi obezbijedili i odbranili novozauzete pozicije u slučaju eventualnog kontranapada,onda smo bili i zaduženi da počnemo inžinjerijske radove sve dok nas neko ne smijeni ili pošalje neku jedinicu za tu namjenu, iako istini za volju takvih specijalističkih jedinica u okvirima brigada još nije bilo ili su bile tek u osnivanju.
Tog jutra dok su jedni ukopavali rovove, drugi odmarali a neki jedostavno obilazili i hodali okolo ja sam odmarao u velikoj prostoriji kuće u kojoj smo bili smješteni i razgovarao sa ljudima o svemu onome što se izdešavalo proteklih dana.

Ne znam jesam li u jednom od prethodnih postova spomenuo P.M., tačnije P.Miroslava koji je bio u mojoj jedinici i koji je ovdje imao "pozadinske“ zadatke tj. čuvao je MTS i naoružanje u ovoj kući. To je bio čovjek kog sam lično "mobilisao“ u mahali ispod tranzita, nešto ispod prvog štaba moje jedinice Bosnae...mislim da sam nešto o tome već ranije i pisao.
Pošto je već jednom iscenirao da je povrijedio članak na nozi prilikom prelaska pruge, ja sam sa dosta rezerve gledao na tog čovjeka, bio sam ubijeđen da ne želi biti u "prvim redovima“ i to  ne zato što se boji, već što neće da puca na svoje.
Tako sam o njemu mislio i to svoje mišljenje sam podijelio sa dvojicom-trojicom ljudi, onima kojima sam izuzetno vjerovao.

Otišao sam i do L.M-a, porazgovarali smo o svemu i svačemu, odatle smo kontaktirali i našeg komandanta brigade, malo pričali s njim i on je rekao da će se potruditi da nas se smijeni ovdje i tako dalje...dan je polako odmicao.
U tim nekim razgovorima sa mojim momcima ponovo sam se doticao Milene i njene moguće uloge u dešavanjima koja su se bila odigrala na ovom terenu. Ništa nisam imao kao dokaz njene krivice sem čvrstog ličnog ubjeđenja da je znala ko je pobio Jukine momke...morala je znati jer se pucalo iz njenog komšiluka ako ne i iz njene kuće.
Rekao sam ljudima i da ćemo uskoro nazad u Stari grad, da je Mujo rekao da će se potruditi da nas povuče, jer vrijeme je već, uradili smo ono, i to odlično, zbog čega smo i došli u Aziće.
U tom komentarisanju ja sam kroz smijeh rekao nešto u smislu da bi bilo dobro rješiti problem pete kolone kako bi cijelo ovo područje predali bez ikakvih problema onima koji nas dođu smijeniti. To bi bilo daleko lakše nego im pokušavati objasniti uloge raznih "igrača" u svemu što se dešavalo ovdje...govorio sam to svim prisutnim smijući se glasno a krajičkom oka posmatrajući P.M-a, kojem ova priča očito nije odgovarala, nešto je mijenjao boje, gledao negdje u stranu i pokušavao se doimati odsutnim.

Negdje tokom dana dok sam se nalazio među momcima L.M-a na njihovom položaju koji je kontrolisao naš lijevi bok, po mene je došao moj drug H.O.i rekao je da me traži A.A. i to već neko vrijeme i da ima nešto hitno razgovarati sa mnom.
Inače A.A. i ja se poznajemo od djetinjstva, bio je dobar i pouzdan borac, dobar čovjek, dobar drug ali dosta tvrdoglav kao osoba i to toliko da je sa njim uglavnom vrijedilo razgovarati samo ili na šaljiv način ili na krajnje ozbiljan, skoro na granici sukoba i tek tada bi popuštao...sredine nema.
Zato me baš interesovalo šta hoće od mene, mislio sam da će mi predložiti da on sam oslobodi Doglode, Rajlovac ili nešto slično jer samo takvo nešto je bilo od njega očekivati.
Onda smo se sastali, ja i on a tu je bio i H.O...upitao sam ga šta želi..
- "Znaš..." - počeo je zamuckivati - "ono što si rekao za petu kolonu...ono kad se budemo povlačili... "
- "Jel' da treba rješiti problem petokolonaške gamadi, jel to misliš, šta mucaš“...zagalamio sam jer to je bio jedini način da ga usmjerim na razgovor inače s njim ne može drugačije.
- "Ma jest..." opet je izgovorio i zastao..smijuckao se nešto želeći biti zagonetan a to je bilo ono što mi je uvijek išlo na živce.
- "Šta ba hoćeš, j... te“ grmio sam.
- "Neću ja ništa" rekao je i konačno počeo pričati..
- "Onaj Miroslav, misli da smo ja i ti neki posebni jarani, jer se uvijek zezamo i tako to, pa me molio da ti to kažem..."
- "Šta da mi kažeš?“ upitao sam iako sam pretpostavljao o čemu se radi.
- "Pa evo, zamolio te da ne diraš one tamo i eto, poslao ti je ovo...“
Nasmijao sam se kad sam vidio...pružio mi je šteku Marlbora i 100 DM.
- "Haha, vrati ti to njemu, nek se malo brine jad, ko da mu je to rodbina, majku mu četničku...jesam li vam rekao da je on sumnjiv“ - obraćao sam se više H.O-u nego A.A-u.
- "Molio je da to ne shvatiš tako, želi da to shvatiš kao ljudski odnos koji bi on imao bilo ko da je u pitanju“.
- "Ne brini ti kako ću ja razumjeti, vrati mu to“ rekao sam A.A-u, smijući se.
- "Jesi li ti lud majke ti, daj to ovamo“ umiješao se H.O., dohvatio one cigarete i novčanicu od 100 DM i strpao je u džep a šteku izderao odmah i počeo trpati kutije i po mojim i po svojim džepovima.
A.A. nije pušio pa smo se smijali kad je zatražio "bar kutiju“ za sebe...
Smijući se i zezajući ušli smo ponovo u veliku prostoriju u kojoj je bio i P.M.,ali je on ko fol spavao zamotan u neko ćebe dole na podu. Pitao sam raju ima li kahve i neko je ubrzo napravio punu džezvu koju smo pili u samo predvečerje tog prilično mirnog dana.

Na tu kahvu je pristigao i nezvani gost.
Na vratima se pojavio čovjek u crnoj uniformi pitajući ima li jedna kafa i za njega.
Bio je to jedan od pripadnika specijalne jedinice MUP-a, izrazito krupan čovjek, četvrtastih ramena i snažne figure, crnih debelih brkova i kose, naoružan "nitroglicerinkom", nekoliko ručnih bombi oko pojasa i velikim nožem.
- "Bujrum brate" rekao sam i on je sjeo na stolicu.
Predstavio se imenom i prezimenom ali sam njegovo ime nažalost zaboravio.
Živo nas je zanimalo otkud on ovdje da dođe, kojim povodom, šta ima tamo na njihovom pravcu pa sam odmah postavio nekoliko pitanja u nizu.
On je odgovorio otprilike da se odlično drže,da čvrsto drže dostignute položaje oko "Čarapare" i da su prethodnih dana odbili nekoliko žestokih četničkih napada praćenih oklopima.
Spomenuo je da je i njegova jedinica imala neke gubitke ali da su četnici imali daleko veće, posebno u nekoj kontri specijalaca kada su im uništili i neke oklope, jedan ili dva koliko se sjećam. Tada su valjda Vikićevci uspjeli ovladati i znatno širim područjem od zone oko same "Čarapare" ali to u ovoj situaciji nisu mogli držati.
On je sa velikim optimizmom i pohvalama govorio o dešavanjima u Azićima proteklih dana, govoreći kako se veliki teritorij doveo pod kontrolu i smatrao je sve to velikim uspjehom, jednim od bitnijih u ovom periodu.
- "Došao sam ovamo da vidim jedinicu koja je ovdje također uradila odličan posao“ rekao je i nastavio: “B-3 i G.H.K. sam već upoznao, odlično,momci odlično..."
Taj čovjek se ni jednog trenutka nije ni osmjehnuo, bio je izuzetno ozbiljan.
-"I nisam došao samo da vidim vas, ipak bi bilo dobro da se što god usput i uradi“ rekao je dok smo mi čekali da nastavi dalje jer je on očito imao nešto na umu.
- "Ispričajte mi malo o Spaića farmi, oni su vas dobro uzdrmali čini mi se..." - više je konstatovao nego pitao - "Mogu li ja nekako do tamo?“
Prenijeli smo mu sve što smo znali, prvenstveno o našim i četničkim položajima na našem djelu, zatim o nasipu preko Miljacke i detaljno o svemu onome što smo mogli primjetiti zadnjih dana a što bi mu moglo značiti nešto jer očigledno je bio naumio posjetiti Spaića farmu.

12.09.2011.

Poginuli "Vukovi"

Jutro je proticalo uglavnom u razmjeni pješadijske vatre i nešto umanjenom dejstvu četničke artiljerije pa smo željeli to iskoristiti i pokušati koliko toliko utvrditi naš položaj. Još ranije smo odlučili da odaberemo obližnji svinjac i da unutar njega iskopamo rov, što smo i započeli tokom noći.
Sad nije više bio problem komunikacije između nas i ljudi L.M.-a pošto smo mogli čak i dozvati i vidjeti se.
Negdje u prijepodnevnim satima kad je vatra ponešto utihnula, mi koji smo te noći ponovo zaposjeli ovu kuću, odlučili smo se vratiti nazad među naše ljude u rezervi a u kući su ostali momci koji su nam se pridružili tog jutra.
Borci L.M-a i dio ljudstva iz moje čete raspoređeni su još po nekim kućama odakle se mogao kontrolisati teren okolo tako da se moglo reći da smo u potpunosti pokrivali i stavili pod našu kontrolu ovo područje u Azićima.
Snabdijevanje hranom je teklo uobičajeno, uglavnom smo se sami snalazili a nešto nam je i doturano preko pruge ali najvažnije je bilo da hljeba nije nedostajalo.Milena je bila vrijedna pa sam odlučio ponovo otići do njene kuće i zahvaliti se na njihovom trudu.
Nešto zbog toga, a više zato što je neko od ovih ljudi rekao nešto što me jako zainteresovalo.
Bila je riječ o automobilu golf 2 koji sam već ranije spomenuo i prikazao na jednoj od mapa a koji se nalazio u livadi ispod puta nedaleko od skupine kuća u kojima su živjeli Milena i ovi njeni rođaci.
Po priči ovog borca koji je išao tamo negdje tim putem, njemu se učinilo da u golfu ima nekog.
On nije silazio u livadu i prilazio golfu ali je rekao da se s puta vidi da golf nije prazan i po onom što se naziralo i po njegovoj pretpostavci vjerovatno je unutra bilo tijelo onog ko je sletio s puta s ovim autom.
Otišli smo da vidimo.
Bijeli golf 2 se nalazio nekoliko metara udaljen od puta sa kojeg je očigledno sletio u livadu. Na samoj livadi je trava bila jako visoka pa se na prvi pogled teško s puta naziralo bilo šta unutar kola ali ipak kad se dobro zagleda vidjelo se da na vozačkom mjestu ima nekog.
Sišli smo u livadu i prišli vozilu iz kojeg je dopirao neugodan zadah.
Na vozačkom i suvozačkom mjestu nalazila su se dva tijela u crnim uniformama sa oznakama Jukinih „Vukova“.
Izvukli smo ih vani...bili su to mladići od po nekih 20-tak ili koju godinu stariji, potpuno izrešetani rafalima kao i sam golf kojim su se očigedno kretali iz pravca Stupa prema Azićima.
Njihov put se završio ovdje pod kišom metaka a najvjerovatnije da su se bili uputili u Doglode jer je cesta je vodila tamo i prema restoranu "Delminium“.
Već prema stanju u kom su se tijela nalazila a i vremenu od kada smo se mi nalazili u Azićima bilo je jasno da su oni izginuli još za vrijeme onih dešavanja oko Dogloda i konačnog pada tog naselja.
Ono što je privlačilo pažnju i tjeralo nas na razmišljanje bilo je stanje auta ali i to da ovi momci kod sebe nisu imali nikakvog naoružanja, zapravo jedan je imao samo praznu futrolu pištolja na opasaču a u kaseti auta nalazila se puščana municija tj. više kutija po čemu je bilo jasno da je njihovo lično naoružanje završilo u šakama onog ko je i pucao po njima i ubio ih.
Lijeva strana golfa bila je izrešetana jako velikim brojem metaka i to je jasno upućivalo odakle je auto bilo izloženo rafalnoj vatri.
Ovaj golf i ovi momci bili su izloženi vatri iz pravca ovih kuća gdje smo se mi trenutno nalazili, a po svemu sudeći najvjerovatnije baš iz kuća gdje je bila Milena i njeni.
I dok su moji drugovi nosili tijela prema nekim kućama odakle će ih tokom noći biti najlakše prenijeti preko pruge nas trojica smo se uputili Mileni.
Po običaju ona nas je ponudila da sjednemo, stavila kafu itd. ali nisam baš bio raspoložen za sijelo i njenu standardnu šuplju priču.
Postavio sam joj nekoliko vrlo jasnih pitanja u vezi dešavanja oko golfa, ko, zašto i kad.
Njeno bespomoćno uvijanje i zamuckivanje u pokušaju izbjegavanja odgovora samo je dodatno otežavalo ionako mučnu komunikaciju i atmosferu.
Uz sve to tražio sam još i objašnjenja za granatiranje, i to vrlo precizno granatiranje nekih kuća koje smo srećom napustili prije nego je kanonada te iste kuće skoro sravnila sa zemljom.
Njeni odgovori kroz pokoju suzu nisu mi značili ni objasnili ništa, to je više bilo neko kukanje, negiranje, jaukanje koje me je dovodilo do bijesa...kao da smo mi neke budale koje ništa ne kontaju pa nas sad ona može na taj način šaltati i lagati.
- "Ne, ne, Milena, to te ne vodi nigdje, meni je jasno da ti javljaš naše kretanje ovdje, da ti znaš tačno ime onih koji su pucali po golfu...možda si i ti zajedno sa njima pucala i vjeruj da to neće moći proći tek tako..."
Ona nije reagovala na to, nastavila se prenemagati i dalje i ja sam tad naredio pretres njene i svih kuća okolo, čemu se ona jako protivila usput psujući i galameći.
Stiglo je još nekoliko mojih momaka koje sam pozvao i rekao da pretresu svaki ćošak tri ili četiri kuće u okollini.
Bio sam van sebe od bijesa pa sam zaprijetio da ću pucati u svakog onog koji uzme bilo šta za sebe..i drvce šibice će koštati glave...samo pretres i to je to...a ako se nekom ne sviđa to što sam rekao nek odmah kaže ili postupi već kako god hoće.
Tako je i bilo...pregledano je sve, ali ono što sam tražio nisam našao...nikakve radio stanice nije bilo...ništa što bi otkrilo Milenu i opravdalo moje sumnje.
Nađena je samo neka stara lovačka puška, nešto sačme i baruta, ali to nije bilo ono što mi je trebalo.
Pušku sam razvalio, potpuno je onesposobio da nikad više ne može biti puška, ostalo bacio i u takvom lošem raspoloženju krenuo nazad da se odmorim i odspavam.
Milena se prilično raspoloženo raskokodakala u smislu da joj je drago da je konačno dokazala da je "čista“, da je bez razloga optužujemo i tome slično.
- "Dok ne razvežeš jezik i ne ispričaš ko je pobio te momke, za mene si ti to uradla, a ja znam šta tada trebam, razmisli dobro Milena“ rekao sam i otišao spavati.
S početka večeri tijela Jukinih momaka su prebačena preko pruge i transportovana prema Stupu a mi smo se dali na iskopavanje prvih rovova na ovom dijelu linije u Azićima.
Noć nije donijela nikakvih velikih promjena ni većih borbenih dešavanja, protekla je uobičajeno uz povremeno granatiranje, većinom sa Spaića farme, i uz povremmenu razmjenu pješadijske vatre.


Stariji postovi

ZB Stari Grad
<< 10/2013 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

MOJI LINKOVI

Patriotske pjesme

Moja hronologija rata
Početak
Praskozorje rata
Iščekivanje
Još o pripremama u martu
Početak ubijanja Sarajeva
Prva noć
Vratnik je gorio
Odbijen je prvi napad
Četnička JNA
Avijacija i Mobilizacija
Popov gaj
Dva mosta
Napad
Dolazi maj
2. maj 1992.
3. maj 1992.
Analiza mjeseca maja
Novi Grad
Uniforme
Istine i laži
Raskol
Slobodni strijelci
Izvidnica
Planovi
7. juni 1992.
8. juni 1992. I
8. juni 1992. II
8. juni 1992. III
8. juni 1992. IV
8. juni 1992. V
Alija Miladin
1.bbr
1.bbr II
Maršalka, komanda i logistika
Bistrik kula I
Bistrik kula II
Bistrik kula III
Bistrik kula IV
Nadomak Zlatišta I
Nadomak Zlatišta II
Nadomak Zlatišta III
Nadomak Zlatišta IV
Sjećanje na heroje
Diverzanti I
Diverzanti II
Diverzanti III
Diverzanti IV
Sjećanje na heroje i 08.06.1992.
Naredba za napad 08.06.1992.
Još jedno izviđanje I
Još jedno izviđanje II
Prvi put na stupu I
Prvi put na stupu II - hladnjača
Prvi put na stupu III - šaljivi HVO
Prvi put na stupu IV - napad
Prvi put na stupu V - napredovanje
Prvi put na stupu VI - tenk
Prvi put na stupu VII - odbrana
Prvi put na stupu VIII - ukopavanje
Prvi put na stupu IX - lokomotiva
Prvi put na stupu X - lutka
Prvi put na stupu XI - kraj
Tenzije
Ista meta, isto odstojanje
Pripreme
Napad u zoru
Hangar
Izbjeglice
Kratki predah
Smrtonosni reli
Nož
Idemo naprijed
Krici u noći
Rupa
Kuća
Krov
Nazad
Prepirka
Zatišje I
Sjećanje
Zatišje II
Zatišje III
Zatišje IV
Žamor
Pakleno jutro
Poginuli "Vukovi"
Nezvani gost
Super Brko
Smjena
Dolazi zima
Deblokirati Sarajevo
Pitanje pravca
Sačekuša
Ledena Miljacka
Noć pred akciju
7. decembar
7. decembar II
7. decembar III
7. decembar IV
Analiza i nove pripreme
14. decembar I i II

Video Materijal

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
76257